Lepa sela lepo gore (1996.)

Piše: Đorđe Pavlović

Lepa sela lepo gore (1996., 115 min.)

Režija: Srđan Dragojević

Scenarij: Srđan Dragojević

Glume: Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, Dragan Maksimović, Velimir Bata Živojinović, Zoran Cvijanović, Milorad Mandić

 

(Šut’ bolan, estetika….)

Lepa sela lepo gore jedan su antiratni film sam po sebi, a bez ikakve pretenzije da to bude.

On svoju snagu i uvjerljivost ne crpi isključivo iz toga što je dobro obrazložio onu poznatu tezu kako je rat besmislen i da smo se džaba klali. Takav pristup toliko je eksploatiran da na njega pristaju samo mediokriteti, a Dragojević to svakako nije. Izabrao je teži put da pobijedi time što, čuvajući svoju stvaralačku autonomiju u teškim vremenima, ružnoći rata kao pojave suprostavi estetiku kao štit od banalnosti i ishoduje da ljepota spasi svijet. Ako ćemo iskreno, to je jedino umjetnost, sve ostalo imate u nekim objektivnim vijestima u pola osam.

Lakoća s kojom Dragojević stvara proizlazi iz toga što on nije redatelj kome treba stav da bi prodao film (Parada je izuzetak i zato je po meni lošija), a pogotovo mu ne treba da ispravlja krive Drine. U Srbiji je film bio dočekan kao antisrpski, a kino dvorane bile su pune, u Bosni i Hrvatskoj je bio prosrpski pa je, kao uostalom i svi Dragojevićevi filmovi, s pažnjom gledan. Zašto? Pa, zato što su, htjeli oni to priznati ili ne, svi u dubini duše znali da je to jedan dobar film. Posebno se zadržite na sintagmi „dubina duše“, a ja ću vam reći da je Dragojević diplomirani psiholog. Zaključke izvedite sami.

Vođen etikom poštenih trgovaca, čast svakom – veresija nikom, autor ne pravi kompromis s bilo kime, a naročito ne sa režimom i očekivanjima publike u vreloj postratnoj godini. Čak su i UNPROFORci i domaći NGO mirovnjaci legitimne mete zaslužene satire. Svoje opredjeljenje u pogledu, uvjetno rečeno, neimanja stava zarad čistoće filmskog izraza, krši jedino na samom početku time što već u drugoj sekundi filma šalje jasnu poruku onim malo težim „pacijentima“. Čim se početno crnilo razmakne i zapucketa ton, na ekranu se pojavi natpis: „Ovaj film je posvećen kinematografiji zemlje koja više ne postoji…“.

Tko nije tad shvatio, nikad i neće. Jer takvi ljudi nisu gledali ni voljeli Aleksandra Petrovića, Živojina Pavlovića, Branka Bauera, Šibu Krvavca, Veljka Bulajića, Žilnika, Babaju, Zafranovića, Kusturicu i mnoge druge. O njima dosta, a sada malo o zapletu.

Film počinje kvazidokumentarnim segmentom smještenim nimalo slučajno u politički turbulentnu 1971. godinu i prikazuje komunističkog funkcionera kako otvara tunel. Taj tunel u nastavku postaje težište priče, ali zbog skučenosti prostora za akciju donosi neophodnost nelinearne naracije. U filmu postoje tri vremenska nivoa: sadašnjost smještena u jednu beogradsku bolnicu, prošlost u ratnoj Bosni, a dalja prošlost razrađuje motive svakog lika ponaosob. Dakle, u tehničkom smislu to je vrlo složen film, a lakoća s kojom se gleda postignuta je preciznom režijom i dobrom montažom. Za one kojima je uvijek stalo do umjetnosti Dragojević je servirao porciju flashbackova, flashforwardova, izvanrednih scenskih prijelaza i inih forica za snobove. Za ostale je prije svega napisao životne karaktere i pronašao adekvatne glumce pa odaziv najšire publike nije izostao.

Dva glavna lika, Milan i Halil, najbolji su drugovi još od djetinjstva, ali ih zlo koje nadolazi odvodi na različite strane. Rat donosi neoprostive nesporazume pa do samog kraja dileme „što mi zakla majku“ i „što mi zapali kuću“ ostaju neriješene. Odgovore na svoje dileme u tunelu smrti nisu našli ni beogradski narkoman, šarmantni lopov, dobri učitelj, oficir JNA, jedna žrtva medija i njegov kum četnik-početnik. Ovim presjekom ratnih karijera upadljivo i sasvim namjerno nedostaju intelektualac i bogataš, jer rat je stvar u kojoj samo autsajderi ginu. Zarobljeni u tunelu, srpski vojnici nekoliko dana preživljavaju muslimansku opsadu taman toliko da ispričaju svoje životne priče u kameru novinarke sa Zapada. A ta je nužna interakcija između čovjeka i mehaničkog aparata kao svećenika što ispovijeda pred smrt, baš ono najtužnije. Bude ti žao gledati Valtera kako je ostario i nemoćan. Prođe te jeza slušajući Indexe dok se uz njihovu pjesmu umire. I naposljetku, dok se gase idoli, postaje jasno da je to što gledate zapravo posljednji partizanski film. Onaj u kome razjedinjeni konačno gubimo. Od Drekavca.

Die Endlösung und auf Wiedersehen.

Finalni dio u bolnici samo je kap koja prelijeva čašu. Već tada je postalo sasvim jasno da su Lepa sela lepo gore film čije je kvalitete lako uvidjeti, ali teško zavoljeti. Završna scena, u kojoj Bjelogrlić i Maksimović puze kao dva nemoćna puža dok za njima ostaje krvavi trag, tu je da potpuno dotuče i svojom snagom uznemiruje vječno sve ljude s ovih prostora. Zato što je ta krvna grupa na podu naša, a ne vijetnamska ili američka, zato je strašna. I čim film zavši, od prve sekunde nakon kraja budi se obrambeni mehanizam potiskivanja, kao lijek i nada da se kroz zaborav skupa pojedinaca izliječe rane kolektivnog sjećanja.

Na kraju, moram iz pijetata prema čovjeku spomenuti i sljedeće. Glumac Dragan Maksimović ubijen je 2000. godine u centru Beograda jer je nekim klincima smetalo što je tamnijega tena. Uz malo mašte možemo zaključiti da su djeca iz Rana ubila dobrog profu iz Lepih sela.

Antiratnost Dragojevićevih filmova se pokazuje svakoga dana kada otvorite novine, evo već sedamnaest godina. Politika, Avaz ili Jutarnji – opet je postalo svejedno.

4 komentara za “Lepa sela lepo gore (1996.)

  • Jocke says:

    Hello! Where can I find Serbian subtitles for this movie? Thanks!

  • Nomad says:

    Film nevješto amnestira Srbiju i Miloševića od rata u Bosni onom smiješnom rečenicom koju izgovara liječnik beogradske bolnice: “Obojicu su vas zajebali i obojica ste u stranoj zemlji”, misleći na srpskog i muslimanskog ranjenika. Možda bi nastavak te rečenice bio (izgovoren Slobinim glasom): “Srbija nije učestvovala u ratu”.
    Također, nepotrebna je rečenica “Palimo selo a ne znamo ni kako se zove”, jer gledatelji valjda nisu retardirani i valjda mogu nešto zaključiti i sami.
    Inače, Dragojević rat doživljava kao zajebanciju inače dobrih ljudi koji su se malo posvađali zbog novca i monopola nad švercom, ali koji su ostali u dobrim odnosima. Iza tog kulerskog stava krije se duboka želja za minimalizacijom zla i tragedije koja je uništila živote milijuna ljudi i zauvijek nam uništila budućnost. Jadan pokušaj, ali kod naivnih prolazi (kod onih kod kojih prolazi i Angelina). Vrijednost filma je u najboljoj ulozi Bate Živojinovića u životu i nekoliko kultnih replika.

  • dekifisher says:

    Zao mi je sto ljudi kao Nomad nisu shvatili ovaj film, prepuni predrasuda. Npr, recenica koju je doktor izgovorio, nema nikave blage veze sa tim da Srbija nije ucestvovala u ratu, vec simbolizuje korumpiranu beogradsku inteligenciju koja se pravi da samo radi svoj posao u opstem ludilu.
    Lepa sela su najveci antiratni film koji sam gledao a humor je u sluzbi docaravanja publici ljudske gluposti i besmislenosti rata.
    Naravno da to tako nije bilo, ali ovom filmu nije nikako bio cilj da bude polu dokumentarni.
    Pomesana osecanja besa i ljutnje, ali i srece sto postoje ljudi koji gledaju na rat kao ja, a koja sam osetio nakon izlaska iz Kozare, zajedno sa gomilom ljudi u soku sta su upravo gledali, su nesto sto je tesko opisivo i nezaboravno.
    10/10

  • Paka says:

    Film je pun pogodak,samo šteta što su ga na hrvatskim televizijama odlučili premijerno prikazati tek 18 godina nakon što je snimljen (sramotno!). Sviđa mi se Batina replika u onoj sceni gdje mu,prije nego što mu Milan kaže:”ciciban!” spominje vojni sud (sličnu rečenicu Bata je izgovarao u Bitci na Neretvi)

Leave a Reply

Your email address will not be published.