Karate Kid (1984.)

Piše: Danijel Špelić

Karate Kid (The Karate Kid, 1984., 126 min.)

Režija: John G. Avildsen

Scenarij: Robert Mark Kamen

Glume: Ralph Macchio, Pat Morita, Elisabeth Shue

 

Sinoć sam napokon sjeo i pogledao The Karate Kid (2010); trebale su mi samo dvije godine da se to odlučim napraviti i, iskreno, nisam ostao baš nešto posebno oduševljen. Ne zato što je riječ o lošem filmu, ima on svojih simpatičnih strana, najviše tu pomaže nastup uvijek raspoloženog Jackieja Chana, ali stvar je u tome da je film jednostavno rečeno nerealan. Dobro, nećemo otići tako daleko da je original uzorna realistična drama, ali to svoje pretjerivanje (da klinac koji uči karate par mjeseci pobijedi one koji to rade godinama) ipak ima neko ležište u pravoj tehnici, zadržavajući sportsku stranu nisko pri zemlji. Remake odlazi korak dalje (čak i dva) i klinca koji par tjedana uči kung-fu (što ono ”karate” u naslovu čini apsolutno nepotrebnim) pretvara u kombinaciju Brucea Leeja, shaolin-ratnika i hipnotizera. Također, nedostaje mu šarma. Nije to ”crnačka” stvar, kako ovi koji film hvale vole naglašavati, jer i crnci mogu znati karate (pardon, kung-fu) jednako kao i bijelci, ali Will Smith Junior u nekim stvarima ispada iritantan, onako kako to već ispadaju starmali klinci koji prodaju uličnu spiku te, barem meni, nije bilo ni najmanje stalo do toga hoće li ga nasilnici izmlatiti na mrtvo ime ili ne. Daniel-san (početak i kraj karijere Ralpha Macchia) ipak je bio klinac koji ima neki svoj stav, ponašao se u skladu s prikazanim godinama i imao je tu neku gubitničku crtu u sebi zbog koje je, realno gledajući, trebao poljubiti strunjaču pri prvom udarcu, čime njegov uspjeh na kraju bude veći, emocionalniji i dopadljiviji. Što se tiče samog filma – pa, o njemu vjerujem da znate sve i da ste barem jednom prilikom isprobali ”ždralov skok” (koji se danas, valjda i onda, tehnički zove ”udarac polugom”) glumeći frajera. Hej, nemate se čega sramiti, i ja sam ga radio u svoje vrijeme (obično nisam imao uspjeha) te ga se sjećam s jednom retro-romantičarskim veseljem. Ipak, kako to već ide, mali podsjetnik na sportsku priču.

Koja započinje time da klinac imenom Daniel kupi batine od svojih nasilnih vršnjaka, sve mahom iskusnih u karateu. Daniel, inovativan u svakom pogledu, odluči da ne bi škodilo i da on nauči koji pokret da može uzvratiti, ali baš pogodi školu karatea gdje idu njegovi nemesisi. Tamo je i loš instruktor, onaj koji svoje učenike uči doktrini ”bez milosti” i sve bi to loše završilo da Daniel-san jedne večeri, baš u trenutku kad su mu se  (opet) spremale gadne batine nije upoznao lokalnog domara, Mr. Miyagija. Zanimljivost je što Mr. Miyagi, osim što je ubojit u popravljanju sudopera, zna i karate (i to kako ih zna) te klinac koji faktički nema nikoga na svijetu postaje njegov učenik, ali i prijatelj. Cilj treninga i učenja: predstojeći turnir u kojem će Daniel-san poravnati neke stare račune sa svojim starim poznanicima.

Ono što je zabavno jest da Pat Morrita i Ralph Macchio nemaju pojma o karateu. To je OK, nisu ni išli prodavali priču da su velemajstori sporta, no to je zabavna anegdota koja simpatično pristaje uz karakter filma. I još bolja trivijalnost, tada slatka klinka, a danas jako zgodna teta, Elisabeth Shue odigrala je Danielovu curu. Kako ti filmski počeci znaju biti zabavni. Profesionalno gledano, film je sirova sportska priča i nije čudo da je pokupila simpatije po cijelom svijetu. Zašto sirova? Zato što je karate u njemu gruba tehnika, nema sporta previše, a i ono što ima, natjecateljskog je duha. Tehnika učenja isto je zanimljiva (wax on/wax off) i kad je oduzmu alatke iz ruku (panzl i krpe, jel) ti potezi stvarno i sliče nečemu što grubo podsjeća na karate (tragedija je što se u remakeu koristi jakna dolje/jakna gore – no konačni potezi nemaju blage povezanosti s tim pokretima). Druga stvar su likovi. Danijel-san fora je klinac, kvartovski luzer, pomalo mudrijaš, generalno simpatičan, kakve baš i ne viđamo u filmovima. Mr. Miyagi još je zanimljiviji karakter, kombinacija terakotina vojnika i Yode, što ga čini i zabavnim i tajanstvenim likom, s dovoljno šarma da može prodati svakojaku mudrost. Iako neki novi klinci misle da je film o opakom prebijanju svih koji ti se zamjere, stvar je da toga skoro ni nema. Više pažnje pruženo je povezivanju dvaju apsolutno različitih karaktera (i Morrita i Macchio djeluju prirodno u tom odnosu) te treniranju, točnije, izgradnji karaktera kroz prizmu egzotičnog sporta (karate je i danas, za razliku od kung-fua, zanemarena disciplina u filmovima). Doduše, tako sirova i početnička tehnika ne bi bila baš tako uspješna protiv onih koji je treniraju godinama, ali dok se do toga dođe, koga briga. Kad nasilnici sjebu Danielovu nogu na natjecanju u demonstraciji grube sile, i on ide, onako, pravo s duhom sportskim, stojećki odraditi zadnju rundu, svi ionako već navijaju za njega. Što film čini gledljivim, nekako čistim, u pravom sportskom duhu, zanimljivim zbog svojih likova, a vrijedi  spomenuti da ni režija nije pobacila, no to su već bile sigurne karte u igri jer je redatelj John G. Avildsen prije toga spakirao još jedan kultni sportski film – Rocky. Nedostaju vam dobri stari dani kad su film i sport bili u jako dobrom, povezanom odnosu? Uvijek se možete podsjetiti dobrih lekcija ponovnim gledanjem. Jer, a ovo je gola činjenica, film je nakon 29 godina uspješno zadržao svoj šarm i, što je najbitnije, još uvijek funkcionira jednako dobro kao i ”ždralov skok”.

Leave a Reply

Your email address will not be published.