Kuća na putu (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Kuća na putu (Road House, 1989., 114 min.)

Redatelj: Rowdy Herrington

Glume: Patrick Swayze, Kelly Lynch, Sam Elliott, Ben Gazzara

 

“The name is… Dalton”

Ako imate imalo pojma o akcijskom filmu kao takvom i ako niste prespavali osamdesete (čak i u obliku nekakve retrospektive), onda bi vam Kuća na putu (ili Krčma na putu, kako je film bio prije poznat) trebala značiti svašta. Od jednog poglavlja obavezne lektire žanra, odmah uz Die Hard, Lethal Weapon, itd, itd, do jedne od najpoznatijih uloga starog Patricka Swayzea, s tim da je ono “klasik” podložno raznim interpretacijama, kao i njegova gluma. Ako pitate one koji vole malo ozbiljnije filmove onda će definicija glasiti kako se radi o ispraznoj papazjaniji nabijenoj klišejima na koju uopće ne vrijedi trošiti vrijeme, a ako pitate one koji vole da ih se naziva običnim gledateljima, definicija će biti drugačija – zabavan akcijski flick koji je zabavljao (i još uvijek to radi, da se pogrešno ne shvati) generacije. Gledali vi na Road House kao na ispraznu papazjaniju ili vrhunac akcijskog filma ’80-ih (OK, OK, sklon sam malom preuveličavanju), jedna stvar je jasna – film je vražje dobar. Ne mislim sad na njegovu priču, ne mislim sad na koreografiju, ne mislim sad na likove – sve odvojeno i nije bog zna kako privlačno, no kad se sve to posloži u zajedničku cjelinu, priča postaje zanimljiva. Film kao takav funkcionira odlično samo kao cjelina, što je stvar koja se događa rijetko, skoro nikad, ako gledate samo kroz liniju akcijskog žanra. Što god da vi sad rekli na to (složili se ili ne, je’l), Dalton ostaje jedan od najoriginalnijih (ili da možda kažem najprepoznatljivijih) bad ass tipova koji su prošetali velikim ekranom, a svoju veliku popularnost duguje upravo pokojnom Patricku jer na njega se jednostavno ne može gledati kao na još jednu običnu akcijsku zvijezdu. Barem se nije moglo onda jer mu je prethodni veliki uspjeh bio The Dirty Dancing, pa vi sad zaključite koliko vam taj podatak ulijeva povjerenja u njegove sposobnosti da nekoga prebije na mrtvo ime.

Radnja je zabavna, u najmanju ruku. Profesionalni izbacivač (iliti cooler) Dalton dolazi na novi posao u mali grad. Gradom vlada bogati biznismen i svi su nejaki stanovnici (simpatična gomila) u strahu od njega. Naš junak će sve to srediti. Čak i da uljepšavam, bolje od ovoga ne ide, film ima stvarno jednostavnu radnju, debelo podvučenu vestern motivima i ikonografijom. Ono što je u njemu zabavnu (osim tučnjava, je’l te) jesu sitnice kojima se ilustrira život izbacivača (u filmu je to skoro pa plemenito zanimanje), tipa “nikad ne radi gužvu u lokalu gdje radiš” (pa onda scena gdje izvedu tipa van bez da ga ustvari itko dirne) pa par praktičnih savjeta o samim fajtovima “čak i najveći padaju ako im sjebeš koljeno” (i to sranje funkcionira u stvarnosti), a par gegova ide i na račun Daltonovog modusa operandija, tipa da uvijek kad dođe u novi grad zamjeni svoj skockani Mercedes za neki krš jer ga svaku večer razbiju. S druge strane, radnja ne može biti veći klišej. Bogati tip je lik koji može sve, ima sve, radi što hoće, ima hrpu gorila koji će napraviti sve za njega, a jedini pošteni komad u gradu (koji ima pamet i izgled i pada na Daltonov šarm) njegova je bivša. Kad sve to posložite u cjelinu dobijete mješavinu svega i svačega, od malo komedije, do fine tučnjave, i nekih stvarno over the top scena kao što je ona kad negativac monster truckom pregazi auto salon. Dalton je možda faca, ali Wade Garrett (legendarni Sam Elliott) je uberfrajer koji doslovce pokrade cijeli film. I još je vraški zabavan, što je najbolje.

Teško da će netko ovdje išta proglasiti originalnim (osim možda toga da je izbacivač glavni lik, što se do tada nije vidjelo na velikom ekranu), no teško da će netko film proglasiti i dosadnim. Jedino možda koreografija danas nije tako atraktivna kao prije (koreografija je u Hollywoodu napredovala i za to krivim The Matrix), ali imaju onaj staromodni štih koji je oduvijek palio kod publike (posebice fajt Daltona i glavnog negativčevog henchmana) i, iako više nije toliko u toku događaja, još uvijek nije toliko zastario da ga se nazove vremenom pregaženi.

O nekakvoj glumi nećemo previše govoriti jer je ni nema (iako je Swayze upregao nešto snaga da dočara par emocija i to mu je, ajmo to tako reći, pošlo za rukom), no svi uključeni, iako nisu glumili, nisu ni skrivali da su se dobro zabavljali na snimanju, što se odmah osjeti po njihovoj kemiji. Sam film, doduše, i nije bio tako velik hit u kinima (omjer je 10 milja uloženo – 30 zarađeno), ali je dodatno popravio tu novčanu sliku VHS izdanjem, a praktički je odmah dobio kultni status, iako je za priznanje da je jedan od najprepoznatljivijih akcijskih naslova ’80-ih pričekao par godina. Danas je dostupan posvuda, naravno, a 2006. godine dobio je i svoje dvostruko DVD izdanje s poprilično dodatnih off set dodataka. Što se još može reći o originalu? Ništa. Ako ste ga gledali, onda vam je sve jasno. Ako ga niste gledali, onda vam nije ništa jasno. Jedini način da to ispravite jest da ga pogledate, bolji savjet od toga nemam.

2 komentara za “Kuća na putu (1989.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.