Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975.)

Piše: Vanja

Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew over the Cockoo’s Nest, 1975.)

Režija: Miloš Forman

Glume: Jack Nicholson, Louise Fletcher, Danny de Vito, Will Samson, Brad Dourif, Sidney Lassick, William Redfield, Scatman Crothers

Mjesecima se manje ili više neuspješno borim s odlukom, što napisati o filmu koji je uzidan kao temeljac i odrednica mome hobiju, koji je prerastao u ljubav prema filmu, prema toj umjetnosti koja me tolike godine uveseljava, rastužuje i obogaćuje. U davna vremena kad su i kipići vrijedili, kina su prikazivala zbilja dobre stvari. Dragi mi Miloš Forman i dosad nenadmašeni McMurphy (Jack Nicholson) pokazali su mi nešto potpuno novo, no čak i danas, već napunjena filmovima slične tematike, teško nalazim riječi kojima bih izrazila blistavost i ljubav koje me vežu uz ovaj film.

“I’m a goddamn marvel of modern science.”

Početak, sredina, kraj? Najbolja scena? To mi je godinama nemoguća misija. Od početka do kraja, 133 minute očiju zalijepljenih za ekran, ušiju našiljenih za hvatanje svih tih nemoguće duhovitih dosjetki, smijeha, cinizma i suza, nekoliko puta sam već čvrsto odlučila da je ovo definitivno broj jedan u mojem skromnom filmskom opusu. Miloš Forman ne mora biti redatelj broj jedan, ne – no njegov zbilja neosporan dar da ispriča film na način da nas natjera da ga proživimo u cjelosti, da ga udišemo punim plućima, osjetila sam u velikoj mjeri, npr., i u „Amadeusu“.

Što McMurhpy vrti u svojoj glavi je misterija vjerojatno svima kroz film, dok gledatelj dobrim dijelom gotovo nemilosrdno uživa u njegovim riječima, postupcima, otporu prema svakom (osobito pretjeranom) autoritetu, načinu na koji svakog predstavnika institucije, u koju je smješten, tako hitro i britko izvrgne ruglu da većini ne preostaje ništa do – pustiti da stvari teku, dok je god miran. McMurphy je sve, samo nije miran. Sitni kriminalac koji je otpužen za navodno silovanje (slavno „rekla mi je da je punoljetna“…) smješten je u oregonsku instituciju za mentalno oboljele. Ne, nije on tu jer je malo pomaknut, samo su ga poslali na procjenu, da se vidi kolike su opcije prilagodbe u svijetu, u koji će ga pustiti. Neki od top američkih redatelja često nisu „born in USA“ klase ili „Mayflower“ čisti, nego razni mješanci te ekspatrioti poput Miloša Formana, koji je duboko osjetio čekić komunizma i blokovske opresije prije nego li se dohvatio redateljske palice i u Americi, uradivši par projekata koji se pamte.

Uzimam si za pravo pretpostaviti kako je „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ vjerojatno na svačijoj listi omiljenih filmova, te da će ostati evergreenom dok je filma kao takvog, orijentirajući generacije mladih, još neuobličenih budućih filmofila ka onome što će im utabati stazu u svijet strastvene posvećenosti tom čudu zvanom „ekran“, velikom ili malom.  Prvi je poslije 1934.g. koji je osvojio najveće Oskare, (najbolji film, najbolji glumac, glumica, režija, prilagođeni scenarij). Prethodnik po takvom uspjehu je bio “It Happened One NightRoberta Capre, a nasljednik „Kad jaganjci utihnu“. Svjedočili smo mi i filmovima s mnogo više Oskara, no ne govorimo o istim razinama. Moglo je tu biti još kipića, ali za to vrijeme, broj ostalih nagrada i nominacija koje je pobrao „Let“ vrlo je visok. Naravno, nije to presudno da bi se nekome film dopao ili ne, da bi bio vrhunski ili osrednji. Čitam kako ni (za svoje doba, a bome i inače) odlični E.T. na premijeri u Cannesu nije pobrao takve ovacije niti toliko očarao publiku, koliko prvo prikazivanje „Leta“ u Americi. Koji ushit za mladog ko-producenta, Michaela Douglasa? Postoji interesantan detalj kako je Forman, prije snimanja „Leta“, još 1967.g. upriličio „Titicut Follies“ – film koji je trebao pomoći glumcima da se bolje upoznaju s ukupnom atmosferom u takvom mjestu, u to doba. Snimljen je u ustanovi za kriminalno poremećene u Massachusettsu, no to slavno djelo je završilo još slavnije, kao valjda jedini američki film koji je zabranjen zbog opscenosti (i opasnosti po nacionalnu sigurnost – duh).

Da se vratim ja na „Let“ – što gledatelj, koji je dugi niz godina zaljubljen u ovaj film, misli o njemu, osim da je vrhunski, odličan, izrežiran besprijekorno, smiješan, tragičan, ciničan? Svi se vjerojatno sjećaju izuzetno britkih i komičnih prepucavanja s ledenom boginjom bolnice, sestrom Ratched (Wretched, što se mene tiče) za koju je Louise Fletcher zasluženo dobila svoju nagradu. Pobuna slična nekoj,ž provedenoj u vrtiću za petogodišnjake, izlet, orgijanje i odbijanje konzumacije tableta (koje su McMurphyju sve samo ne potrebne), na kraju će dovesti do njegovog poraza. Nama je jasno da on nije lud u smislu koji zahtijeva hospitalizaciju, osobito kad gledamo seanse u kojima je okružen svojim novim (relativno pomaknutim) prijateljima. Više su mu zastrašujuće zatupljujuće dnevne rutine koje čelična dama od Kapice nameće njegovim novim kolegama, dublje ih gurajući u – koje im je već stanje. Da budemo iskreni, budala neće lako shvatiti da se svi oni više boje sestre Ratched, no što se žele pozabaviti svojim osobnim problemima. Rođeni mutikaša i vođa, okružuje se šarolikom gomilom disfunkcionalnih likova poput Billyja Bibbita, nervoznog mucavca kojeg izvrsno glumi Brad Dourif, Martinija (Danny DeVito) koji je sav u nekim svojim iluzijama, paranoičnog Dalea Hardinga (pok. William Redfield), i na kraju, lika kojeg se sjećamo koliko i McMurphyja – “Chiefa” Bromdena (pok. Will Sampson), tihog Native amerikanca (kako se to sad kaže? First Nation?), dvometarskog, nenasilnog ormara koji je pun tajni, a za kojeg su svi ubijeđeni da je i gluh i nijem.

Film koji je uvelike uzburkao američke post-vijetnamske sedamdesete pokazao je kroz svoje likove tek djelić licemjerja institucija i konformizam pristupa čovjeku kao neprilagođenom dijelu inertne, zdrave mase. „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ ne samo da se bori za stvarnost i osobitost svačijeg mentalnog ili inog poremećaja, on dozvoljava pacijentima oko McMurphyja da na trenutke zaborave svoje tužne, neispunjene živote. „Chief“ proigra košarku i progovori. Billy možda može i bez mucanja (koji mentalni poremećaj!), drugi se na trenutke predaju svijetu bez straha od pilula, elektro-šokova i kazni sestre Ratched. Jasno, jedan normalan čovjek u tom okruženju nije čudotvorac niti liječnik, no uspjet će nekolicini oštećenih nakratko vratiti mrvicu povjerenja u njihovo izgubljeno dostojanstvo i ljudskost (proporcionalno količini, koju su posjedovali, jasno).

„Let iznad kukavičjeg gnijezda“ nije film o ludilu, nego prikaz slobodnog duha, zatočenog u kavez. Nesalomljiva sestra Ratched i njena ispravnost radi dobrobiti pacijenata i Mc žMurphyjeva borba s vjetrenjačama, urodit će višim ciljem – znamo što biva s McMurphyjem, ali je Chief, još jedna ptica u kavezu, odletio da ga se takav sustav više nikad ne dotakne.

Jack Nicholson kao R.P. McMurphy je nešto što je čak i Amerika objeručke prihvatila. Simbol zločestoće, muškosti, arogancije, vječni pobunjenik u svijetu koji traži pokoravanje normana; Nicholson kao McMurphy je do kraja bio ono što jeste: šaljivdžija i lopuža koji radi ono što mu se hoće, kad mu se hoće, zato što to može. Veliki simbol ljudske slobode, manje no što bi neki rekli – anarhije, Jack nije kažnjen jer je takav. On je kažnjen jer je izborio svoje male bitke protiv sustava, ali je… izgubio rat – ili je sam tako odlučio.

Louise Fletcher i njena uloga se, bez obzira na supremaciju Nicholsona kao alfa-mužjaka i jedinog joj dostojnog oponenta u cijelome filmu, ne smije zanemariti. Žena-vuk u svojim uštirkanim nazi-medicinskim haljinicama i ogrtačima predstavlja utjelovljenje domine, posvećene svojoj iskrivljenoj viziji humanosti, dužnosti i ispravnosti, žene dostojne voditi bilo kakav high-security zatvor u kojem su najgori zločinci svijeta. Nebitna je činjenica je li likovala kad je u konačnici pobijedila, je li sposobna osjetiti zadovoljštinu ili sreću kakvu bi osjetio McMurphy da je vidio Chiefa kako ponosno kroči preko igrališta, pa preko ograde, u daleki svijet. Dominantna kakva jest, uvijek ostavlja za sobom oprane ruke poput Pilatovih, njena je riječ uvijek zadnja i uvijek poslušana: “We must not pass our responsibilities on to someone else.” Do neprepoznatljivosti oštećenu robu, s kojom se više nema što izmanipulirati, treba smjestiti tek nekamo u kut, jer ona će uvijek imati McMurphyje ovoga svijega, nepravedno (pr)ocijenjene i smještene tamo, gdje će postati ono što sustav od njih želi – ništice, zrnca pijeska u smješi iz koje se želi graditi nacija poslušnih, prilagođenih i „normalnih“ ljudi.

“They was giving me ten thousand watts a day, you know, and I’m hot to trot! The next woman takes me on’s gonna light up like a pinball machine and pay off in silver dollars!”

Paleta koju su Forman i ekipa stavili na raspolaganje Nicholsonu u ovome filmu je, za glumca ovakvog kalibra, izuzetno bogata za iznošenje ovakve komične, bremenite, no briljantne uloge. Formanova obrada knjige Kena Keseyja svoj fokus stručno i s jako puno oštrog humora usmjerava na (vjerujem) opravdanu kritiku svih sfera društva, ne samo mentalnih institucija tog vremena. No prije svega, film razvija odnos zdravoga čovjeka, koji je, nažalost, previše „svoj“ i previše usamljen da bi se izborio s vjetrenjačama. Nije stvar samo u drskosti i ispadima, kojima McMurphy izluđuje Ratchedicu, niti u intenzitetu osjećaja sreće njegovih novostečenih štićenika pri vožnji autobusom, brodićem za pecanje, glumljenjem liječnika. Trenutak u kojem čovjek, uz taktove nježne klasične glazbe, skrušeno uzima svoj „lijek“ debelo podsjeća na pričest, gdje se svatko od njih valjda treba iskupiti i ispovjediti što nije pripadnik „zdrave“ većine.

Zbilja se nema mnogo toga reći o ovom filmu, što već nije rečeno, elaborirano na pitkije, britkije, bolje ili lošije načine od ovoga. Nema.

Je li borba protiv sestre Ratched (koja je otjelovljenje sustava, a koju je shvaćao kao hobi ili borbu za opstanak) konačno iscijedila i zadnju kap životnog ushita iz njega? U konačnici, svi smo ponekad u takvoj umobolnici, razmišljajući želimo li stvari promijeniti, ili se želimo igrati. U svakom slučaju, McMurphy je zaigrao iz čiste zloće, zatim svim srcem i za sebe i za tim. Ostat će pitanje je li to bila stvar izbora redatelja, zaokružiti nemoć pojedinca načinom na koji će završiti film.

7 komentara za “Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975.)

  • Sven Mikulec says:

    Odlična recenzija fenomenalnog filma.

    Tužno i potresno, a istovremeno tako nadahnjujuće i prekrasno. Nicholson na vrhuncu.

  • Maxima says:

    Hvala, kolega :)

    Nije da se nisam previše trudila, bilo bi bolje da sam manje.

    To mi je zbilja najdraži film valjda, a o takvima me uvijek strah pisati. Čime to objasniti? Bzvz. :) Da… McMurphy neponovljivi.

  • Marin says:

    Ratched i ona iz filma “The Mist” su jedini likovi koji su me u tolikoj mjeri ispizdili da sam htio “ući u film i učinit im nešto nažao”. 😀

  • Maxima says:

    Haha… blizu je i Cathy Bates u “Misery” 😀 ali ona je tamo opet… posve luda 😀 ali fenomenalna

  • bakero says:

    strašan film a nicholson je čudo…

  • fez says:

    Čisto remek – djelo, bez i jedne trunke sumnje u to.

  • The Dark Matt says:

    Fenomenalna recenzija, kapa do poda. Jednostavno remek djelo od filma. Ne sjećam se dal sam se ikad naježio ko na zadnjih 5 minuta ovog filma. Sigurno u top 3 filma svih vremena za mene (još mi nekako teško reći da mi je srušio The Prestige i The Dark Knight-a), također Nicholson u liku McMurphya je jednostavno briljantan i nadahnjujuć…

Leave a Reply

Your email address will not be published.