Les quatre cents coups (1959.)

Piše: Vanja

400 udaraca (Les quatre cents coups / The 400 Blows, 1959., 99 min.)

Režija: François Truffaut

Glume: Jean-Pierre Léaud, Claire Maurier, Albert Rémy, Guy Decomble

 

Kad laik poput mene uzme za temu nešto poput Les quatre cents coups, nađe se u dilemi kako pristupiti tom remek-djelu jednostavnosti i ljepote u kinematografiji općenito. Truffautov serijal o Antoineu Doinelu (Jean-Pierre Léaud) svojim šarmom i prikrivenom emotivnošću podsjetio me na odnos Kušana i njegovog omiljenog protagonista… No na polju filma, ovaj je film sâm (a i kao dio ciklusa uz Antoine et Collete, Baisers volésStolen Kisses, Domicile conjugalBed & Boards te L’amour en fuite –  Love on the Run) vjerojatno postavio kamen temeljac ukupnom francuskom novom falu, a bome i šire. Sama činjenica da je Jean-Pierre Léaud nastavio glumiti jedan te isti lik kroz ni više ni manje nego pet filmova pretstavljala je rijetkost i inovaciju u svoje vrijeme. Moram reći da nisam bila uopće upoznata s činjenicom da je ovo „film u nastavcima“, kako bi se laički reklo, no pogledavši tek par Truffautovih filmova (a nedavno tek isječak iz ovoga), odlučila sam proširiti svoj opus i počastiti se ovim, ni ne sanjajući da će se automatski katapultirati u sam vrh najljepših filmova ikad snimljenih.

Ovaj hrabri dragulj u ukupnom Truffautovu opusu možda je takav zbog činjenice da ga se može gledati uvijek, s 13, 15, 20, 30, 60 godina i uživati na isti način kao i prvi put. Dragulj je i u Doinel ciklusu, no vjerojatno s toga što je uvijek primamljivo i fascinantno gledati tu nepretencioznu, dječju zanesenost ulogom gdje i nehotice pratimo cijeli film kroz oči glavnog protagonista, klinca s njegovim jednostavnim ciljevima, željama i nesvjesnošću postojanja velikih problema u svijetu oko njega, pratimo ga kroz njegovo odrastanje odrađeno savršenom glumom Jean-Pierre Léauda, glumca za kojeg se mora reći da nije po svačijem ukusu – ili ga se obožava ili ga se ne voli.  Od ovog filma, glume koja teče prirodno i zastrašujuće profesionalno (doduše, Truffaut je uvijek davao svojim glumcima prostora da improviziraju i nije im ubijao ideje…), preko filmova njegova odrastanja, potvrdila sam si još jednom sindrom Christiana Balea u Carstvu sunca i ne bih se čudila da je čika Spielberg imao Antoinea u dobroj mjeri kao uzor u ponašanju, akcijama i reakcijama mladog Jamieja. (Nemojte ovo shvatiti kao pretencizono, jednostavno me način iznošenja tih dvaju uloga podsjeća jedan na drugu… neodoljivo).

Priča smještena u Pariz u rane pedesete, šarmantne kao i bilo koje druge, Les quatre cents coups vrti se oko Antoinea Doiniela, ništa više problematičnog od bilo kojeg drugog dečka njegovih godina – iz ponešto disfunkcionalne obitelji, mogao bi biti problematičan u pravom smislu riječi, ali Antoine to nije. On se ne zna držati podalje od nevolja – kad nije u zavadi s učiteljem nevjerojatne face i ponašanja, prikladno prozvanim „Sour puss“ – mislim da je to neki mrzovoljni „grouch“ (Guy Decomble) jer uništava pjesmama školski zid, izostaje s nastave i pušta da ulica potraži probleme u njemu, a nekad i obratno. On je uobičajeno nesmiren dječak, duh koji luta u svojim mladenačkim maštarijama. U pristojnim je odnosima s ocem otac Julienom (Albert Rémy), iako ovaj smatra da mu je potrebno više discipline, no Antoineova mama bezbrižni je roditelj, lijepa Gilberte (Claire Maurier), koja nikako nije sigurna što je njoj njen rođeni sin – sluga koji joj donosi papuče, netko na kojeg će se istresati ili ono što jest – sin. Dodatno, Antoine je slučajno svjedokom nečega što bi je moglo i u brige baciti pa će se, tek nakon što je malo zamrzimo, ponašati prema njemu malo pristojnije, potkupljujući ga, kupajući ga, dozvoljavajući mu da umjesto u svojoj izbici skoro i bez posteljine prespava u roditeljskom bračnom krevetu. Jasno je da priča ne bi bila takva niti bi naslov značio išta (iako na većini jezika nije uspio prenijeti stvarnu poruku…) ako Antoine neće kad–tad morati snositi posljedice svojih postupaka koji su ishitreni, nepromišljeni, a društvo ukočeno – djeca ne smiju biti djeca, moraju biti… mali društveno prihvatljivi strojčeki koji samo klimaju glavama i rade što im se kaže. Osobit je užitak u Antoineovim vidnim promjenama raspoloženja, prilagođavanjima situaciji u kući onako kako to samo valjda djeca umiju, osjećajući u dubini kičme kakvog su raspoloženja roditelji, a Antoine je to znao. Od srca se smije „momačkoj večeri“ kad se ocu razbije jaje izvan tave, kao što dječački naivno krade bocu mlijeka, gladan i sam u mrkloj noći, razbija ledenu koru na fontani i umiva se – jer umiti se treba kao što treba i želudac napuniti. Truffaut je jasno razradio majku (površnu ljepoticu koja u određenom trenutku iz kranje sebičnih interesa odluči da joj je Antoine ipak više sin, a manje sluga), oca koji ima puno više prava „ne biti“ dobar roditelj, iako se bolje od majke slaže s dečkom koji je sve samo ne klasični problematični tinejdžer, kao epitet kojim se danas nekad i prelako razbacuju „odrasli“.

Antoine nekad zaboravi uraditi zadaću pa ne bi u školu – zar je to čudno? Cijeli razred dobije za temu eseja „opisati ozbiljan događaj kojemu su osobno nazočili“.” Čitajući Honorea Balzaca i skoro zapalivši kuću svijećom u kutiji koja glumi svetiše velikom piscu, Antoine će napisati „Smrt moga djeda“, esej za  koji će ga učitelj ismijati pred cijelim razredom kao plagijatora te suspendirati do kraja polugodišta… Prijetnje vojnom akademijom Antoine ne shvaća ozbiljno, a gledatelj još manje rješenje koje će roditelji odabrati kako bi mladog (čak ni) buntovnika vratili na pravi put. Valjda je trebao činiti to što je činio (bez ikakve namjere da nekoga povrijedi) kako bi prvi put u životu dobio sladoled ili sretno s roditeljima otišao u kino? No, suspenzija rezultira Antoineovom odlukom da „odraste“, počne raditi i bude svoj čovjek te s prijateljem Reneom kuje planove o samostalnom preživljavanju. Prva krađa, kažu, vodi do druge, no nije nužno – dječak osjeća krivicu i vraća pisaći stroj koji mu je trebao osigurati početak samostalnog života, no otac ga svejedno predaje policiji na čašicu-dvije odgojnih metoda, vjerojatno ni sam svjestan u što će se to izroditi – u noć provedenu u zatvoru s pravim ološem, u centar za promatranje problematične mladeži, gdje sam posvjedočila jednoj od najautentičnijih i najjačih scena „psihološke procjene“ u kojoj mladi Jean-Pierre Léaud jednostavno briljira i krade ionako svoj film dok prepričava što je i kako radio, koji je njegov (nepostojeći) problem i kakve su to u njega sile ušle. Njegov izgubljeni pogled na Renea, prijatelja u nevolji, negdje odozgo iza zatvorenog prozora, daje nam naslutiti kako je i sam Antoine vjerojatno tek tad postao svjestan situacije. Dok prati pogledom odbjeglog štićenika kojeg odvode stražari pod punom spremom, jer iza žice se ne smije, Antoine će naći načina da ostvari životni san. Bjekstvo i bespoštedni trk u kojem kamera prati svaki njegov korak konačno će ga dovesti do životnog sna, oceana – a kamera koja se tako neočekivano zamrzne na njegovom licu pruža pitanja i provocira osjećanja i suosjećanja.

„Oh, I lie now and then, I suppose. Sometimes I’d tell them the truth and they still wouldn’t believe me, so I prefer to lie.“

Ono čime film obiluje neodoljiva je autentičnost, navijanje za glavnog junaka i opravdano pronalaženje izgovora za njegovo ponašanje, jer odrasla osoba će se sjetiti da klinci lažu – pa to je tako otkad je djece, kao što oduvijek bježe sa sati ili slično (dobro, ima nas valjda par trulih jabuka koji to nismo radili…), tinejdžeri koji imaju špurije odgledati film do daske će se poistovjetiti s Antoineom (provjereno) i film će samim time jednostavno uplesti gledatelja u tu neodoljivu atmosferu, počesto i suptilno obojanu unutarnjim sivilom. Nevjerojatno je kako je redatelj „isjekao“ komadić Antoinevog života i uokvirio ga ritmom toga doba, da ga je praktično moguće osjetiti mirisom, okusom, bilom. Ciljano vođen film do potpuno neslućenog kraja puca poput balona od sapunice u lice gledatelja, neočekivano i oduzimajući dah.

Bukvalni prijevod na engleski  je The 400 Blows, no radi se o frazi, gdje naziv znači nešto poput „Gužva svih gužvi“, „Neukroćen“ ili možda najprihvatljivija „Mladost – ludost“  – sličan je prijevod, Wild Oats, ponuđen u Americi, ali se nije primio, no valjda netko tu zna francuski pa dobijemo i pravo značenje fraze. U biti je Les quatre cents coups prvi film koji me odista upoznaje s ovim žanrom i Truffautovim debitantskim dugometražnim poduhvatom koji je u svoje vrijeme vjerojatno odbio mnoge „renomirane“ filmoljupce. U čistom zanosu oduševljenja, ja sam samo gledala i gledala, bez daha, bez komentara, uživala ne nalazeći vremena za razmišljanje, nedostatke – ne znam ima li ih. Ono što mi je postalo jasno (gradivo se moralo slegnuti ponavljanjem, priznajem) jest da je Truffautov pristup u ovom filmu (i cijelom serijalu, no ne tako snažno) my cup of tea stoprocentno, potaknuvši u meni silu osjećanja prema glavnom junaku poput dana djetinjstva kad sam se davila knjigama o Hucku Finnu i sličnim literarnim zloćama. Mislim da se bez ikakvog ustezanja mogu opustiti i reći kako je ovaj uradak blago, užitak bez premca, no ujedno i pokazatelj vremena u kojem nije bilo lako odrastati i u kojem su roditelji posezali za metodama čudnijim od batina kako bi svoje potomke dotjerali u red. Točno poput prvih ostvarenja novog vala francuskog filma, koji je savijao i kršio pravila kako bi izgradio nešto drugačije i novo, gdje je cilj opravdavao sredstva i gdje je jedini cilj bio pod svaku cijenu snimiti dobar film (čak i upošljavajući prijatelje, snimajući bez dozvole za setove, s mizernim budžetom…), na isti je način Antoine možda krivac u nekom svijetu uskogrudnog morala, no odabrao je živjeti život na svoj način i po svojim pravilima te je i njegove poteze, upravo poput ovih filmskih bisera tad u povojima, vrlo teško prosuditi mjerilima nekakvog općeprihvaćenog morala, jer bi to bilo nepravično.

Les quatre cents coups je konstanta, ne samo zbog svoje povjesne vrijednosti kojom je otvorio vrata mnogim nadolazećim nadama nekog drugačijeg filmaštva, ne zbog toga što su ga Kurosawa ili Buñuel ili netko treći smatrali „najljepšim filmom koji su ikad vidjeli“; posvećen Andréu Bazinu, francuskom filmskom teoretičaru, kritičaru, filmofilu i Truffautovu duhovnom vođi, ovaj film obavezna je literatura od koje će mnogima zavrijeti emocije i izroditi se, ako ne u životnu ljubav, a onda u osjećaj dubokog poštivanja  prema francuskom novom valu, ovom redatelju i glumcu koji je utjelovio Antoinea.

„Some day I’ll make a film that critics will like. When I have money to waste.“

François Truffaut, 1932. – 1984.

 

Molim štovano čitateljstvo da mi ne zamjeri na sentimentalnosti. Ljuta sam sama na sebe što sam film ovako kasno pogledala, a mogla sam ga voljeti već tako mnogo godina.

Jedan komentar za “Les quatre cents coups (1959.)

  • Franjo Zajec says:

    upravo pogledao, baš sam u fazi ovakvih filmova i baš mi je sjeo ko budali šamar, odličan film. mali je sjajno odglumio, slažem se sa svime napisanim, ni ja mu ne mogu i ne želim nać neku manu. ne sjećam se kad sam se zadnji put toliko udubio u film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.