In memoriam Rod Taylor: Vremenski stroj [G. Pal, 1960.]

Piše: Danijel Špelić

Imao sam možda sedam godina kad sam posve slučajno jednog lijepog poslijepodneva sjeo ispred televizora i počeo gledati nešto što će mi zauvijek promijeniti poglede na određeni dio science fiction žanra. Tada nisam imao pojma što ću točno gledati, naravno, imao sam sedam, i pojam vremeplov nije mi značio ništa, a sam početak nije baš nešto ni obećavao: grupa viktorijanskih muškaraca sjedi u nekakvom dnevnom boravku i mlati praznu slamu. Sve do jedne scene. Vremenski Putnik odluči napraviti malu demonstraciju za svoje skeptične kolege (trebalo je proći dodatnih 15 godina da shvatim što im govori da su tako skeptični) i u minijaturni model vremenskog stroja postavlja cigaretu. Stroj nestaje. Vau. Za klinca od sedam godina tu je bilo više nego dovoljno da shvatim kako film neće biti o grupi muškaraca koji vode prazne razgovore već nešto puno… magičnije. I to je bilo to, točno taj trenutak, kad sam otkrio da imam veliku naklonost SF žanru (ili ću je imati, već kad govorimo o future tense vremenima) i za to mogu kriviti jedino Vremenski stroj George Pala. Danas možda zvuči malo smiješno, ali kad se dogodi takav čudan spoj fasciniranosti, napetosti i uzbuđenja, teško da možemo napraviti nešto protiv toga. Čak ni više od dvadeset godina kasnije, The Time Machine je ona vrsta filma koja predstavlja posebnu vrstu vrata u neki drugi svijet, nešto posve nemoguće, ali jednako tako primamljivo i očaravajuće baš zbog te neizvedive komponente. A kad već neko vrijeme pišem o filmovima, glumim amatersko piskaralo, red je da malo zagrebem i po dječjim fascinacijama, kojih nikako da se riješim, i napišem koju o filmu koji i danas još volim pogledati s određenim dječjim entuzijazmom. Svi imamo takve filmove. Vi sami znate koji su. Zbog njih volite neki žanr, neku priču, neki drugačiji svijet. Zbog takvih naslova gledate filmove općenito.

22

Sjećam se jednog članka koji sam pročitao dosta davno, o tome kako je Jules Verne poprilično oštro osudio H.G. Wellsa kao lošeg pisca. Lošeg zbog toga što izume u svojim djelima nije predstavljao kao nešto što se može izvesti u stvarnosti. Verne, poznat po svojim gotovo proročanskim opisima zračnih, cestovnih i morskih prometala, propustio je uvidjeti jednu vrijednu stvar Wellsovih radova: njega je zanimala ona magična komponenta, ono nešto izvan stvarnosti, ali opet dovoljno blizu da intrigira um. Vrijeme će pokazati kako je Verne popularan pisac i danas, ali Wells je za njega nedostižan pisac jer malo se koji autor može pohvaliti činjenicom da je svojim rukama i samostalno uveo jedan podžanr u svijet gdje uglavnom svaka bizarna ideja prolazi. Iako Wells nije prvi pisao o putovanju kroz vrijeme, prvi je izmislio koncept putovanja u nekakvom obliku prijevoznog sredstva te ga popularizirao do te mjere da možemo reći da je uistinu i izgradio dotični žanr. No, Verneov prigovor nije bio upućen baš na pravi dio Wellsove književnosti, trebao ga je usmjeriti na samu književnost jer, da budem iskren, koliko mi je film odličan, istoimeni roman nije. Ustvari, poprilično je isprazan, bez da u to uključujem i samu ideju o vremenskom stroju. Samo putovanje kroz vrijeme u romanu traje manje od jednog odlomka i ostatak se uglavnom svodi na lutanje Vremenskog Putnika po svijetu budućnosti Eloa i Morloka, a kako je Wells želio izbjeći nekakvo proročansko pisanje, tako je radnju smjestio tako daleko u budućnost da je to pomalo apsurdno. No, s druge strane, i ne baš. I dok je većina pisaca doživjela da vidi kako njihove ideje baš i nisu dobro pogađanje (Clarkova/Kubrickova 2001 Odiseja, Carpenterov Escape from New York – koji se odigrava 1997. godine) Wells može biti miran da će se to… ikad dogoditi. Srećom, film je malo ispravio one isprazne dijelove romana, ili, da budem precizniji, popunio ih na kreativno umjetnički način.

1

Danas neka druga generacija klinaca uživa u vizualnim čarima jednog šminkerskog Avatara. Neki genijalci uvode 4D kino, gdje vas moraju lupiti daskom po glavi zbog ugođaja, ali 1960. kreativni tim iza Vremenskog stroja imao je puno teži zadatak – izvesti uvjerljivo putovanje kroz vrijeme bez pomoći kompjutera, 3D efekata i vibrirajućih stolica (koje su se onda i počele primjenjivati, BTW, tako da je današnje 4D kino ustvari reciklaža prastarog kino trika koji se upotrebljavao na horor matinejama) te izvesti to uvjerljivo do te mjere da ih nitko ne dočeka s osmjehom. Naravno, za film koji broji skoro 60 godina postojanja, današnje gledište će sav taj napor vidjeti pomalo smiješnim, ali u svoje vrijeme, The Time Machine probio je granice kreativnosti te neki njegovi dijelovi i dan danas izgledaju odlično. Jedina adekvatna usporedba bila bi ona sa Supermanom iz 1979. Takav napor ostavlja traga (Oscara za vizualne efekte, točnije), čime izraz ”filmska čarolija” dobiva potpuno drugačije značenje. Od jednostavnih ubrzanih snimki, stop-motion animacije, maketa i  sličnih stvari, The Time Machine ”popravlja” dojam putovanja koje je u romanu zbrzano, ali ujedno se koristi i dijelovima pravog vremena (Drugi svjetski rat) da prikaže kako sve to vidi Putnik. Drugi dio, Eloi i Morloci, također je popravljen u odnosu na roman, no tu se već vidi klasični odnos prema materijalu; zli neprijatelj, dama u nevolji (potpuno beskorisna, usput) te muževni junak s avanturističkim pedigreom. Iako je njegov drugi dio radnje utopljen u krutost tadašnjih standarda, klišeje, ako baš hoćete, opet uspijeva biti jako dobar avanturistički materijal koji (danas) podsjeća na neka drugačija vremena kad je žanrovski sve bilo moguće spojiti u jednu cjelinu. Rod Taylor odradio je svoje kako treba, on je ugodna pojava, solidan glumac i ima ono nešto macho/akcija u sebi, te mu uloga leži kao salivena (nije ni čudo da mu je to više-manje vrhunac karijere). Režija je standardna za tadašnje vrijeme, iako napredna u nekim dijelovima, poprilično kruta kad je akcija u pitanju (Morloci glumataju neke čudne gorile, ako ćemo iskreno), ali film još uvijek ima neki ”vau” efekt bez obzira što je gomila efekata u njemu doslovno zastarjela (neki djeluju cool i danas), a izdržali su i modernizaciju u remakeu iz 2002. godine, koji nije uspio uhvatiti atmosferu originala. Kultni naslov koji će izravno biti kriv ako jednom sjednem i napišem roman (da, bavim se ja i time, pravi renesansni čovjek) koji će za polugu radnje imati putovanje kroz vrijeme te ću negdje morati uvaliti i zahvalu za inspiraciju. Dok se to ne dogodi, da barem vas podsjetim na nešto staro, ali još uvijek vraški maštovito. I intrigantno. I puno onog što volimo nazivati filmskom čarolijom.

2 komentara za “In memoriam Rod Taylor: Vremenski stroj [G. Pal, 1960.]

  • Marko says:

    Svaka cast na predivnom tekstu… imamo slicnu pricu vezanu za ovaj film u djetinjstvu, te i danas se sjetim uzbudjenja koje sam imao gledajuci ovaj film koji sam isto btw. slucajno na HRT vidio jedno popodne :) Definitnivno film koji ce mi uvijek ostati u pamcenju…

  • Danijel says:

    Pa, hvala :) Drago mi je da ima još ljudi koji imaju taj filing za film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.