Isijavanje (1980.)

Piše: Vanja

Isijavanje (The Shining, 1980.)

Režija: Stanley Kubrick

Glume: Jack Nicholson, Shelley Duvall, Danny Lloyd, Scatman Crothers

Što reći o filmu koji ima sve, te koji i nakon dvadeset godina nemilosrdno plijeni svom osebujnošću ljudskog uma, dobrom ili zlom?

Isijavanje predstavlja vjerojatno jedno od rijetkih ostvarenja svoje vrste, o čijoj popularnosti ne treba ni govoriti, iako se pri pisanju dojma o bilo kakvom filmu nitko ne bi trebao voditi mislima i (priznajem, često) subjektivnošću, kojoj sam i sama sklona. No, ja sam ipak amater i riječi “kritičar” se grozim.

Kad napišem bilo što o ovome, ne mislim tu isključivo na odskok od ostalih istinskih horrora, jer je ovo vjerojatno jedan od najvećih dvadesetak filmova, koji je ikad dospio na ekrane.  Naravno, film kao film ne bi se niti rodio da nije bilo nevjerojatnog Stephena Kinga,  još iz vremena kad je pisao pravu “stravu i užas”. No, pisac odista nije imao nikakve veze s filmom, niti njegovom produkcijom. Ovu priču je oživio jedan od najekstrentričnijih, najkontroverznijih no istovremeno, i najbriljantnijih umova filmske industrije. Nabrajati Kubrickova djela i porediti ih s Isijavanjem, bilo bi u najmanju ruku neprikladno, smiješno i nepotrebno, jer je praktično svako, remek-djelo u malom, svojom hrabrošću, inovativnošću, ruganjem i poput žileta oštrom kritikom društva, ljudske hipokrizije i manjka pažnje prema onom, što je najnježnije – čovjeku i njegovom umu.

Uopće nije bitno voli li gledatelj Kubricka ili ne – nisam naišla ni na jednu jedinu osobu, koje se ovaj film nije više no duboko dojmio.

Dovoljno je pogledati najavnu špicu čak i po dvadeseti put, čovjeku svaki put trnci proputuju moždinom, ježeći se od savršeno uklopljene glazbe, koja se odmah zaigra školice po vijugama. Jack Torrence (Jack Nicholson) dolazi na razgovor u hotel “Overlook” (Vidikovac, koliko se sjećam iz knjige…), gdje prihvaća posao zimskom čuvara/domara, u razdoblju kad svo osoblje napušta zdanje na punih pet mjeseci (od listopada do svibnja). Pri razgovou saznajemo kako je Torrence radio kao učitelj, no “just to make ends meet”, a inače je spisatelj. (Bio? Zašto više nije? Je li što učinio? Otkud baš to mjesto izabra? Milijun se pitanja nameću gledatelju u startu. Ne ostanu sva odgovorena, naravno – i srećom. Bilo bi previše.)

U tako zatureno, “idealno za pisca” mjesto u planini, Jack dovodi suprugu Wendy (Shelley Duvall) i malodobnog sina Dannyja (Danny Lloyd). Jack je, saznajemo, jedan od rijetkih, kojega ne smetaju prethodna događanja u hotelu i s radošću prihvaća posao.

Već smo saznali kako mali Danny ima imaginarnog prijatelja Tonyja, koji mu živi u ustima, “govori mu stvari”, ali on ih ne smije prenositi roditeljima. Već znamo i kako je Jack bivši alkoholičar (hm, pet mjeseci čist…) te je jednom, u napadu ljutnje, Dannyju uspio iščašiti rame. Naravno, svi koji znaju ili se sjećaju bilo čega iz knjige ili filma, svjesni su kakav će ovo lud provod za Torrancove biti.

Bitna je naznaka Dannyjevog psihičkog dara ili kazne, da predvidi stvari koje će se desiti ili vidi one, koje su se desile, 20/20 u Technicoloru, Dolby Digital i slično, uz prepoznatiljv zvuk sirene, koju znamo iz There Will Be Blood i Dark Knight-a, eto skopčah nakon godina, tko i gdje ju je prvi put iskoristio.

Po samom dolasku u „Vidikovac“, Dannyju se priviđaju stvari (koje tata Jack već zna, jer je obaviješten od strane uprave…) te postaje još više ustravljen. Uspostavlja kontakt s šefom kuhinje, Dickom (Scatman Crothers), koji je i sam obdaren “isijavanjem”. Na Dannyjevo pitanje o prostoriji, oko koje se vrti dosta događanja, bivših i onih, u neposrednoj budućnosti, čak i stari Dick, koji je vičan isijavanju, ostaje bez teksta. No, kako stvari stoje, i Dick napušta hotel preko zime, pa tako i Danny ostaje bez jedinog stvarnog prijatelja.

Zima je opaka u planinama Colorada, sve su ceste uskoro zametene, dok mama i sin znatiželjno ispituju labirint od živice, koji je visok metrima, star koliko i hotel (by the way) sagrađen na zemljištu, gdje je bilo indijansko groblje. Uskoro oluja prekida telefonske žice, pa se Wendy (Winifred, ali ni Winnie niti Freddie) služi kratkovalnim radiom kako bi obavjestila gorsku službu da su odsječeni. Jack od starta gotovo neopažljivo, od relativno normalne osobe postaje prilično čudovišan, gdje, nabijajući baseball lopticu u visoke zidove ukrašene indijanskim motivima, zastane kraj ogromne makete labirinta i zapravo – vidi Dannyja  i Wendy u šetnji. Weird.

Nevjerojatni su zvučni efekti, kao na primjer kad se mali Danny vozi biciklom po zastrtim hodnicima, čuje se rrrrrrrrrrrr kad vozi po parketu a onda odjednom zzzzzzzzzzzzzzz, dok je na stazi… koja je očajno iritirajućeg crveno-narančastog uzorka. Nije to jedini audio-vizualni atak u kombinaciji boja no, on se prvi nameće.

Jack uskoro gubi kompas i svađa se s Wendy oko uvjeta rata, te smeta mu, prekida ga, a on stvara dok  ona ga u čudu pogledava blijedo no još zaljubljeno, prihvaćajući sve njegove argumente, gdje njeni niti ne postoje. Situacija se zahuktava njegovom posjetom “Zlatnoj dvorani”, velikom balskom prostoru u hotelu, (iz kojeg, usput, uprava skloni sve piće kad odlaze preko zime… jel’) a tu se čudom stvara konobar, koji mu toči whiskey on the rocks i obraća mu se kao čovjeku, kojeg dugo poznaje i treba slušati. (Hm?)

Pri drugoj posjeti, tu je već pravi bal, dame su u toaletama iz dvadesetih godina, a glavni konobar otvara oči gledatelju, istovremeno mu zatvarajući sve opcije da se snađe u onome, što izriče a ujedno i traži od Jacka.

Isijavanje je film koji drži i uznemirava. Snaga mu nije isključivo horror uvrnutog uma, nadnaravnih sposobnosti i naše (ne)vjere u istu. On je prije svega izuzetan pokazatelj kako spretno Kubrick zna začarati gledatelja, uvući ga duboko i ne dati mu ni maknuti dok traje film – jer je svaka izgovorena riječ bitna, svaka scena je neophodna da bi se objasila prethodna ili naredna. Ili da bi zbunila. Gotovo hipnotizirajuća atmosfera, kojom film odiše od početka do kraja, trga svakoga od nas iz njegove osobne stvarnosti i baca u krvavi hotel, koji odiše užasima prošlih a možda i budućih dana, bremenit krvlju, osjećajima, zvucima i – naravno, bojama.

Napetosti rastu od momenta prve vožnje prema “Vidikovcu”, kad Danny pita oca o zatrpanom konvoju doseljenika, na koje Jack hladno odgovara kako su “morali pribjeći kanibalizmu da bi opstali”, kao da djetetu od 5 ili 6 godina objašnjava najnormalniju i etički opravdanu stvar. Kubrick niti sekunde ne prestaje s dizanjem tenzija, bilo Jackovim neprestanim izvrnutim pogledima, bilo Dannyjevim vožnjama beskrajnim hodnicima, prekrivenim već navedenim psihodeličnim prostirkama, te nekom ustrašenom spoznajom iz njegovog dječjeg pogleda pri prolasku pokraj sobe 237. Film je napet no svejedno je poput sporogorećeg štapina, upravo onako kako izgara i gledatelj, nenametljivo ali ubitačno “stalno”. Na momente čovjeku dođe da vrisne “daj konačno da se to nešto desi” jer je neumitno da hoće, i stvari se odista dešavaju, onoliko koliko treba da se čovjek naježi po propisu, no još uvijek ne dovoljno da mu stane srce od nenametljivog užasa koji se uvuče u vene i bukvalno hladi krvcu. Strpljivi sjede i čekaju rasplet ili rasplete, cupkajući na sjedištu ili drmajući nogom, ali bezuvjetno bez koncentracije na bilo što drugo.

Primjetna je i očekivana pretvorba “normalnog” i na momente čak i brižnog Jacka Torrancea u poremećenog manijaka, sociopatu, fobičara i tko zna sve ne – u jednom.

Nicholsonova je uloga vjerojatno jedna od boljih u povijesti svih njegovih ostvarenja, rame uz rame s izvanrednim McMurphyjem u Formanovom „Letu iznad kukavičjeg gnijezda“. Obdaren mogućnošću da samo grimasama izražava prijelaz iz normale u svijet čistog ludila, izvanredno i gotovo spontano se pretvara u natprosječnog manijaka, kojemu niti jedan slavni junak horror nije ravan ni do prstiju na nogama. U sustavnom ludilu, koje očekujemo od samoga početka, valjda čim prihvati takav posao, uviđamo da šef kuhinje Dick i mali Danny nisu jedini s izmišljenim prijateljima i darom “isijavanja”. Tu je otac prethodno ubijenih djevojčica, bivši domar Grady, koji je to učinio prije (valjda) svega par godina, no scenarij nas baca naprijed natrag, od sedamdesetih unazad do dvadesetih i natrag, pa je zbilja pitanje, što je u čijem umu u ovome filmu, ili tko je u čijem umu. Strašno zahtijevno, uvrnuto i često neobjašnjivo, mada negdje u glavi imamo odgovor ili objašnjenje. Nicholsonu ne treba nikakva šminka niti trula koža, vampirski zubi ili maska na glavi da bi postao regularno čudovište. Ili je sâm Jack potpuno lud ili je “Vidikovac” opsjednut nekim natprirodnim silama, ili – što je uvijek najgora, ali svjedno još jedna opcija – oboje. Jasno je da je ovakva uloga jednostavno vrištala za Nicholsonom, jer samo je netko njegovog kalibra bio u stanju iznijeti ovakvu ulogu bez ikakvog nabrijavanja, čime je, mislim, iznenadio i samoga redatelja. Vibrirajući na rubu strave i komike, tako tipične za Nicholsona, njegov govor, grimase i pokreti jednostavno ga čine otjelovljenjem čistoga zla.

Uloga malog Dannyja je fantastično osmišljena, Kubrick ga je vodio kroz cijeli film, konačno našavši dijete tog uzrasta, koje je bilo sposobno koncentrirati se dugoročno, ne nasmijati se kroz cijeli film niti jednom. No, kako vele, djeca uopće ne glume, njima je prirodno poprimati različite osobnosti bez većih poteškoća.

Dodatna vrijednost filma je jednostavna, no ubitačno upečatljiva kamera, gdje je svaka scena na svom mjestu i svaka je absolutno potrebna i bitna. Sve se uklapa do savršenstva, gdje nam se tek s vremena na vrijeme serviraju scene, koje nas bacaju duboko u film, u Dannyjevu i Jackovu podsvijest ili pak, zlu kob kojom diše sam “Vidikovac”. Nevjerojatno stvarna rijeka krvi koja probija vrata ili Dannyjevo čudnoglasno izgovaranje još čudnije riječi, lijepe nam se za vijuge i ostaju tu dosta dugo nakon što se film završi. Sjekira je samo šlag, ne… trešnja na šlagu na torti… I dok vam glazba jedostavno svrdla duboko u mozak, shvaćate da ste u samome filmu, iz kojeg je, kao iz bilo kakvog labirinta, jako teško izaći. A sobi 237 zbilja treba dobar katanac, ili „Vidikovac“ srušiti, obrisati s karte, zapaliti ili što već.

6 komentara za “Isijavanje (1980.)

  • Matej Lovrić says:

    Release the Kubrick! 😀

  • maxima says:

    “Release the Kubrick!” ha ha

    ma ja sirovina opet to gledala prije mjesec dana, i opet sam se uništila :) … Kubrick released!

  • Matej Lovrić says:

    Dakle, očito je riječ o recenzija nekoga tko voli, cijeni i, najbitnije, shvaća ovaj osebujan stil one and only autora. Nedavno sam i ja izdvojio vrijeme za napisati hvalospj, khm, recenziju nečeg njegovog i sad drhtim čekajući kritike kvalificiranijih od mene.

  • Vanja says:

    Nadam se da će biti ono… čemu se nadam :)

  • Fat al says:

    najbolji oror

  • Moon room says:

    Film je autobiografsko djelo pun Kubrickovih skivenih poruka o tome kako je na filmskom setu rezirao Apollo 11.

    “A11 work and no play made Jack a dull boy”

Leave a Reply

Your email address will not be published.