John Carpenter: Umjetnik, redatelj, propalica

Piše: Danijel Špelić

JC2

Postoji jedna mala priča koja kruži u holivudskim krugovima, o mladom redatelju koji je samopouzdano upao u sobu dvojice producenata i bez imalo uvijanja objavio kako bi želio snimiti remake jednog od najpoznatijih vestern filmova američke kinematografije – Rio Bravo. Producenti su ostali u čudu i nevjerici, pitajući se tko je taj dugokosi čudak koji bez imalo srama želi oskrnaviti jedan od najpoznatijih filmova, glatko ga odbijajući, ali uz malu zadršku jer, kako ide priča, dugokosi je čudak pucao od takvog entuzijazma da su morali s njim sklopiti nekakav posao. Priča je urbana legenda, iako, kako je dugokosi entuzijast iz priče ustvari John Carpenter, jedan od kultnih redatelja koji su došli s holivudskim novim valom, ponešto istine možda i postoji u toj storiji. Možda. U stvarnosti, producenti su prišli njemu, netom pogledavši njegov debitantski film Dark Star i ponudili mu da snimi što god želi dok cijeli projekt ostane u granicama jako malog budžeta. Carpenter, koji je neskriveni obožavatelj rada i filmova Howarda Hawksa, uistinu je želio napraviti remake Rio Brava, ali je odustao od ideje jer je vjerovao da tadašnja publika neće dobro prihvatiti film u tada već poprilično zamrlom žanru. Zato je napravio najbližu moguću stvar; vestern smješten u moderno okružje. Jedna od stvari koje ovdje vrijedi zamijetiti jest činjenica da Carpenter nikad nije imao previše novaca na raspolaganju za snimanje svojih filmova, što je pak morao kompenzirati kreativnošću i korištenjem gomile filmskih trikova ne bi li napravio što efektniji film. Uz to, mali budžeti omogućavali su mu potpuno redateljsku slobodu, što ga čini jako rijetkom iznimkom u svijetu filmova gdje je teška kontrola producenata sveobuhvatna. Ali, Assault on Precinct 13 bio je tek prvi korak u onome što će ispasti jedna od kvalitetnijih redateljskih karijera, u kojoj će se poredati nekoliko kultnih naslova, u kojoj će se samostalno izmisliti jedan potpuno novi žanr (i pravila koja idu uz to), ali i pokazati kako je jako teško ostati svoj u poslu koji nema previše milosti prema svojeglavim pojedincima. Čak ni sam Carpenter, gledano danas, nije vjerovao da će sve to tako ispasti jer, kako sam kaže, sve što je želio raditi bilo je snimati filmove.

Gledajući danas, Dark Star je simpatičan trash filmić koji bi, da nije njegovo ime iznad naslova, bio potpuno zaboravljen u moru identičnih naslova. Kako kaže sam Dan O’Bannon, glumac u njemu, scenarist i dobar Carpenterov prijatelj, napravili su ili najgori kino film ikad, ili najskuplji amaterski film, pritom se dobro zabavljajući. Film je, između ostalog, zanimljiv i zbog toga što je iz njegove premise o grupi ljudi na svemirskom brodu u dubokom svemiru nastao i kultni Alien (O’Bannon je bio scenarist), što je danas malo teže za povjerovati, ali je Carpenteru bio i dobra škola o tome kako raditi s mikrobudžetom te biti kreativan, stvarno kreativan, da se nešto napravi. Nakon što je Assault on Precinct 13 u Americi inicijalno postigao poprilično blag uspjeh (u Europi je bio dočekan puno, puno bolje), Carpenter će se naći u novom žanru – hororu. Projekt prvobitno nazvan ”The Babysitter Murders” na papiru nije nešto jako obećavao; zakrabuljeni manijak ubija zgodne cure tijekom nekoliko dana. Carpenter i tadašnja djevojka, Debra Hill, ocrtali su pravu priču (ideja je potekla od jednog od dvojice producenata koji su angažirali Carpentera nakon što su vidjeli Napad...) i susreli se s problemima koje donosi tanki budžet. Da bi film izgledao skuplje i bolje, korištene su Panavision kamere, što je mali trik koji će Carpenter nastaviti koristiti i dalje u karijeri, uspješno širokim formatom ”maskirajući” činjenicu da su mu filmovi snimljeni na grubim i jednostavnim lokacijama, i jednako tako s malim budžetima. To je možda jedna stvar, vizualna, ali sama lijepa slika neće puno pomoći oko napetosti filma, bilo kojeg, pa su na scenu došli i neki drugi redateljski trikovi. Kada je Halloween došao u kina i postigao nezapamćeni uspjeh, vidljivo je da jako velik komad istog tog uspjeha duguje činjenici da se Carpenter poigravao s gledateljima, uključujući ih u radnju. Da bi stvorio napetost, radnja prati akciju očima ubojice Michaela Myersa, samo što naknadno (i prekasno) shvatimo da baš i ne pratimo. Takvo mijenjanje kuta gledanja, navlačenja da gledatelj misli jedno, dok se odigrava drugo, stvaranje napetosti, kao i poigravanje s prostorom samim (prvi susret Laurie i Michaela je na otvorenoj ulici, a završni u tijesnom malom ormaru), pokazalo je da Carpenter itekako dobro razumije dinamiku potrebnu da film, koji u osnovi nema nikakvih vizualnih vratolomija, naglih rezova ili blještavih efekata, bude zanimljiv i napet.

JC4

Iako je uspjeh Halloweena bio velik, Carpenter ne bježi ni od televizijske produkcije, povodeći se za pravilom kako je svaki posao dobar posao. Režirajući dva paralelna televizijska filma (Someone’s Watching Me i Elvis), pokazuje da se dobar posao može napraviti i u strogo kontroliranoj produkciji, iako ta dva filma treba više gledati kao na stilske vježbe, uspjele stilske vježbe, u kojima se, što se tiče prvog filma, može očitati debela posveta starom majstoru napetosti Alfredu Hitchcocku, dok je sam Elvis zanimljiv (ponajviše) zbog prve suradnje s mlađahnim Kurtom Russellom. Ipak, uspjeh Noći vještica privukao je dovoljnu pozornost da se Carpenter vrati natrag na velika platna, ovaj put režirajući horor The Fog. Magla je zanimljiva po tome što je to prvi slučaj gdje je Carpenter dobio malo veći budžet za rad na nekom projektu, cijeli jedan milijun, što danas možda djeluje smiješno u usporedbi s budžetima koje su dobivali njegovi kolege iz takozvanog novog holivudskog vala, ali kad se usporedi 100 tisuća Assaulta…, odnosno 300 tisuća Halloweena, gdje je čak morao koristiti vlastiti automobil na setu, The Fog djeluje kao projekt kojim je napokon prešao među velike igrače. Iako je film u konačnici bio solidan hit, oko 20 milijuna zarade, osjetilo se razočarenje što zarada nije puno veća, kao u slučaju prethodnika, koji je dotad već postao i nešto kao kamen temeljac modernog tzv. slasher horora. No, opravdavajući rezime autora koji zna napraviti dobar film, i pritom vratiti uložena sredstva, kao i zadržati se u okvirima produkcije, Carpenter nema problema oko dobivanja sredstava za novi uradak. Popularni Escape from New York ponovno ga spaja s Kurtom Russellom, ali i otkriva kako je vestern ikonografija duboko u njegovoj DNK, slično kao i njegovom kolegi redatelju Walteru Hillu. Film, zanimljivo, opet ostvaruje korektne rezultate, nešto slično kao i The Fog, ništa što bi se moglo nazvati velikim box office uspjehom, ali zadobiva instantni kultni status kod publike. Kritika, pak, (ponovno) hvali njegovo umijeće da s malim napravi puno, a i zadrži napetost, iako sam Bijeg… nije u rangu prethodnih naslova, što je možda i zato što je Carpenter (opet) promijenio žanr, pa umjesto horora snimio križanac vesterna, SF-a i postapokaliptičnog filma.

JC6

Zbog činjenice da se radi o kreativnom redatelju, kao i redatelju koji vraća uložena sredstva, ali i zbog činjenice da ga kritika voli, Carpenter 1982. godine dobiva prvu (ali ne i posljednju, pokazat će vrijeme) priliku da se prebaci iz nezavisne produkcije u velike igrače Hollywooda. Remake klasika Howarda Hawksa (iako ga je formalno režirao Christian Nyby) The Thing from Another World, nazvan jednostavno The Thing, ima čak 15 milijuna produkcijskog budžeta na raspolaganju, a Carpenter potpunu redateljsku kontrolu nad projektom. Ono što je trebalo postati njegov poslovni vrhunac na kraju je ispala poslovna propast koja ga je zamalo koštala karijere. Iako je danas posve uobičajeno da redatelji izgube i do 150 milijuna po filmu, financijski i kritičarski slom Stvora stavio je Carpentera na neslužbenu crnu listu filmskih studija, dovodeći ga u poziciju da više skoro da nije mogao pronaći posla. Negativne kritike inače mu sklonih kritičara dovele su i do toga da izgubi sigurnu režiju horora imena Firestarter (na kraju ga je režirao Mark Lester, s jako malom Drew Barrymore u glavnoj ulozi), ali, čistom igrom slučaja, njegov sljedeći projekt opet je ispala ekranizacija nekog romana Stephena Kinga; Christine. Kako je sam rekao jednom prilikom, režiranje Christine nije bila njegova želja, ali ju je prihvatio jer je to bio jedini posao koji je mogao dobiti nakon propasti Stvora. Iako je film zaradio, i dobio relativno pozitivne kritike, to nije pomoglo da Carpenter napravi novi pokušaj tranzicije među velike holivudske igrače, zadržavajući se i dalje u vodama gotovo nezavisnih naslova. Jedina prednost toga, kako je isto jednom prilikom izjavio, bila je što je mogao zadržavati koliku-toliku redateljsku kontrolu nad projektima. Ne cijelu, ali dovoljnu da svaki svoj film potpiše s poznatim ”John Carpenter’s…” uvodom. Njegov sljedeći projekt može se nazvati i ponešto čudnim jer se radi o SF-u, ali bez specijalnih efekata ili priče koja bi zadovoljila sve uzraste publike i tako postala globalni fenomen. Starman se tako može opisati kao odrasla verzija E.T.-ja, gdje Jeff Bridges igra izvanzemaljca koji uzme ljudsko obličje kako bi mogao putovati do svog odredišta i vratiti se natrag na drugi planet. Iako je sam film imao udaljeni eho upravo E.T.-ja, radi se o sasvim drugačijem filmu, odraslom, intimnijem i romantičnom, zbog čega se danas drži najzrelijim Carpenterovim uratkom, jednako koliko i neobičnim. No, ni Starman ne uspijeva postići zapaženiji uspjeh na kinoblagajnama, kao ni biti prepoznat kako treba u vrijeme premijere.

Danas gledajući, s potrebnim vremenskim odmakom, svi su njegovi filmovi iz početne faze rada kultni i dobro prihvaćeni od strane kritičara te se nalaze na top listama najbolje snimljenih filmova, ponajviše Halloween i The Thing. No u vrijeme rada na njima, izostanak kino uspješnica, velikih kino uspješnica, doveo je Carpentera u poziciju da radi redovito, ali da radi malo, unutar svojevrsne sigurne zone. Tako su filmovi Big Trouble in Little ChinaThey Live i Prince of Darkness bili skromno prihvaćeni od publike jer se nisu mogli mjeriti s tadašnjim akcijskim uspješnicama tipa Top Gun, ili nastavcima Star Warsa, kao ni avanturama Indiane Jonesa, a u održavanju kredibiliteta nije pomogla ni vraćena kritičarska naklonost, pogotovo nakon što je The Thing polako ali sigurno postajao jedan od najboljih, ispočetka neprepoznatih, filmova osamdesetih. Kada bi bili okrutno iskreni, njegovi su filmovi djelovali vizualno zastarjelo, iako je i dalje pokazivao vrsno redateljsko znanje da u malim i ograničenim uvjetima napravi više nego dobar film. Početkom 90-ih dobit će novu – nazovimo to tako – polušansu, da uz kritičarsko odobravanje stekne i malo veću financijsku isplativost. Memoirs of the Invisible Man imao je sve što treba imati pristojan hit; poznate glumce, napetu priču i uspjele specijalne efekte. Nažalost, to se nije dogodilo. Iako je riječ o pristojnom i zabavnom filmu, vidljivo je uplitanje studija da napravi naslov koji bi se trebao svidjeti svima, zbog čega je Carpenter i odustao od toga da na njega stavi ”John Carpenter’s…” jer je u samom postupku njegova nastanka imao jako malo kontrole. Uz loše kritike (koje su se zadržale i do danas) film je bio i popriličan fijasko na blagajnama, izgubivši skoro 30 milijuna dolara od 40 milijuna budžeta.

JC5

Nakon što su Memoari… postali još jedan flop u njegovoj karijeri (ovaj put sankcije nisu bile tako drastične kao kod The Thing), Carpenter će se u formu vratiti zanimljivim hororom In the Mouth of Madness. Neobično koncipirana priča o sudaru svjetova zbilje i fikcije, u kojoj se našlo mjesta za poštene posvete H. P. Lovecraftu i Stephenu Kingu), odisala je zanimljivom svježinom, kao i kreativnošću kakvu smo navikli dobivati od njega, ali film se, opet, nije posebno istaknuo na kino blagajnama (pozitivna nula) upravo zbog opisanog koncepta. Kao da već i sam počinje pokazivati zamor materijala, Carpenter je nakon toga režirati još jedan remake, ovaj put poznatog britanskog horora Village of the Damned. No, za razliku od The Thing, koji je superioran čak i originalu, Selo ukletih slab je i pomalo bezokusan film, s tek povremenim bljeskovima poznate redateljske spretnosti. Ponovni financijski neuspjeh i nije bio tako neočekivan, kao ni za nastavak kultnog Bijega iz New YorkaEscape from Los Angeles nije ponovio uspjeh, kao ni zabavnost prvog dijela. Gotovo nezainteresirana režija, nezainteresirani Kurt Russell i priča koja je jednostavno prepričavanje originala doveli su neuspjeha na kino blagajnama (jedva da je vratio pola od 50 milijuna), ali i nesklonosti kritičara (Roger Ebert ga je nahvalio, istini za volju) koji su, poprilično oštro, pitali nije li vrijeme kreativnosti Johna Carpentera stvar prošlosti? Pa, nisu pogriješili, ali nisu ni pogodili, ispala je nekakva zlatna sredina.

Vampires ponovo predstavljaju Carpentera u najboljem svjetlu. Priča o grupi lovaca na vampire smještena u krajolike Novog Meksika kao da je napisana za njega (film je ekranizacija istoimenog romana), odiše dobrom starom vestern vibracijom kojoj je Carpenter težio cijelu karijeru, i gdje se mogao poigrati s hrpom karizmatičnih likova (predvođenima nevjerojatno nabrijanim Jamesom Woodsom) u svom prepoznatljivom stilu. Kritičari su ponovo bili oduševljeni, ali publika ipak ne, te se financijski zadržao na pozitivnoj nuli (izgubio je od Bladea na blagajnama). Preokret slijedi kada na svjetlo dana izađe Ghosts of Mars. Ta mješavina SF-a i vesterna ne oduševljava nikoga posebno, ali mješavina sama po sebi nije bila problem koliko to što je ovdje reciklirao sam sebe, snimivši futurističku verziju Napada na policijsku postaju. To je pomalo i ironično jer s originalnim filmom je i stekao priznanje kao kreativan redatelj, dok je s ovim nenadahnutim filmom isto gotovo i izgubio. Duhovi Marsa, koje je snimio, kako sam kaže, u trenutku kada mu je već bilo dosta pomalo svega, označava i kraj njegove aktivne karijere (do tada je snimao film svake godinu-dvije), ulazeći u pauzu koju će tek povremeno prekidati da razveseli obožavatelje novim naslovom i da pokaže kako u njemu još uvijek, kad želi, ima kreativnog žara.

JC3

Serija Masters of Horror okupit će u svom središtu sve koji nešto znače u dotičnom žanru, a bilo bi pravo čudo da se nije našlo mjesta i za jadnog Johna Carpentera. Nakon četiri godine pauziranja, u sklopu serije režirat će dvije epizode (Pro-Life i Cigarette Burns) i oduševiti gledatelje. Dok je Pro-Life ustvari epizoda koja je, u najboljem slučaju, prosječna, Cigarette Burns imaju njegov teški autorski pečat, zbog čega se često zna izdvajati kao najbolja u seriji koja je trajala dvije sezone. Neopterećen činjenicom da je radio na televiziji (opuštajuće je, kako sam kaže, raditi bez pritiska producenata i biti kreativan), što u pravilu znači da je njegovo vrijeme prošlo, Carpenter ponovo ulazi u pauzu sve do 2010. kada režira svoj, za sada, posljednji film. The Ward je priča koja je snimljena za šaku dolara, doslovno, i teško da se može nazvati njegovim najvećim uspjehom, no bio je to svakako korak naprijed od Duhova Marsa. Iako je tijekom daljnjih godina bilo nekoliko zanimljivih glasina oko projekata koje bi mogao režirati, Carpenter se do sada više nije vraćao natrag u redateljsku stolicu, ali teško da možemo reći kako je u potpunosti nestao s filmske scene, kao i glazbene. već kad smo kod toga.

Naveliko je poznata njegova izjava kako ga u Europi bolje poznaju kao autora, a u Americi kao propalicu (zabavna je to izjava u svakom slučaju), no u ovom je slučaju i istinita jer usprkos statusu koji danas uživa trebao je dočekati gotovo sam kraj karijere da dobije priznanje za svoj cjelokupni rad. Jedna od neizgovorenih činjenica Hollywooda je da ste dosegli kultni status ako počnu raditi obrade vaših filmova, što je u njegovu slučaju postalo gotovo svakodnevno. Prvo su se počeli nizati nastavci Halloween serijala i on sam je sudjelovao jednim dijelom u tome (autor je scenarija, zajedno s Debrom Hill, podnošljivog nastavka, kao i autor priče za treći dio, uključujući i produkciju) da bi, dvadesetak godina kasnije, njegovi originalni filmovi došli na red. Tako smo dobili nove verzije filmova HalloweenAssault on Precinct 13 i The Fog (tu je osobno sudjelovao kao producent) a već nekoliko godina se priča o novoj verziji Escape from New York. Čak se i novi The Thing debelo oslanjao na njegovu verziju priče iako je, tehnički, trebao biti prequel. Gledali smo ga, ali i slušali, jer njegova kreativnost nije bila ograničena samo na režiranje već i na skladanje glazbe za skoro sve svoje filmove, čime mu je pošlo za rukom stvoriti paletu prepoznatljivih tema (svatko je barem jednom čuo genijalnu naslovnu temu Halloweena) koje su stekle jednaku kultnu popularnost kao i sami filmovi. Nedavno je na tržište pustio album zabavno nazvan Lost Themes, malu zbirku od naslova koje nisu napisane za nijedan njegov film već samostalni uratci, pokazujući da mu godine nisu utupile glazbenu oštricu, nailazeći na opće odobravanje publike koja je već otprije upoznata s njegovim električnim notama, ali i nekih novih krugova mlađih slušatelja, pri čemu je zajednički zaključak bio – želimo to čuti u nekom budućem filmu. Režiranje, skladanje i povremeno montaža, a da bi se upotpunila slika kompletnog umjetnika vrijedi spomenuti da njegov filmski rezime uključuje i produciranje filmova, kao i pisanje scenarija za filmove koje nije režirao, od čega je najpoznatiji od njih pomalo futuristički Black Moon Rising, dok je pod producentskom paskom nastao zanimljiv SF The Philadelphia Experiment. Teško da ga možemo optužiti da nije bio svestran u svom poslu.

JC7

No, glavno pitanje bi bilo, zašto obični gledatelji još uvijek vole njegove filmove? Ako zanemarimo loš odnos kritike prema njemu, izostanak financijskog uspjeha koji bi ga pretvorio u nekakav globalni fenomen (tipa George Lucas) i činjenicu da nije uvijek bio na razini kreativnosti i kvalitete kakvu smo naučili dobivati od njega, John Carpenter je bio i ostao vrstan pripovjedač koji je znao kako treba ispričati priču. Svaki njegov film, koliko god bio dobar ili loš, može se pohvaliti da nosi njegov autorski pečat, što je bila rijetka stvar čak i u vrijeme kada su nastajali (samo grupa autora je tako počela i zadržala svoje ja do kraja karijere – Walter Hill mi prvi dolazi u misli). Osjetno je i da Carpenter nije podilazio trendovima, zadržavajući originalnost kroz cijelu svoju karijeru te da nije, poput Wesa Cravena, išao eksploatirati jednu uspješnu ideju kroz nekoliko filmova. Iako se nikad nije ustručavao naglasiti koji su redatelji na njega ostavili dojam, kao i nabrojiti filmove koji su ga inspirirali, Carpenter je tokom karijere uspio nenametljivo odati počast svima njima, ali i sam se kroz godine pretvoriti u uzor mladim filmašima. Ili je možda riječ o tome da je znao stvoriti upečatljive i dopadljive likove na velikom ekranu koji su danas dio opće filmske kulture? Možda je čak ulogu u dobrom prihvaćanju igralo i to što je znao izjednačiti muške i ženke likove, radeći od njih ravnopravne partnere i u cijelosti izbjeći klišeje po pitanju ravnopravnosti spolova koji su još uvijek prisutni u filmskom svijetu. Koji god da razlog imali, vjerujem da je potpuno opravdan jer kad se sve zbroji, ipak je riječ o karijeri koju mnogi redatelji ne uspiju ostvariti iako na raspolaganju imaju više novca i bolje radne uvjete, a u njoj se može, doslovno, pronaći za svakoga po nešto. Možemo se samo nadati da još uvijek nije rekao posljednju riječ što se tiče filmskog posla, ali ako i jest, uvijek mu se možemo vratiti ponovnim gledanjem Noći Vještica. Ili Magle. Ili Oni žive. Ili Bijega iz New Yorka. Ili Stvora. Ili ostatka stvarno bogate karijere.

Leave a Reply

Your email address will not be published.