Mačka na vrućem limenom krovu (1958.)

Piše: Vedrana Vlainić

IN MEMORIAM: Elizabeth Taylor

Mačka na vrućem limenom krovu (Cat on a Hot Tin Roof, 1958.)

Režija: Richard Brooks

Glume: Elizabeth Taylor, Paul Newman, Burl Ives, Jack Carson, Madeline Sherwood

 

Sigurna sam da svatko ima jedan od onih filmova koji uvijek ‘pašu’, u bilo kojoj situaciji. Ja, recimo, imam nekoliko ‘tih’, koje naizmjence ubacujem kad god mi se nešto gleda, a nisam u stanju u potpunosti se uživjeti u nešto novo. I upravo ovaj je jedan od njih, odgledan nebrojeno mnogo puta, da niti sama više ne mogu pratiti koliko. Međutim, ako bih bila primorana izdvojiti neki film kao omiljeni, Mačka, iako svakako najgledaniji, ne bi bila taj. Vjerojatno ne bi bila niti među prvih pet. Istina, mogu u pola noći izrecitirati gotovo svaku svađu Bricka i Maggie do u intonaciju glasa, ali mogu isto tako nabrojati desetak ‘boljih’ filmova, ne nužno u pogledu glume, režije ili priče, već koji su me se, najjednostavnije rečeno, više dojmili.

No, Mačka je bila prvi ‘stari’ film koji sam ikada pogledala, film koji je u meni, tada još uvijek poprilično filmski neobrazovanoj, rasplamsao strast prema klasicima ‘zlatnog’ Hollywooda. Već samo ta činjenica je dovoljna da upravo ovaj film zadrži jedno sasvim posebno mjesto u mome srcu. That being said, mislim da je i suvišno spomenuti, kako ovu recenziju ne mogu pisati potpuno ‘hladne glave’ (doduše, i inače prečesto gubim tu vječnu bitku sa subjektivnošću, ali u ovom slučaju naročito). Predugo me već ‘prati’…

Na ogromnoj plantaži, negdje u američkoj saveznoj državi Mississippi, obitelj Pollitt i prijatelji su se okupili kako bi proslavili šezdeset i peti rođendan bogatog zemljoposjednika ‘Big Daddy’ Pollitta (Ives), ali i u nestrpljivom iščekivanju rezultata pretraga zbog kojih je dotični proveo nekoliko tjedana u cijenjenoj privatnoj klinici. U trci za nasljedstvom pogotovo se ističu sebični Gooper (Carson), stariji sin, s vječito trudnom suprugom Mae (savršeno iritantna Madeline Sherwood), zavidnom i podlom ženom, te podmlatkom malih ‘bezvratih čudovišta’. Ali tu je i drugi sin, očev ljubimac Brick (Newman), bivša zvijezda američkog nogometa, koji dane provodi opijajući se do besvijesti (do onog ‘klika’ u glavi, onog malog ‘klika’ koji gasi vruće svjetlo i pali hladno…). Njegova prelijepa žena Margaret (Taylor), nezadovoljna životom uz otuđenog i hladnog muža, neuspješno ga pokušava odvratiti od boce, istovremeno izazivajući opaskama na račun njegovog nedavno preminulog najboljeg prijatelja – jedini način kojim uspijeva iz njega izvući bilo kakvu emocionalnu reakciju. Pohlepni Gooper u Brickovoj nezainteresiranosti vidi svoju veliku šansu za preuzimanje kontrole nad obiteljskim bogatstvom, no Maggie, pobjegavši iz siromaštva udajom u imućnu obitelj Pollitt, odlučna je to spriječiti. Međutim, Brick njezine prijetnje ne shvaća ozbiljno, a njegov alkoholizam i njihov nategnut odnos, koji u ovih nekoliko godina braka, još nije urodio djetetom, nimalo ne pomažu njihovoj situaciji. Međutim, dolazak Big Daddyja otkriva da patrijah pati tek od probavnih smetnji! Tako da, nema brige, ostaje mu i više nego dovoljno vremena da dovede svog miljenika u red i raspodijeli nasljedstvo onako kako njemu odgovara. Ili možda ipak ne…?

Tamni oblaci naziru se na horizontu, najava kratkotrajnog ljetnog pljuska, ali mukla grmljavina Big Daddyjeva basa s gornjeg kata nagovještava pravu oluju – onu koja bjesni unutra…

Dobitnik Pulitzerove nagrade za dramu 1955. godine i peta po redu ekranizacija glasovitog Tennesseeja Williamsa (jedna od prvih bila je A Streetcar Named Desire, koja i ostaje najpoznatija, sa fantastičnom Vivien Leigh i Brandovim nezaboravnim Kowalskim; neke od značajnijih su još i Suddenly, Last Summer, također sa Liz u glavnoj ulozi, Sweet Bird of Youth, gdje ponovo gledamo Newmana, a posve nepravedno bilo bi izostaviti i The Night of the Iguana, gdje Burton glumi Burtona, a Ava Avu, barem tako kažu), požela je očekivan uspjeh među kritikom i publikom. Nažalost, sâm autor nije bio baš tako zadovoljan.

Moglo bi se reći da je motiv (homo)seksualnosti svojevrsna konstanta u djelima Tennesseeja Williamsa i, u skladu s time, literarni predložak se hrabro poigrava Brickovim emocionalnim košmarom i krizom njegovog seksualnog identiteta. Film gotovo u potpunosti isključuje takav, izrazito sugestivan, podtekst, navodno, kako bi se izbjegle kontroverze toga doba (a čak ni tako nisu u potpunosti izbjegnute; još se godinama kasnije po kuloarima pričalo da od silnih nominacija ‘Mački’ nije dodijeljen niti jedan Oscar upravo zato što je film bio ‘pretežak’ za Akademijin ukus). Štoviše, čitav treći čin prerađen je u otegnutu scenu pomirenja Bricka i Big Daddyja, kako bi izbacio one ‘najeksplicitnije’ dijelove. Suvišno je i spomenuti da je jedna od osnovnih ideja drame, oštra kritika homofobiji i seksizmu, takvim tretmanom izgubljena. Činjenica je to zbog koje je Williams otvoreno prezreo ekranizaciju, ironično, svojeg omiljenog uratka. Nije u tom uvjerenju bio jedini. Naime, i sam Paul Newman izrazio je veliko razočarenje, jer je, kao poznavaoc Williamsova lika i djela, prihvativši glavnu ulogu, bio uvjeren da će film ići stopama redovito postavljanih brodvejskih uspješnica.

No ipak, pažljivo gledanje otkriva da neki ostaci Williamsovih implikacija postoje. Brick se propio, ne zato što mu je karijera krenula nizbrdo, ne zato što je sumnjao da ga je žena prevarila, već zato što mu je umro ‘najbolji prijatelj’. Iako tek ime spomenuto u dijalogu, Skipper je jednako stvaran lik kao i svaki drugi, ‘od krvi i mesa’, utjelovljen od strane ovih glumačkih velikana. Dok Maggie očajnički čezne za mužem kojega beskrajno voli, on ju prezire. Naizgled zbog sumnje da je iz čiste obijesti spavala sa Skipperom te kobne noći, ali zapravo zbog sebe samog i svojih nesređenih misli i osjećaja. Na trenutke imamo dojam da Brick, unatoč svemu, i dalje voli Maggie: dok zamišljenim izrazom lica sluša njezin smijeh ili nesvjesno udiše miris njezine spavaćice, ali, nakon određenog broja gledanja, čak niti kraj, koji sam dugo smatrala krasnim i savršeno romantičnim, više ne izaziva isti osjećaj. Je li to zbilja novi početak za naše (anti)junake ili je Brick jednostavno odlučan da bude ‘through with lies and liars in this house‘?

Dok vrijeme otkriva prave razloge Brickovoj neprilagođenosti i revoltu, Skipperova sjena ostaje kao lajtmotiv čak i nakon što joj jedan posve drugi storyline oduzme svjetlost reflektora.

Ali, iako nabijena seksualnom napetošću, ona nipošto nije jedini motiv prisutan u ovoj burnoj drami. Generacijski sukob, pohlepa, površnost, dekadencija, a poglavito laži i pretvaranja, kako u obitelji Pollitt, tako i u društvu općenito, samo su neke od tema koje je lako razabrati. Prava riječ koju tražim jest ‘mendacity‘ (prijetvornost), i to je upravo ono čega se Brick toliko gnuša, ali od čega niti sam nije pošteđen. Tako je i objašnjen njegov poriv za pićem, jer ‘when I’m drunk, I can stand myself!‘. Ama baš nitko u tom pogledu nije nedužan, radilo se o obitelji koja kolektivno skriva istinu o Big Daddyjevom zdravstvenom stanju, farse koje predstavljaju brakovi obojice sinova do samog Big Daddyja, čiji je čitav život jedna velika, skupa, lijepo dekorirana fasada, koja skriva gnjevnog i ispraznog čovjeka, koji svim tim silnim novcem još uvijek nije uspio ‘kupiti’ sreću. Ukratko, radi se o filmu bez ‘junaka’, bez one klasične podjele na ‘pozitivce’ i ‘negativce’, s posve realnim ljudima u borbi s vlastitim slabostima i demonima; ljudima u čijoj ‘koži’ bi se svatko od nas mogao naći.

Gremlinoliki Gooper i podjednako mu privlačna žena Mae, vizualno sušta suprotnost gotovo nerealno lijepima Bricku i Maggie, i kao par predstavljaju privid kakvog-takvog bračnog sklada, više-manje realnih supružnika, koji su naučili živjeti s mušicama onoga drugoga, kao oštra antiteza Brickovoj i Maggienoj disfunkcionalnosti. Gooper, beskarakterni ulizica, je Mae oženio iz čiste praktičnosti. Otac je zaključio da mu je vrijeme da se oženi i on je pokupio prvu koja mu je privukla pozornost. Nezadovoljan i iskompleksiran, i u braku ide linijom manjeg otpora i pokorava se svim ženinim hirovima kako bi održao ‘mir u kući’. Njihov ‘picture perfect‘ brak, kućica u cvijeću i čopor dječice, još su jedan neuspjeli pokušaj da impresionira oca. Jer ipak, on je napravio sve kako treba, on se uvijek pokoravao njegovim željama, ali šipak! Za oca je uvijek postojao samo Brick. Svojeglavi, neodgovorni Brick, ‘crna ovca’ obitelji u stalnoj potrazi za nečim drugim, višim, važnijim od pukih ‘stvari’ kupljenih kao nadomjestak za očinsku ljubav. Brick je slijedio svoje srce u sportske vode, oženio svoju lijepu Maggie onda kad je on to htio, sve radio po svome i Gooper nikako ne može shvatiti da je upravo to ono što privlači Big Daddyjevu pažnju. Brick je jedini koji mu se slijepo ne pokorava, jedini kojega ne uspijeva kontrolirati i to ga frustrira, ali mu se zbog toga istovremeno i divi. U njegovoj buntovnosti nazire slobodu duha, karakter sličniji njegovom od onoga beskičmenjaka Goopera.

Apsolutno je nemoguće zaključiti ovaj osvrt bez spomena velikog Paula Newmana, koji naprosto briljira kao rezignirani alkoholičar Brick i dokazuje se kao snažan karakterni glumac sposoban i spreman za velike uloge, što njegova daljnja karijera samo još više potvrđuje. Neponovljivog Burla Ivesa također je nemoguće zaobići. Glumac koji se proslavio interpretacijom moćnih, autoritativnih sporednih likova, iznosi još jednu upečatljivu ulogu, po kojoj je zasigurno ostao i najpoznatiji. Navodno je Williams ulogu Big Daddyja i napisao upravo s njime na pameti, pa je i originalnu brodvejsku postavu, iz 1955. godine, u režiji Elie Kazana, krasilo njegovo ime. Mnogi bi se na sceni kojom dominiraju ovakve dvije snažne glumačke ličnosti doslovno izgubili, ali ne i dama s kojom na umu sam i započela ovu recenziju. Istovremeno drska i nježna, borbena i krhka, na rubu emocionalnog ponora, ali i puna one neke scarletto’harovske prgavosti i upornosti koja ju tjera dalje, Maggie je daleko od savršenog, ali je uvjerljivo ‘najpozitivniji’ lik, duša vječnog djeteta koja izvire iz žene premlade da bi na život gledala s takvim cinizmom, kakav želi pokazati; a sve je to jasno iz svake geste, svakog pogleda prekrasne Elizabeth Taylor.

Ova fatalna ljepotica ljubičastih očiju ostvarila je dovoljan broj istaknutih uloga da bi osigurala da će, i nakon smrti, živjeti još generacijama u sjećanju ljubitelja filmova diljem svijeta. Bilo kao slatka djevojčica, duboko privržena valjda najpoznatijem psu na svijetu (Lassie Come Home, 1943), seksipilna Kleopatra (Cleopatra, 1963), nježna i profinjena Angela koja u ludilo tjera mladog Montgomeryja Clifta (A Place in the Sun, 1951), ili možda ogorčena, destruktivna Martha nasuprot imenu koje je, po pravilu, uvijek išlo uz njezino, ono Richarda Burtona, i gotovo biografski prikaz fine granice između ljubavi i mržnje u braku dvoje nestabilnih, nezadovoljnih ljudi (Who’s Afraid of Virginia Woolf?, 1966). No, meni će ona uvijek ostati Maggie the Cat; strastvena, britka na jeziku, pomalo proračunata, ali isto tako duboko nesigurna i nadasve očajna žena, koja se, ne birajući sredstva, do zadnjega bori kako bi vratila ljubav voljenog čovjeka. Da, ta djevojka je zbilja imala života u sebi. I to još kakvog…

2 komentara za “Mačka na vrućem limenom krovu (1958.)

  • Izabela says:

    Jako lijepo Vedrana:) Iako unatoč brojnim pokušajima nikad nisam film pogledala u cjelosti, (a tu grešku pogotovo nakon recenzije i drame koja mi se izrazito svidjela,ispravljam čim prije) slažem se s onim što je rečeno, pogotovo za Elizabeth i isto kao što sam rekla za Scarlet i Vivien, mislim da je Elizabeth bila pun pogodak za ulogu Maggie,strastvena i puna života kao što je bila.

  • Maxima says:

    Save as 😀 (mislim – na listu za ponovno gledanje poslije prekrasne i baš osjećajne recenzije, no ne nedostaje joj detaljnosti i … “pravih” stvari)

    Txs, Vedrana, kao i inače… 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.