Klasik TV: Tko pjeva zlo ne misli (1970.)

Piše: Izabela Laura

Tko pjeva zlo ne misli (1970., 95 min.)

Redatelj: Krešo Golik

Glume: Franjo Majetić, Mirjana Bohanec, Relja Bašić, Mia Oremović, Vida Jerman

Na Klasik TV-u: večeras (nedjelja, 28.10.) u 20.05h

 

„Ak je on potekel od majmuna nek’ mu bude. Ja nisam!“

Jedno od pitanja koja sam postavila u nedavnom intervjuu s jednim glumcem odnosilo se na razlog male gledanosti suvremenog domaćeg filma. On je odgovorio da su glavni problemi -tematika i scenarij. Ja se nisam mogla ne složiti. Ipak, mora se reći, nije uvijek bilo tako. Tko pjeva zlo ne misli pogledalo je samo na premijernom prikazivanju u Zagrebu 235 000 ljudi. No ta je ljubavna komedija s pjevanjem imala za redatelja čovjeka koji je uvijek uzimao u obzir i ono s prednje strane ekrana, publiku.

„Zaludu filmu i najplemenitije težnje i poruke ako ga nitko ne gleda“, smatrao je Krešo Golik, jedan od najvećih redatelja i osobnosti hrvatske kinematografije, koji je uvijek uspijevao uskladiti jedno s drugim, a Tko pjeva zlo ne misli možda je najbolji dokaz tomu. Ta fina (tragi)komedija odvest će vas u Zagreb 30-ih, nasmijati i možda zapeći, oduševiti glumačkim i drugim umijećima nekih od najboljih hrvatskih glumaca i pokazati što znači dobro izbalansiran film: nije nužna teška drama kako bi se progovorilo o nekom problemu ili iskazao neki stav, dovoljno je samo puno ironije i netko tko zna njome baratati.

Obitelj Šafranek je, kako je to tata Franjo rekao svom sinu Perici, „uzor poštene zagrebačke obitelji“. Mama Ana (Mirjana Bohanec) zaokupljena je čitanjem ljubavnih romana i gledanjem u špigl, Franjo Šafranek (Franjo Majetić) većinu vremena provodi kod nagluhog susjeda Šifrandšica s kojim tobože raspravlja o važnim svjetskim problemima, a zapravo samo mlati po boci, dok je mali Perica (Tomislav Žganec) zauzet praktičnijim stvarima, poput kako od tate dobiti sablju da bi mogao biti janjičar. Tu je i teta Mina (Mia Oremović), Anina sestra i neugledna ‘stara cura’, vječiti gost u njihovoj kući zbog koje Franjo ludi. Ali kad za nedjeljnog izleta u Samoboru Ana i Mina upoznaju galantnog svjetskog čovjeka, privlačnog i slatkorječivog gospodina Fulira (Relja Bašić), Franjo će dobiti ideju kako da se riješi Mine. No stvari neće teći glatko jer će za profinjeno oko gospona Fulira zapeti lijepa i zabranjena mu Ana, čijoj će beskrajno romantičnoj duši to biti prilika da i svoj život pretvori u ljubavni roman.

Ono što najviše cijenim i volim u ovom filmu jest (fina) ironija koja mu daje i drugu razinu tumačenja– razinu unutarnjeg svijeta junaka, dakle misli i njihovog govora, odnosno pjevanja, a dodatan prostor za to otvorila je i činjenica što je film strukturiran u obliku Peričinog dnevnika. Gorčina se nigdje ne vidi, ali se naslućuje. Bolje da se smijemo nego da plačemo, zar ne?

Fulir je umjetnički obrazovan, savršenih manira, igra tenis i živio je na sedamnaestom katu hotela u Milanu, što je Franji nepojmljivo. Kao takav, remeti rutinu zatvorenih i nadasve praznih svjetova Franje, Mine i Ane. Svatko od njih u njemu pronalazi nešto što bi želio imati ili biti: za Anu on je muškarac s kojim bi napokon mogla doživjeti ljubav o kakvoj je sanjala (odnosno čitala), za Minu to je prilika da prestane biti usidjelica i napokon ispuni i tu točku društveno zadanog obrasca, a za Franju on ima dvostruko značenje: on je faktor koji bi ga mogao riješiti naporne Mine, a s druge je strane ljubomoran na njega jer je Fulir pravi kozmopolit, nevezan ni za što, a koliko je samo puta Franjo pričao kako bi, da može, odmah otišao u istraživače u Amazoniju ili Kongo, a jedino mjesto na koje odlazi je kod Šindaršića po vino.

I čini mi se da baš u toj riječi pričati, a u ovom slučaju i pjevati, leži ključ. Životi protagonista predstavljeni su nam dnevničkim zapisima, a oni sami govorom i pjevanjem, dakle riječima, iznose ono što žele i kako bi htjeli da njihov život izgleda. To se posebno odnosi na Anu i Franju jer je Mina ipak više praktični tip – želudac pun ukusne hrane i prsten na ruci bit će joj sasvim dovoljni. I Fulir je lik konstruiran riječima, o njemu znamo samo ono što on o sebi kaže. Istina, on se vrlo otmjeno ponaša i uvijek je fino odjeven – kosa i brčići uvijek su uredno podšišani, a ne sumnjamo ni da fino miriše – no ni tu ne možemo ne primijetiti ironiju: da bi fotografirao iz umjetničkog užitka i putovao po Europi, mora biti dobro financijski potkovan.

Golik je ovdje duboko zabio oštricu malograđanštini i to je, prema književnom predlošku Vjenceslava Majera, napravio sa stilom. U filmu sve funkcionira; dinamiku filma (za koju je dosta zaslužan britak scenarij) ne usporavaju ni (vrlo kratke) pjevane dionice, a ubrzanim sekvencama gledatelju su na zabavan način sažeti određeni događaji u životima junaka koje su maestralno utjelovili Mia Oremović, Relja Bašić, Franjo Majetić i Mirjana Bohanec. Zaista, kapa dolje svima. Prije svega, Kreši Goliku koji nam je uspio dočarati atmosferu jednoga sasvim drugačijeg Zagreba- mirnijeg, otmjenijeg i nekako obojenijeg.

Taj bez konkurencije najbolji čovjek na svijetu, kako ga je okarakterizirao Zvonimir Berković, na umu je imao publiku, a u srcu filmsku umjetnost; bio je dosljedan sebi i svojim instinktima koliko god je mogao, čak i u vremenu koje je od njega tražilo da svoje filmove stvara u skladu s vladajućom politikom. Autor je to brojnih nezaboravnih ostvarenja poput Imam dvije mame i dva tate, Živjeti od ljubavi, kultnog dokumentarca Od 3 do 22 (u kojem se, kao u dosta svojih filmova, zauzima za položaj žene u društvu i obitelji), serija poput Gruntovčana i Dirigenata i mužikaša. To su djela kojima se uvijek vraćamo. I mora da je glavni razlog tomu ljubav s kojom je stvarao. Stvari su u konačnici vrlo jednostavne:

”Sve ovisi o tome kakav si čovjek, imaš li talenta za suradnju. Ima ljudi koji mogu sami, ne mogu se prilagoditi. A možda se radi o tome da li voliš film ili voliš sebe.” (K. Golik)

Film možete pogledati večeras (nedjelja, 28.10.) u 20.05h na Klasik TV-u.

11 komentara za “Klasik TV: Tko pjeva zlo ne misli (1970.)

  • Nomad says:

    Ovo se može uvijek gledati. Čudno je kako je film nabijen profinjenom erotikom. Recenzent se na to ne osvrće. a trebao bi. Komedija s mjerom i ukusom.

  • ja says:

    napiši razlike između filma i knjige

  • ? says:

    kod nagluhog susjeda Šifrandšica…. mislim da je Žnidaršić

  • Tiach says:

    Nije Šindaršića, nego Žnidaršića. To, po mom skromnom mišljenju, nisi smjela fulati s obzirom da ta gostionica i danas postoji :) te se nalazi u Basaričekovoj, gdje su snimane i scene u dvorištu.

  • NG says:

    Svima je taj film kao smijesan, ali mene poalo baca u depresiju, uopce mi nije feelgood. Praznoglava zenica pada na seratora, usidjelica je vise puta osramocena, novopeceni muz dira drugu sekundu nakon vjencanja na njebe oci, kvazi happy end…

  • kaj te briga says:

    Malo dosadno…

  • kaj te briga says:

    Malo dosadnoooooooooooooooooooooo………………………

  • YOLO says:

    Zas prije komentara moramo rjesit zadatak???
    Msm sto ako nekome ne ide matematika???

  • Singer says:

    Zna neko opis prostora u kojem obitelj živi???

  • LABUD says:

  • Singer says:

    OK, jel to bilo potrebno…LABUDE…??

Leave a Reply

Your email address will not be published.