Iskupljenje u Shawshanku (1994.)

Piše: Sven Mikulec

Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption, 1994., 142 min.)

Redatelj: Frank Darabont

Glume: Tim Robbins, Morgan Freeman, Bob Gunton, William Sadler, Clancy Brown, Gil Bellows

 

Prilično često, kad se u društvu u raznoraznim prilikama načne tema najboljeg filma koji smo ikad pogledali, odgovor bude: Iskupljenje u Shawshanku. Na taj ziheraški, pomalo i očekivani izbor nije se zakolutao samo jedan par očiju tijekom godina, i iritacija ljudi leži u činjenici da zatvorska drama Franka Darabonta, inače temeljena na Kingovoj atipičnoj kratkoj priči Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku, već dosta godina sjedi na samome vrhu IMDb-ove ljestvice filmova, što ju je neizbježno opskrbilo i vojskom kritičara koji su joj prišili taj zloglasni epitet precijenjene. I uistinu, ima mnogo filmova koji su ostavili bolji dojam na kritičare, oko kojih su ti pljuvački umovi filmskih komentatora postigli pozitivniji, jednoglasniji konsenzus. Ali Iskupljenje je i dalje tu, još uvijek prisutno u usmenoj predaji, u pravilu zacementirano na dobrom dijelu top ljestvica običnoga puka, sintagme kojoj pripadamo i mi ovdje. Što se to točno dogodilo u Shawshanku, naoko sasvim prosječnoj američkoj tvrđavi-kaznionici sredinom 20. stoljeća, da je toliko gledatelja palo na guzicu? Kako je moguće da se nakon stvarno skromnog i obeshrabrujućeg starta na kino blagajnama, kad je film jedva uspio pokriti svoje troškove, rodila ovakva legenda? Na neka ću pitanja pokušati ponuditi odgovor, ali bilo bi fer da u startu upozorim – svake objektivnosti nestalo je još krajem devedesetih, kad sam prvi put upoznao Andyja Dufresnea.

Povučeni bankar (Robbins) osuđen je na dvije doživotne kazne za hladnokrvno smaknuće supruge i njena ljubavnika, brutalno djelo osvete koje se kune da nije počinio. Uskoro stiže u svoj novi dom – strogo čuvanu zatvorsku tvrđavu Shawshank, gdje caruje beskompromisni štovatelj Biblije, ravnatelj Norton (odličan negativac Bob Gunton), i njegova produžena ruka, nemilosrdni kapetan Hadley. Odmah pri ulasku u zatvorski kompleks, Andy zapne za oko iskusnom zatvoreniku Redu (Freeman), čovjeku popularnom u zatvoru zbog svojih trgovačkih veza (što god trebate, Red nabavlja izvana: četkice za zube, knjige, čak i postere filmskih diva), ali i zloglasnoj skupini poznatoj po indikativnom nadimku „Sestre“.

I don’t suppose it would help any if I explained to them I’m not homosexual?

Nakon teških prvih nekoliko godina, obilježenih redovitim maltretiranjem i stalnim, često uzaludnim, pružanjem otpora, Andy jednu nesvakidašnju situaciju iskoristi da otkrije čuvarima svoje računovodstvene sposobnosti. Nakon što kapetanu Hadleyju pomogne oko poreza (i pritom, u jednoj od najpoznatijih scena, počasti svoje kolege pivom), Andyjev status polako se počne mijenjati i, što važniji postaje zatvorskom osoblju, uključujući i samog pohlepnog glavešinu, to mu život u Shawshanku postaje ugodniji, ili barem podnošljiviji. I čitavo to vrijeme, otkad je ušetao u kaznionicu kao da je u običnoj šetnji parkom, pa tijekom svih onih mučnih epizoda sa Sestrama, sve do otvaranja nove knjižnice za koju se izborio, Andy nastavlja pokazivati fascinantnu koncentraciju volje i optimizma u okolnostima koje su ga, po prvom dojmu koji svojim ranjivim izgledom ostavlja, trebale slomiti još u startu. Međutim, vjera u sebe, tvrdoglavo prkošenje naoko nezaustavljivom žrvnju anestezirajuće zatvorske rutine, superioran intelekt i nepokolebljiva vizija koju ni dvadeset godina iza rešetaka nije uspjelo uzdrmati pomoći će mu da prepliva dva desetljeća široku rijeku govna i, kako Red kaže, izađe čist na drugoj strani.

 Prespecifične strukture i tematike za običnu zatvorsku dramu, Iskupljenje donosi tužnu, mračnu priču o sudbinama koje zbog jedne jedine pogreške (bilo vlastite, bilo sučeve) nisu pod našim kontrolama, o otetim životima, protraćenim mladostima i nesretnim završecima, ali i priču išaranu dobrodošlim trenucima humora (Alexandree Dumbass?), elementima čiste ljudskosti i topline (više-manje čitavi odnos dvaju glavnih likova), ali i nepretencioznim životnim istinama koje bi možda i zvučale forsirano, i kao iz kineskih fortune cookiesa, da ne dolaze iz usta iskusnog i mudrog Reda, u izvedbi najboljeg pripovjedača koji ovaj svijet ima. O njegovoj smirenoj, dubokoj, pomalo južnjačkoj naraciji koja nas vodi kroz čitavi film (i koja ga je, ustvari, i obilježila) imam takvo mišljenje da vjerujem da bih Freemana obožavao čak i da mi recitira Dunda Maroja.

The funny thing is – on the outside, I was an honest man, straight as an arrow. I had to come to prison to be a crook.  

Shawshank sa sobom donosi nekoliko očitih poruka, a ako imamo potrebu kopati dublje, može se povući i alegorična paralela s kršćanstvom, iako za tako nešto zbilja nema nikakve potrebe. Ovaj film nije cautionary tale, nakon gledanja teško je izvući lekciju („ako želim ubiti ženu i njena ljubavnika, moram paziti da ne prosipam metke po prilazu kući“), ali daleko od toga da nam ne daje o čemu razmišljati, pri čemu je dovoljno sjetiti se jednog od više upečatljivih razgovora dvojice prijatelja o životu unutar i izvan zidina. Više nego išta drugo, Iskupljenje u Shawshanku lijepo je sročeno, izvrsno odglumljeno i znalački upakirano svjedočenje o neuništivosti, otpornosti, postojanosti ljudskoga duha, o nesalomljivosti volje pod najtežim okolnostima, o neugasivoj nadi koja živi u svakome od nas pod uvjetom, dakako, da dovoljno snažno zagrizemo za nju. Andyju je sudbina odnijela dvadeset najboljih godina života, ali s nezavidnim kartama koje mu je život udijelio on je uspio odigrati najstrpljiviju partiju pokera koju sam ikada vidio.

Pisci pametniji i pronicljiviji od mene ukazat će vam na neujednačenost ritma, na pretjeranu melodramatičnost ili rečenicu-tri obilježenu patetikom, koja se uvijek spominje kad se jednom toplom, humanom filmu ne mogu naći opipljivije zamjerke. Od mene, pak, nećete dobiti niti retka pokude, jer sve do zadnje mane koju ambiciozni pljuvači mogu iskopati, u mojim je očima pokrpano i zasjenjeno općom atmosferom ove nadahnute, poticajne priče i dvjema glumačkim legendama koje ju k’o od šale nose.

Iskljupljenje u Shawshanku duboki naklon i vječno mjesto na mojoj nikad dovoljno bogatoj polici s filmovima zaslužuje zato jer ima dušu. I baš kao što Andy kaže:

Hope is a good thing. Maybe the best of things. And no good thing ever dies.

… tako i kod mene ostaje čučati jedna samozatajna vjera – na trenutke možda malo poljuljana, ali ipak još uvijek tinjajuća – da će se filmovi poput ovoga nastaviti snimati, da priča o „visokom mršavcu sa srebrnom žlicom u guzici“ neće biti zaboravljena i, na kraju, da će se uvijek naći publike koja će u Shawshanku uspjeti vidjeti ono što sam ja pronašao.

Iskupljenje grijeha mehaničkoga Hollywooda.

4 komentara za “Iskupljenje u Shawshanku (1994.)

  • Aksel says:

    Veliki minus zbog negativnog konteksta u kojem je spomenut Dundo Maroje. Inače, recenzija je vrlo dobra.

  • vanja says:

    “Pisci pametniji i pronicljiviji od mene ukazat će vam na neujednačenost ritma, na pretjeranu melodramatičnost ili rečenicu-tri obilježenu patetikom, koja se uvijek spominje kad se jednom toplom, humanom filmu ne mogu naći opipljivije zamjerke.”

    😀 Ovo me oborilo, Sven. 😉

    U 2 ili 3 puta sam film doživjela svaki put drugačije, ali nikad s melodramom i patetikom, jesam svakako drugačije, no nije bez veze tako dugo godina na tako visokom mjestu (nije sad da mi je to mjerilo … niti mi je među najdražim filmovima, čak), no – nemam mu zamjerke i uvijek rado pogledam.

  • Red says:

    Shawshank, napokon! 😀 Bravo za osvrt! 😀

  • fez says:

    Fenomenalna recenzija i fenomenalan film. Ipak, ja spadam u skupinu ljudi koji za ovaj film nikada neće reći da je najbolji film koji je ikada pogledao. Previše je dobrih filmova da bi to ikada kazao. Ali… pomalo i razumin kritičare. Pored Kuma 1 i 2… i meni dođe da zakolutam očima. Ipak, “Iskupljenje u Shawshanku” je zaista odličan film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.