Jules i Jim (1962.)

Piše: Tatjana Barat

Jules i Jim (Jules et Jim, Francuska, 1962., 105 min.)

Redatelj: Francois Truffaut

Glume: Jeanne Moreau, Oskar Werner, Henri Serre

 

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća  u francuskoj se kinematografiji pojavio tzv. „novi val“ („Nouvelle Vague“), vrhunac filmskog modernizma, koji je publici želio ponuditi potpuno novi način pristupanja sedmoj umjetnosti inzistirajući na tome da film nije samo običan oblik zabave, već kvalitetno autorsko djelo. Jedan od najznačajnijih autora tog razdoblja bio je Francois Truffaut, koji je maestralno na filmsko platno prenio roman francuskog književnika Henria Pierrea Rochea „Jules i Jim“.

Jules i Jim priča je o dvojici najboljih prijatelja koji se upoznaju u Parizu prije početka Prvog svjetskog rata. Nijemac Jules (Oskar Werner) i Francuz Jim (Henri Serre) dane provode uživajući u književnosti, umjetnosti i lijepim ženama koje s lakoćom mijenjaju sve dok ne upoznaju zanosnu Catherine (Jeanne Moreau), čija ih sličnost s grčkim kipovima potpuno impresionira. Catherine unosi lepršavost, ali i nemir u njihove živote jer se obojica zaljubljuju u nju. Catherine odlučuje udati se za Julesa, no to je tek početak njihove  neobične priče.

Catherine je čak i za moderne intelektualce Julesa i Jima ekstravagantna žena. Sve žene prije nje nisu igrale značajniju ulogu u njihovim životima, a dotadašnji im je moto bio: „Izgubiš jednu ženu, nađeš deset novih.“. Štoviše, žene su za njih bile seksualni objekti, no s Catherininim dolaskom sve se bitno mijenja. Ona je samovoljna, lepršava, neuhvatljiva, prelazi iz jednog ekstrema u drugi i živi život punim plućima ne mareći za monogamiju jer, kako sama kaže, život je prekratak za to. Jules i Jim tipični su junaci francuskog novog vala: razočarani intelektualci kojima nedostaje društvena dimenzija zbog gubitka vjere u ono što im društvo može ponuditi pa utjehu pronalaze u kratkotrajnim trenucima strasti s prolaznim ženama, povremenom pisanju i putovanjima, no cijeli im se život mijenja kad upoznaju Catherine jer će shvatiti da zadržavanje voljene žene zahtijeva mnogo kompromisa. U jednom trenutku Jules kaže: „Ako nekoga volimo, volimo ga takvoga kakav jest. Ne treba ga mijenjati, jer ako u tome uspijemo, to više nije on. Bolje se odreći bića koje volimo nego ga mijenjati, moleći ga ili potčinjavajući.“ Upravo se u tom citatu najbolje oslikava čitav ton filma, ali ujedno i knjige koju je Truffaut vjerno prikazao.

Redatelj je možda čak i više nego sam autor romana pomaknuo gledatelja iz pozicije pasivnog promatrača i postavio ga u samo središte zbivanja snimajući na autentičnim lokacijama Pariza i okolice. Gledatelju je pružena mogućnost da sam da svoju ocjenu jer redatelj ni u jednom trenutku ne sugerira tko je pozitivan, a tko negativan lik. Gledatelj je od prvog do posljednjeg kadra uvučen u vrtlog neobičnog i nesputanog ljubavnog trokuta čija je zvijezda svakako Catherine. Iako ona nije naslovna junakinja, ona je ta koja mijenja živote dvojice protagonista te svojim neobično skladnim spojem dva vida ženskosti pomiruje njihove nedostatke. Jeanne Moreau odigrala je ulogu života. Štoviše, gledajući je imamo dojam da to doista i jest ona Catherine proistekla iz Rocheova pera, a ne glumica. Njezina je gluma toliko uvjerljiva da je postala čak i zaštitno lice „novog vala“. Filmski ritičar Ginette Vincindeau rekao je o njoj: „Ona je tako lijepa, ali na neki prirodan način; zavodljiva i inteligentna u isto vrijeme – to je prava Novuelle Vague žena. “

Ono što još svrstava ovaj film u izvanredna kinematografska ostvarenja je i njegova bezvremenost jer, iako je snimljen 1962. godine, i danas djeluje privlačno i aktualno. To je redatelj postigao korištenjem inovativnih kinematografskih tehnika karakterističnih za razdoblje francuskog novog vala: snimanjem iz zraka, korištenjem pripovjedačeva glasa koji nas vodi kroz radnju, zamrznutim kadrovima (posebno kada je Catherine u kadru), pokretnom kamerom koja ističe kontinuitet stvarnog prostora, ali i prati i ističe likove te stvara privid kretanja nepomičnih predmeta. Kvaliteti filma svakako pridonose i sjajna crno-bijela fotografija Raoula Coutarda te živahna glazba Georgesa Deleruea, omiljenog skladatelja tadašnjih redatelja. Zanimljivo je da je jedna od pjesama iz filma znakovitog naziva „Vihor“ („Le Tourbillion“) postala popularna diljem Francuske pa i šire.

Francois  Truffat proslavio se dugometražnim igranim prvijencem 400 udaraca (Les quatre cents coups, 1959.), pričom o četrnaestogodišnjaku u sukobu s roditeljima i zakonom u kojoj redatelj tematizira probleme odrastanja, ali je njegova ljubavna drama Jules i Jim,  po mišljenju brojnih kritičara, njegovo najbolje ostvarenje, a često se u istim krugovima spominje i kao najpoznatiji filmski „ménage à trois“. Film je dobitnik nekoliko međunarodnih filmskih nagrada kao što su danski Bodil za najbolji europski film, nagrada talijanskih filmskih kritičara za najbolji strani film, nominacija za BAFTA-u te brojne druge. U vrlo kratkom vremenu film je postao možda i najbolje ostvarenje francuskog novog vala.

Ovaj se film s pravom može okititi atributom klasika sedme umjetnosti kao prikaz nesebične i svakako neobične priče o ljubavi i prijateljstvu s jedne strane te vrhunski spoj elemenata Novog Vala s druge. Istinskog će ljubitelja filma ovo ostvarenje uistinu prikovati uz ekran.

Jedan komentar za “Jules i Jim (1962.)

  • Vanja says:

    Ja nemam riječi kad je ovo u pitanju 😀

    Preporuka od srca! (Iako mi je “prvijenac” ostao najjači … ovo je masterpiece)

Leave a Reply

Your email address will not be published.