Istočno od raja (1955.)

Piše: Vedrana Vlainić

Istočno od raja (East of Eden, 1955.)

Redatelj: Elia Kazan

Glume: James Dean, Julie Harris, Jo Van Fleet, Richard Davalos, Raymon Massey


John Steinbeck svakako je ime koje ima značajnu težinu na polju američke književnosti dvadesetog stoljeća. Svojim slikovitim opisima podjednako surove i zapanjujuće južne Kalifornije stvorio je neke od najvećih klasika suvremenog romana, koji su, na jednako memorabilan način, ovjekovječeni i na velikom platnu. Plodovi gnjeva su tek najpoznatiji. O miševima i ljudima će možda potpasti pod one, koji se lako provuku „ispod radara“ (kako filmskog, tako i onog literarnog), ali to ih ne čini ništa manje izvrsnima. Što onda reći o još jednom takvom ostvarenju, tako čvrsto etabliranom na oba područja umjetnosti?

Dok Steinbeck u svojem, rekla bih čak i životnom (a svakako dijelom autobiografskom) djelu prepričava kompletnu povijest obitelji Trask, posežući u same začetke Adamova života, film se bavi tek otprilike njegovom posljednjom četvrtinom. Osobno, svakim čitanjem puno me više pomete upravo taj (još) neopjevani početak: Adamovo odrastanje, Kateina povijest ili pak zgode simpatičnog Sama Hamiltona i njegove obitelji; nego baš ovaj dio, koji je Elia Kazan odlučio obraditi, ali unatoč tome, nikako se ne može reći da je riječ o slabom ili dosadnom filmu – baš naprotiv! Međutim, budući da sam se na čitanje bacila tek nakon gledanja (što inače nije moj običaj), posve vjerodostojnu procjenu kvalitete adaptacije ipak ne mogu dati.

U radnju se uključujemo 1917. godine, u razdoblje tik prije ulaska Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat. U miroljubivoj dolini Salinas, u Kaliforniji, živi imućna obitelj Trask; Adam (Raymond Massey), strog, religiozan čovjek sa veoma izraženim osjećajem za pravdu, sa sinovima, blizancima Aronom (Richard Davalos), koji je „all that is good“ i duboko nesigurnim i blago neurotičnim Calebom – Calom (James Dean).

Problematičan i gotovo divlji Cal, koji svojim neprilagođenim ponašanjem konstantno izaziva konflikte, osjeća se manje voljenim od oca, koji naizgled preferira krotkog i poslušnog Arona, te mu stoga neprestano prkosi. Cal je, naime, nedavno saznao da im je otac lagao o njihovoj majci, za koju Aron još uvijek smatra da je umrla pri porodu. Ona nije nikakva svetica niti anđeo kakvog su zamišljali kao djeca i o kojoj im je otac izmišljao svakakve priče, već okorijela kurva iz obližnjeg gradića, koja se s vremenom „uzdigla na ljestvici“ te je sada vlasnica bordela. Ali ipak, Cal shvaća i da njihov otac samo želi svojim sinovima omogućiti što bolji život i još uvijek bezuvjetno vjeruje u dobrotu drugih, a pogotovo u Calovo iskupljenje, te se odlučuje potruditi kako bi mu na ovaj ili onaj način udovoljio.

Kada posao, koji je Adam pokrenuo sa uzgojem i prijevozom salate, propada (jer je vlak koji je povrće prevozio na istočnu obalu zapeo u snježnim nanosima na pruzi pa se led koji je imao držati salatu svježom, rastopio a salata uvenula) i on izgubi većinu svojega bogatstva, Calu, potaknutom razmišljanjima njihovog susjeda Willa Hamiltona (Albert Dekker), pada na pamet ideja kako oca izvući iz financijske stiske u koju je zapao. Naime, ratu (koji u Europi uvelike traje) približava se i njihova zemlja. Svi su toga svjesni i zato, ako se želi obogatiti, valja uzgajati otporno i trajno povrće, primjerice mahunarke (jer se u svakoj vojarni, u svakom zatvoru i u svakom filmu s jednom od te dvije tematike, za svaki obrok servira grah), i prodati ga po visokoj cijeni zemljama saveznicama. Pun entuzijazma, Cal se odmah baca na posao, čak i majku, Madame Kate (Jo Van Fleet), traži pozajmicu kako bi namaknuo početni kapital i to sve kako bi vratio očev izgubljen novac – simbolično, kupio očevu ljubav.

Međutim, ako se išta može naučiti iz filmova, onda je to da ništa nikad ne ide kako je planirano…

Sometimes you can’t tell who’s good and who’s bad.“, tvrdi tagline, i uistinu je situacija takva – kako u filmu, tako i općenito u životu (uz izuzetak, ajde, Kate, koja je valjda najveće zlo ikad opisano, ali taj dojam opet nije moguće steći ukoliko se prethodno, ili naknadno, ne pročita knjiga). Mislim, je li uistinu Cal toliki zločinac zbog toga što je želio postići da ga otac više cijeni ili Adam toliki svetac što im je zatajio majku, ili pak Aron tako savršen i neiskvaren, kad je dopustio da ogorčenje i zavist ovladaju njime? Hmm, da, „Nitko nije savršen!“, reći ćete, ali to je, nažalost, rečenica koja se sve češće primjenjuje kao izgovor i neosporiva činjenica, umjesto kao varijabla na koju se dâ utjecati.

Da se radi o filmu koji tjera na preispitivanje nekih stvari, jasno je i iz biblijskih motiva, koji nas „bode u oči“ već u naslovu (And Cain went out from the presence of the Lord, and dwelt in the land of Nod, on the east of Eden). Konstanta su, kako kroz knjigu, tako i film, i upravo su direktne paralele s Biblijom te koje dovode do kulminacije tijekom, svakako najintenzivnijeg, slijeda prizora cijelog filma („Where is Aron?!“-„I don’t know, I’m not my brother’s keeper.“ = Then the Lord said to Cain, Where is Abel your brother? And he said, I do not know. Am I my brother’s keeper? “) i nagovještava jedini mogući rasplet – a kakav drugi nego tragičan. Braća blizanci Aron (Abel) i Caleb (Kain), kao tipičan prikaz svjetla i tame, simboliziraju na neki način i podvojenost unutar čovjeka samog. Obojica se naizgled bore za očevu naklonost, ali na nekoj dubljoj razini možemo tu borbu shvatiti i kao borbu za prihvaćenost u društvu i životu.

Cal brzo shvaća da kršćanskim okretanjem drugog obraza neće nigdje dogurati, da će ga tako svi samo iskorištavati za ostvarenje svojih vlastitih ciljeva kao što iskorištavaju njegovog dobronamjernog oca. Aron, međutim, dijeli u potpunosti očeve ideale. Dok je Cal svjestan da opstati u društvu znači ponekad se i laktariti i pretpostaviti svoje potrebe onima drugih ljudi, Aron ostaje dijete koje vjeruje u iskupljenje i vječnu pobjedu dobra nad zlim. Obojica su ekstremni u svojim uvjerenjima i obojica s vremenom shvaćaju da je ipak potrebna nekakva prilagodba i mijenjaju se – ali opet u pogrešnom smjeru, ponovno u krajnost.

Dok unutar obitelji vlada snažan antagonizam, izvan nje žive prosječni ljudi koji su zapravo jedini s kojima se možemo poistovjetiti. Aronova djevojka Abra (Julie Harris), primjerice, čiji strah i nesigurnost proizlaze iz Aronove pretjerane dobrote. Neprestana sumnja da nije dovoljno dobra, dovoljno „savršena“ za njega okreće ju Calovom „nesavršenstvu“, jer naspram njega ona ispada bolja, ona koja će njega iskupiti. Cal je anti-junak, ali ujedno i jedini junak na kojeg nailazimo. Bez obzira na sredstva kojima se koristi, njegov cilj je donekle plemenit i potpuno iskren.

Između ostaloga, Istočno od raja je zapamćen i kao debi mladoga Deana na velikom platnu; njegova prva „velika“ uloga (do tada je uglavnom statirao po kojekakvim serijicama i bio sretan ako bi mu dali pokoji redak teksta), prva Akademijina nominacija i jedini film prikazan prije njegove prerane smrti. Ali ujedno, po meni, i njegova najbolja izvedba. Iako najčećše prepoznat po ulozi u Buntovniku bez razloga, dijelom sigurno i zbog imidža kakav je kao pojava odavao, ja ga ovdje smatram glumački mnogo jačim nego u ijednom od njegova druga dva filma. Jednostavno, svakim gledanjem dobijem dojam da je upravo u ovom filmu baš „dao sebe“. Ali, da ne ostane samo na mojim osobnim dojmovima i afinitetima, valja spomenuti da je i sâm John Steinbeck, upoznavši Jamesa Deana, bio oduševljen njegovom pojavom i interpretacijom, i potvrdio, gotovo na prvi pogled, da boljeg Cala nisu mogli naći.

Da, knjiga je remek-djelo samo po sebi – savršena cjelina detaljno osmišljena od početka do kraja, sa svim svojim simbolima, metaforama i ostalim prikladnim stilskim figurama koje, nakon čitanja, ostavljaju neponovljiv dojam. Film je fantastično, nadahnuto ostvarenje, koje taj djelić Steinbeckova složenog literarnog mozaika zbilja vrhunski obrađuje. I, kad bolje razmislim, ujedno je i jedini prihvatljiv način adaptacije. Jer, realno gledajući, i par sezona jednosatnih epizoda bi imalo teškoća s vjernim prikazom svega onoga što je Steinbeck stvorio na petstotinjak stranica svojeg romana i osobno sam neizmjerno sretna što nikome još nije palo na pamet (a nadajmo se ni da neće) izvršiti totalni masakr trpanjem kompletnog romana u kakva dva sata screentime-a.

Ali na stranu sad to što šačica filmskih frikova tvrdi da je ovo klasik. Radi se o filmu koji se jednostavno mora pogledati. I to nekoliko puta, čak. No ipak, prvo knjigu u ruke.

Jedan komentar za “Istočno od raja (1955.)

  • Maxima says:

    Definitivno najbolji Deanov film. Zapravo, nekad sam se dvoumil (ili čak “troumila” ili slično) no odnedavno ne, jer sam ponovno čitala knjigu nakon dugo vremena, što je, kako i sama veliš – za rezultat imalo gledanje filma (opet). Taj sam put odista i imala Bibliju pokraj sebe i pratila sam dosta stvari, zaustavljala, provjeravala.

    Kako je mnogima to nepotreban trošak vremena, živaca ili čega već (ponavljati gradivo, gledati filmove po pet puta, određene knjige čitati cijeli život), ja sam opet svjesna da će, koliko god se ja trudila ići naprijed, toliko toga ostati nepogledanog i nepročitanog. Barem mogu reći da si udovoljavam takvim sitnicama koje imaju kapitalnu vrijednost za mene.

    A dodatno, kad pominješ trpanje tako velike knjige u film, mislim da je Elia bio veliki redatelj, imao je oko za izuzetne scene…

    Krasno, Vedrana, jako sam uživala :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.