Kradljivci bicikla (1948.)

Piše: Franjo Zajec

Kradljivci bicikla (Ladri Di Biciclette, 1948., 92 min.)

Redatelj: Vittorio De Sica

Glume: Lamberto Maggiorani, Enzo Staiola, Lianella Carell, Gino Saltamerenda, Vittorio Antonucci

 

Prvi sam put imao priliku pogledati ovaj film prije nekoliko godina i tada nisam ništa znao o njemu niti imao ikakva očekivanja. Jedino čega se sjećam jest da sam na kraju bio oduševljen. Tipično sam dijete holivudskih filmskih naslova i, priznajem, nisam upoznat sa svim vječnim klasicima svjetske kinematografije, što Kradljivci bicikla definitivno jesu, tako da mi se pisanje  recenzije ovog filma uklopilo kao savršena prilika da istražim jednu eru (talijanskog neorealizma) i ponovno se prisjetim zašto me se baš taj film toliko dojmio.

Za kontekst filma i sam neorealizam važno bi bilo spomenuti par elemenata koji su im zajednički. To je doba poslije Drugog svjetskog rata, fokus se ponovno premješta prema pojedincu, prikazuju se marginalizirani društveni slojevi, njihova sudbina poslijeratne svakodnevice te borba za preživljavanje. Najistaknutiji predstavnici ovog pravca su, primjerice, Roberto Rosellini, Vittorio de Sica i Luchino Visconti, a prvi film koji je utvrdio daljnje smjernice za razvijanje ovoga pravca bio je upravo Rosellinijev Rim – otvoreni grad. U njemu se redatelj, zapravo, više držao ratne tematike i svoje protagoniste ubacivao u neposredne događaje, za razliku od Kradljivaca bicikla, gdje se De Sica okreće jednostavnijim događajima i ljudima koji žive iz dana u dan te otkrivanju nekog općeg značaja u beznačajnom događaju. De Sicini Kradljivci osvojili su Oscara za najbolji strani film (1949.),  a časopis „Sight and Sound“ proglasio ih je najboljim filmom svih vremena. Osobno, smatram ih najboljim filmom takve tematike.

Radnja filma započinje kada Antonio Ricci (Maggiorani) sretno uspijeva dobiti posao ljepitelja plakata, ali već tu kreće njegova nevolja, pošto mu je za uspješno obavljanje tog posla potreban bicikl. Stoga je njegova žena Maria (Carell) prisiljena prodati pamučne i lanene plahte kako bi od toga novca mogli kupiti bicikl. No, već prvog radnog dana, bicikl mu ukrade spretni lopov i tada izbezumljeni Antonio, zajedno sa svojim temperamentnim sinom Brunom (Enzo Staiola) i prijateljima, kreće u bjesomučnu potragu za drskim kradljivcem. Nakon svih neuspješnih pokušaja da ostvari zadovoljštinu, Antonio se i sam okrene zločinu.

Gledatelj sam koji ne preferira monotone, duge scene i, nakon nekog vremena, pažnja mi kreće nizbrdo, ali moram priznati da u ovom slučaju, iako nije bilo nekih dramatičnih preokreta, bilo je opet dovoljno zanimljivo da nisam morao ići kuhati kavu ili pronalaziti podsvjesne izlike da se odmorim od ekrana. Kroz radnju filma osjeća se živi dah stvarnosti, jednostavnost i dokumentaristički naglasak scenarista Zavattinija. Riccijevu otuđenost kroz neku neobjektivnu sadašnjost daju nam kontrastni događaji prema tijeku radnje, primjerice pozadinska glazba ugušena bukom navijača u prolazu. Njegov očaj i frustracija dolaze do sukoba s ravnodušnošću okoline i spoznaje da zapravo nikoga nije briga, pogotovo ne za tamo neki bicikl. Posebno bih htio istaknuti odlične glavne glumce i one koji se nasumično  pojavljuju (do nedavno nisam ni znao da su većina glumaca amateri, zbog kojih se osjeti i određena autentičnost filma, iako se na trenutke baš zbog toga i gubi) te Enza Staiolu koji glumi sina Brunu.

„Jest ćemo i, za sada, biti sretni.“

U sceni kada Antonio odvede sina na pizzu, dolazi do trenutačnog, prešutnog pomirenja kako sa sinom, tako i sa sudbinom, što će se ponoviti na samom kraju, kada Antonio shvati da može izgubiti ono što mu je najbitnije – obitelj. Njihov odnos isprepleće se kroz događaje i strukturu vanjskog svijeta, koja je ovdje stavljena u drugi plan i zapravo nije objektivno prikazana.

Nasumični likovi kao da su preuzeti iz neke naive, vjerojatno sa ciljem da se pokaže prostodušnost ljudi i tog vremena, dok Brunina spontanost i reakcije daju komičnu notu, a prikaz njegovog senzibilnog odnosa s ocem najdirljiviji je koji sam vidio na filmu, nadmašujući čak i Burtonov Big Fish.

Za kraj, nakon što sam i drugi put pogledao Kradljivce, jedino mi preostaje napisati da je ovo film koji zaslužuje vašu pažnju i da sam, po drugi put, ostao oduševljen. Smatram da definitivno spada među najveće filmove ikad snimljene, ali, priznajem, da nisam bio toliko subjektivan, možda bih mu pronašao više mana. To ću ipak prepustiti vama. Jednostavna priča koja će vas prikovati za naslonjače, Bruno koji će vas nasmijati i sudbina Antonia koja će vas dirnuti čak i do suza.

5 komentara za “Kradljivci bicikla (1948.)

  • maxima says:

    Ovo se čini kao kolač po mom ukusu.

    Krasna recenzija, još samo da pogledam film 😀

    Hvala, kolega 😉

  • Vedrana Vlainić says:

    Prekrasan film. Prekrasan. Samo to imam za reći… :)

    [koliki mamlaz moraš biti da zbrojiš dva jednoznamenkasta broja krivo. dvaput. *facepalm*]

  • maxima says:

    ja tu stalno imam keca iz matematike

  • Franjo says:

    Zato ja ništa ni ne komentiram =)

  • Marko says:

    kako jak film…klinac i amaterski glumac su toliko dobri, nevjerojatno…kraj filma je fenomenalan…zato mi je 12 angry men najbolji film, jer je cijeli fenomenalan

Leave a Reply

Your email address will not be published.