Kišni čovjek (1988.)

Piše: Vedrana Vlainić

Kišni čovjek (Rain Man, 1988., 133 min.)

Redatelj: Barry Levinson

Glume: Tom Cruise, Dustin Hoffman, Valeria Golino, Jerry Molen

 

Zašto čovjek toliko pati na srcedrapateljne obiteljske priče koje i onima najtvrđeg srca stvaraju makar „knedlu“ u grlu, ako već ne tjeraju suze na oči? Što li je to toliko mazohistički u nama da uporno uživamo gledajući takve, svojevrsne tragikomedije, u Gogoljevom stilu smijući se kroz suze? Ili sam takva samo ja?

Pa, ja i Hollywood, izgleda, jer je filmska industrija unazad tridesetak godina stekla popriličnu fascinaciju mentalno zaostalim likovima poput Forresta Gumpa, Raymonda Babbita ili pak Sama Dawsona, i moram priznati da ih, gledajući pripadajuće im filmove, ne mogu kriviti previše. Eventualno biti zahvalna što su spomenuti projekti došli u ruke talentiranih ljudi koji su uspjeli izbjeći (previše) nepotrebne patetike i napraviti nekoliko zbilja lijepih, realnih filmova od kojih mi je teško odabrati „boljeg“ ili „dražeg“.

No, unatoč sličnoj tematici, ne može se nikako reći da su svi „na isti kalup“. Svaki od centralnih likova ima nešto „svoje“, zbog čega ga gotovo od prvog trena neizmjerno zavolimo, dok istovremeno suosjećamo s potpuno „ljudskim“ reakcijama posve običnih ljudi koji ga okružuju. Upravo to je slučaj i u Kišnom čovjeku (gdje bi i sam pridjev „kišni“ trebao već u naslovu biti pod navodnicima budući se radi o svojevrsnoj igri riječi – varijaciji na ime Hoffmanovog lika). Jer, Charlie Babbit (Cruise) sasvim je prosječan trgovac automobilima iz LA-a, pomalo napuhan, arogantan i sebičan – tipičan dvadeset-i-nešto-godišnjak iz bogate obitelji i problematičnog odnosa s ocem. Otuđeni otac, naravno, umire i Charlie odlazi u Cincinnati na čitanje oporuke kojom mu otac ostavlja nekoliko grmova ruža i krasan Buick kabriolet iz ’48., zbog kojega je, uostalom, i zaratio s njime. Ostatak imovine, 3 milijuna dolara, ostavljeno je ustanovi za mentalno oboljele Wallbrook, točnije, autističnom Raymondu Babbitu (Hoffman), Charliejevom starijem bratu o čijem postojanju potonji nije imao pojma. Šokiran i razočaran, tipično mladenački usijane glave, Charlie „otima“ Raymonda s namjerom da natjera očeve odvjetnike na pravedniju raspodjelu imovine. Međutim, uskoro snosi posljedice svojih postupaka. Naime, Raymond, cijeli život posve izvan doticaja sa stvarnim svijetom, prestrašen je naglom promjenom okoline i odbija funkcionirati izvan strogih dnevnih rutina na koje je navikao. Charlieju, nenaviklom brinuti o bilo kome osim o samom sebi, teško se nositi s njegovim „mušicama“. Što je otpočelo kao neočekivan susret dva potpuna stranca, pretvara se u pravu malu avanturu automobilom preko kontinenta; putovanje od Cincinattija do Los Angelesa tek ako pratimo liniju na karti. A ako se usudimo pogledati malo dublje, put iz Charliejevog egocentričnog svijeta prema bratskoj ljubavi i razumijevanju.

Kada govorim o Kišnom čovjeku, često istaknem kako je to prvi film kojim sam počela cijeniti Toma Cruisea kao glumca i uspjela ga odvojiti od neurotičnog malog scijentologa koji mi je uvijek bio dozlaboga antipatičan (što, u biti, apsolutno ne bi trebalo imati veze s njim kao glumcem, ali eto, teško je uvijek biti objektivan, meni pogotovo). Lik Charlieja Babbita je slojevit i uloga je to koja zahtijeva zbilja uvjerljivog glumca da bi se uspjela potpuno dočarati njegova dubina i drastična preobrazba iz površnog „gada“ u sasvim pristojno ljudsko biće. Cruise se u njoj izvrsno snašao, no njegova izvedba će, nažalost, vječito ostati u sjeni fantastičnog Dustina Hoffmana, koji naprosto krade svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Onaj prazan pogled, intonacija glasa, tikovi i zamuckivanja i napadaji panike – u Hoffmanovoj interpretaciji Raymond oživljava pred očima gledatelja i postaje toliko nevjerojatno stvaran i prisutan da je teško, po završetku filma, povjerovati kako se radilo tek o napisanoj ulozi. No, sam Hoffman puno je utjecao na scenarij i razvoj lika Raymonda (koji je na kraju ispao poprilično različit od početne verzije), što svojim idejama i sugestijama, što intenzivnim pozadinskim istraživanjem (proveo je godinu dana s autistima i njihovim obiteljima kako bi Raymondove reakcije bile što autentičnije, a posebno sa savantom Kimom Peekom, koji je bio i glavna inspiracija za Raymondov lik), a što improvizacijama tijekom samog snimanja koje su dovele do nekih najpamtljivijih prizora, te sasvim zasluženo ugrabio svog drugog Oscara.

Uz nenametljivu, vrlo lijepu režiju i teretu radnje potpuno na dva glavna glumca (iako se, gledajući njihove besprijekorne izvedbe, teško može povjerovati kako se radi o „teretu“), nastao je film koji dira duboko u srce, dušu, postiže da zatitra svaki tračak osjećaja koji posjedujete. Gotovo od prvog trenutka, čovjek jednostavno poželi čvrsto zagrliti Raymonda (što svakako nije preporučljivo), koji svojim bolešću narušenim i ponekad posve djetinjim poimanjem svijeta jednostavno budi ono najnježnije u gledateljima. Bez ustručavanja i svim srcem preporučujem ovu toliko toplu, toliko „ljudsku“ dramediju, o dvije naizgled nespojive osobe koje, igrom slučaja, završavaju na putovanju tijekom kojega otkrivaju svoju najsnažniju moguću poveznicu: onu obiteljsku.

4 komentara za “Kišni čovjek (1988.)

  • Koraljka Suton says:

    Joj Vedrana, divna ti je recenzija! Guštala sam u svakoj rečenici. Rječita, stilski dotjerana, sadržajno bogata i, ono najbitnije, u potpunosti hvata i prenosi srž filma. :)

  • Danijel.82 says:

    Svaka ti čast za ovu objektivnu i emotivno izraženu recenziju koja pleni pažnju od prve do poslednje rečenice. Sećam se da sam “Rain Man” prvi put gledao kad sam imao 7 godina, a sama pojava lika autiste Raymonda tad nije bila nešto nepoznato za mene, jer sam već iz ličnog iskustva razumeo o kakvoj osobi se radi.

  • Vedrana Vlainić says:

    Ajme, hvala vam puno! :) <3Ovaj film u meni uvijek izaziva snažne emocije, drago mi je da sam barem dio toga uspjela prenijeti recenzijom.

  • vanja says:

    Iz ondašnje perspektive (prvo gledanje) bila sam oduševljena (i ostala, naravno), a danas vidim kako je zapravo moguće bilo napraviti 100 puta bolji film na istu temu, s istim glumcima … iako, pretpostavljam, vrijeme je presudilo jer su to ipak bile godine kad se autizam uopće nije smatrao onim što jeste, gdje ih je većina visoko funkcionalnih, doduše, u svojim zatvorenim svjetovima. :) U svakom slučaju, potpisujem ovu emotivnu recku i slažem se – Dustin je neosporan ali ja sam isto Cruisea ovdje dobrano pojela, iako ga ni najmanje ne mirišem, a čudno, u mnogim mi ulogama odličan! Čudno.Ja se raspisala …Hvala, Vedrana 😀 (mislim, red je bio… konačno :p)

Leave a Reply

Your email address will not be published.