Loš dan u Black Rocku (1955.)

Piše: Danijel Špelić

Loš dan u Black Rocku (Bad Day at Black Rock, 1955., 81 min.)

Redatelj: John Sturges

Glume: Spencer Tracy, Robert Ryan, Ernest Borgnine, Lee Marvin, Anne Francis

 

Mali gradovi skrivaju velike tajne, ali potrebne su još manje stvari kako bi ih se razotkrilo. Tako će dolazak jednog po ničemu posebnog čovjeka imenom McReady (Spencer Tracy) pokrenuti lančani niz stvari koje će odvesti do neočekivanih rezultata, kao i seciranja života u maloj sredini, opterećenoj teretom koji nije sposobna nositi na svojim leđima. Black Rock ne postoji, ali je ondje, zauzima prostor, no ne i mjesto na zemljopisnoj karti. Njegovi stanovnici žive u prošlosti i iluziji da su stvari nekad bile bolje, jednostavnije, kad su svi znali svoje mjesto i kad nije bilo malih stvari koje bi im remetile polagano umiranje koje nazivaju životom. Jedna od tih malih stvari predstavlja i zaustavljanje putničkog vlaka, istog onog koji ondje nije stao nekoliko godina, i silazak čovjeka koji nosi crno odijelo, skoro kao pogrebnik, i koji će jednostavnim odgovorom da ostaje samo jedan dan unijeti nervozu među malobrojne preostale stanovnike zaboravljenoga gradića. Pokreće se lanac dostavljanja informacija, mrki pogledi, strah, nervoza, koji, kako se čini, stranca nimalo ne diraju. Dapače, uvrede, pritajene prijetnje i otvoreni antagonizam dočekuje s malim osmjehom na licu i skromnošću nekoga čije su namjere ništa drugo osim obične i svakodnevne. Posve bezazlene i nimalo opasne.

Ali, pitanja znaju biti opasnija od nabijenog revolvera, što tajanstveni posjetilac zna bolje nego što se čini na prvi pogled. Sve što želi napraviti jest posjetiti prijatelja iz rata. Japanca. Čovjeka kojeg svi u gradu poznaju, ali čije spominjanje kao da nije dozvoljeno, kao da je nešto prisilno zaboravljeno, što je i izravni uzrok nezdrave atmosfere koja vlada unutar gradskih granica. Pitanja. Pitanja. Pitanja. Što ih se više postavi, što je veći otpor pri odgovaranju, to je sve jasnije kako su ista ta pitanja tek fitilj koji će dovesti do konačne eksplozije nasilja, nakon čega stvari više neće biti iste. Redatelj John Sturges, veteran vestern filmova, koji je pred kraj karijere ušao u modernije doba, nikako nije uspio iz svoga sistema izbaciti ikonografiju Divljeg Zapada, što mu nije uvijek služilo najbolje kad je u pitanju kvaliteta dočaravanja određenih stvari, no Loš dan u Black Rocku nije moderan film, iako se događa u vrijeme kad su poštanske kočije zamijenili putnički vlakovi, kad se umjesto konja koriste džipovi i kad žene mogu same voditi svoj posao. Vestern okružje ovdje je da dočara jedan završeni način života, čega stanovnici grada još uvijek nisu svjesni, i kao takvo, bilo da se radi o vremenskom ili prenesenom značenju, funkcionira najbolje. Ali nije okružje jedino što ima svoju funkciju već i sami likovi, od kojih većina vuče na prepoznatljive obrasce (nepoznati stranac, jedan bogati vlasnik, grupa sljedbenika) koji su upotrijebljeni manje za pokretanje fizičke akcije, a više za slikoviti prikaz odnosa dominantnih naspram onih slabijih, pri čemu je Sturges uspješno prenio duh tadašnjeg Hollywooda na ekran. Crne liste, proganjanje, čvrsto vjerovanje u to da ne treba mijenjati nešto što funkcionira te da svaku promjenu treba dočekati s negativnim stavom. Radi se o finom podkontekstu koji uopće ne remeti narativnu nit filma, nadograđujući ga s dubljom dimenzijom koja kao takva samo podiže kvalitetu snimljenog materijala.

Već kad sam spomenuo narativnu nit, ona je poprilično jednostavna, neki bi mogli reći i predvidljiva jer i ne skriva nekakva posebna iznenađenja. Već se na polovici filma (što je jako brzo jer traje sedamdeset i nešto minuta) shvati što se to dogodilo da je cijeli grad na rubu, no film nije preporučljivo gledati samo kao na prosječni triler (iako sasvim solidno ispunjava i tu normu), već na studiju određenog sloja društva. Tako glavnog junaka u prvoj polovici praktički ni nema u zbivanjima jer se centar prebacuje na stanovnike grada i njihovo zbijanje redova zbog postavljenih pitanja, ali i otkivanju pukotina unutar istih jer ne mogu svi nositi teret jednako. Kako radnja odmiče, postat će očito da čak i iza najtvrđe zajednice postoje oni koji na stvari gledaju drugačije, ali onda je već jasno da se zid sazdan od laži jednostavno mora srušiti da bi se napravio novi, moralno ispravniji. Junak u crnom tako će svoju ulogu odigrati do kraja, ali neće jedini doći do odgovora i saznanja, već će to napraviti svi koji dođu u interakciju s njim. A to stvari, gledano izvan scenarija, čini još zanimljivijima.

Spencer Tracy tek je vrh glumačkog ansambla koji prolazi ekranom. Tu je i tvrdi Lee Marvin, sirovina Ernest Borgnine te uglađeni Robert Ryan i iz svake izgovorene rečenice vidi se kako su se glumci nekad birali zato što su imali glumačke kvalitete, a ne samo lijepi izgled (pri čemu nijedan od njih ne bi dobio ulogu da je to bio kriterij) i, usprkos onom kratkom trajanju, fascinantno je kako je svaki od njih dobio svoj dio fine minutaže, s jako dobrim razradama karaktera (iako postoje određeni klišeji koji vuku porijeklo iz već spomenutog vestern okružja). Jednostavan, direktan, čak i kritičarski nastrojen (stvari koje su Amerikanci napravili američkim Japancima još uvijek su bile svježe i aktualne), s glumačkim odabirom koji garantira kvalitetu, Loš dan u Black Rocku je sve samo ne loš dan za gledatelje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.