Kabinet doktora Caligarija

[R. WIene, 1920.]

8

REŽIJA

Robert Wiene

SCENARIJ

Carl Mayer, Hans Janowitz

GLUME

Werner Krauss, Conrad Veidt, Friedrich Feher, Lil Dagover

SAŽETAK

Vratiti se unazad kako bismo prokopali po začecima ljudske (filmske) ludosti ponekad može biti zaista neprocjenjivo iskustvo.

9,7

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Daimon Bell

Bizarna poslastica za sve ljubitelje groteske i fantastike, Kabinet dr. Caligarija (1920.) nezaobilazna je postaja za sve one koji žele upotpuniti svoje filmsko znanje. Jedan od klasika nijeme kinematografije, film u režiji Roberta Wienea jedno je osobito djelo, fantazmagorična nijema parada bizarnih likova i još bizarnije scenografije. Njemačka je ovdje pokazala sav sjaj svoga ekspresionističkog izričaja i neograničeni potencijal ljudske mašte, koja u novom mediju pronalazi plodno tlo za svoje ispoljavanje.

Osnovna linija priče ispričana je u retrospekciji riječima mladog Francisa, koji se prisjeća niza misterioznih ubojstava koja su potresla gradić Holstenwall. Vizualno jedinstvena radnja započinje dolaskom doktora Caligarija, koji kao sajmišnu atrakciju predstavlja mjesečara Cesara, tvrdeći da je taj jedinstveni humanoidni primjerak zadnje 23 godine proveo hodajući u snu. Obdaren posebnim moćima predviđanja budućnosti, Cesar je hipnotizirana lutka pod vlašću svoga gospodara. Hoffmanovska vizija automatona koji poprima ljudske osobine ovdje je preokrenuta u sliku žive osobe zaleđene u mjestu, mehaniziranog Cesara lišenog ljudske volje i mogućnosti izbora. Uskoro se Cesareva predviđanja pokažu opasnijima nego što se to čini, dok niz misterioznih zločina počinje zapljuskivati mještane ovog snovitog mjesta.

3

I dok je kamera većinom statična – osim u dva navrata kada je ingeniozno iskorišteno njezino pomicanje preko zapanjenih i neprirodno poredanih, zbijenih, znatiželjnih promatrača, prizori su izrazito melodramatično, gotovo kazališno postavljeni. Montažni presjeci spajaju kadrove metodom zatamnjivanja i odtamnjivanja, prizori se zatvaraju i ponovno otvaraju u novom bizarnom ozračju: vrata, prozori, zidovi – ništa nije realistično. Realnost je poprimila svoje vlastite izobličene konture. Neprirodno zašiljena stabla strše u prirodi koja je izgubila svaki trag prirodnosti, a oslikane umjetne sjene tjeraju na rub ludila.

Caligarijev svijet u potpunosti je svijet pretjeranih karikaturnih likova, čiji neprirodni pokreti sijeku crno-bijeli ekran. Snažni kontrasti strasti i njihova djelovanja ocrtavaju se u izvanjskim konturama svijeta koji kao da je niknuo iz neke gotičke književne more preobražene u svoj vizualni pandan. Lica protagonista osvijetljena su snažnim kontrastima neprirodne šminke. Lišena dijaloga, njihova tijela i lica gotovo su uvijek razvučena u neprirodnu grotesku pretjeranosti: sve je teatralno, svečano. Geste su široke, naglašene. Oni ne padaju, ne umiru, ne žive kao obični ljudi. Njihovi osjećaji su osjećaji anitčkih junaka, ali uz ironičan prizvuk novog vremena koje je izgubilo svoj mitski oslonac i preobrazilo svoje junake u moderne travestirane karikature. Tragikomični zvuk u tim oživljenim nacrtanim ekspresionističkim slikama odzvanja u konturama te fantastične zbilje, u krupnom kadru u kojoj Cesar polako otvara ogromne crne oči u polusnu, nesvjestan sebe kao atrakcije, kao tragikomičnog pantomimičara na pozornici svijeta.

2

Za razliku od prvih kinematografskih pokušaja s kraja 19. i prvih godina 20. stoljeća, u kojima je kut i plan snimanja bio jednostavno prilagođen potrebi priče i sve je bilo jednostavno složeno unutar okvira, ekspresionistički izričaj počinje tražiti alternativna rješenja kroz ludičku igru s dostupnim izražajnim sredstvima. Kamera počinje bježati, skrivati, ne prikazuje uvijek ono što bismo željeli vidjeti. Dopušta događajima da pobjegnu izvan okvira. Tako u trenutku ubojstva kamera ”skreće” svoj pogled na sjene na zidovima, koje jasno ocrtavaju događaj smanjujući brutalnost samog prizora, ali dajući mu odjek produžene strave i nadnaravnog.

Nešto je nadnaravno u cijeloj atmosferi filma i likova čijim perspektivama i pričama ne možemo vjerovati sa sigurnošću, pripovjedači se ispostavljaju nepouzdani, dame u nevolji gube razum, mistični Caligariji množe se i isprepliću – sajmišni zabavljač – liječnik – luđak.

4

Mračni simbolizam i inovativnost prikaza koji ne prestaju iznenađivati svojom maštovitošću ne bi bili bolji ni s dodatkom boje ili zvuka. Nešto je nepatvoreno u tim ranim europskim ostvarenjima, nešto što nas veže gotovo s (filmskom) mitološkom prošlošću. Vraćajući se izvorima pronalazim u njima ono zbog čega sam se zaljubila u film i tu nesputanu maštu koja gotovo stotinu godina od svog stvaranja ima jednako primamljiv odjek.

Ne treba se strašiti mračnih zakutaka ljudskog uma, ona su plodonosna podloga mašti. Vjerojatno bi psihoanaliza pronašla u ovom filmu itekako plodno tlo za tumačenje snova, jer Kabinet dr. Caligarija zaista djeluje poput sna: dugačke fantastične more bez kraja u kojoj ni likovi sami nisu sigurni tko su, ni koja im je uloga. Uronjeni u nepreglednost nesvjesnog, oni lutaju na granici ludila i razuma prelazeći čas na jednu, čas na drugu stranu.

5

Ludilo i stvarnost umotani su u scenarij koji je ipak možda najslabija točka. Unatoč tome što je možemo prilično dobro pratiti, priča se mjestimice čini nekoherentna, podijeljena u kazališne činove između kojih su prijelazi izvršeni ponekad grubo i nedorađeno. No i dalje je riječ o jednom od kanonskih filmova 20-ih godina prošlog stoljeća. Kompleksna struktura priče i neočekivani zaokreti, sumnje i generalna ideja razrađeni su na vrlo inovativne načine s obzirom na tehnološki ograničen doseg rane kinematografije.

I samo ako je riječ o osnovnoj filmskoj kulturi, Kabinet dr. Caligarija nezaobilazno je štivo za sve filmoljupce, ali potrebno mu je prići bez skepse i zadrške. Možda se i dalje oduševljavamo ovakvim djelima jer u njima pronalazimo odjek razumijevanja vlastite raspršene psihe, i jer nas u konačnici fasciniraju mračni zakutci vlastitog jastva, vlastitih snova u kojima slika svijeta postaje preokrenuta. Dajte stoga priliku i nijemim filmovima da vas oduševe i da u njima pronađete jedan drukčiji način uživanja, svjesni artificijelnosti, svjesni melodramatičnosti, svjesni pretjeranosti. Meni su trebale 22 godine, netko je možda zreliji i zaljubit će se u tu nijemu eru i ranije, a netko će se možda ipak i dalje držati modernijih kinematografskih ostvarenja. Ipak, vratiti se unazad kako bismo prokopali po začecima ljudske (filmske) ludosti ponekad može biti zaista neprocjenjivo iskustvo.

3 komentara za “Kabinet doktora Caligarija

Leave a Reply

Your email address will not be published.