Hladnokrvni kažnjenik (1967.)

Piše: Vedrana Vlainić

Hladnokrvni kažnjenik (Cool Hand Luke, 1967., 126 min.)

Redatelj: Stuart Rosenberg

Glume: Paul Newman, George Kennedy, Strother Martin

 

One dvije-tri godine koje je James Dean proboravio pod holivudskim reflektorima ostavile su svoj najveći trag u liku koji je oblikovao. Liku buntovnika koji je tijekom narednih desetak godina izašao iz puberteta, odrastao i stasao u novog čovjeka, takozvanog anti-junaka, osobu herojskih osobina, u okruženju i situaciji ne baš svojstvenoj junaku, koji se kao glavni lik u svijetu filma etablirao kasnih 60-ih godina prošloga stoljeća. Warren Beatty, Steve McQueen, kao i naslovni junak ove recenzije, Paul Newman, praktički su napravili karijere igrajući upravo takve likove.

Upravo negdje na granici nestajanja tzv. „chain-gang“ filmova (jedno vrijeme vrlo popularni filmovi o kažnjenicima na američkom jugu, koji su bili formirani u svojevrsne kolonije korištene kao radna snaga za, primjerice, asfaltiranje cesta i slične fizičke poslove) i uvođenja anti-junaka, nalazi se Cool Hand Luke, Newmanov doprinos revolucionarnim, prosvjedima sklonim šezdesetima u kojima je buntovnik heroj, a autoritet negativac. Te, za sedmu umjetnost izuzetno značajne, 1967. godine, ravno uz bok Clydeu Barrowu, postavio se Lucas Jackson, rođeni gubitnik koji, pun prkosa, jednostavno odbija odustati, pokoriti se, postati još jedan kotačić u beskrajnoj mašineriji „sistema“.

Luke Jackson (Newman) nije tipičan delinkvent, agresivac koji iz čiste obijesti krši zakon. Uhićen je jedne noći jer je uništavao parkirne automate. Kada ga policija dođe uhititi, ne opire im se. Na čitanju optužnice i smještanju u zatvor na dvije godine tek se dobroćudno smješka. Čak i kada na žulj stane Draglineu (Kennedy), glavnom štemeru među kažnjenicima, to nije zbog otvorene opozicije njegovu „autoritetu“, jednostavno ležerno odbija promijeniti sebe i svoje ponašanje kako bi ugodio drugima. Međutim, ostavši baš takav kakav jest, Luke stječe poštovanje među ostalim zatvorenicima, a pogotovo u Draglineu nalazi osobu koja mu se iskreno divi i koji ga, na neki način, prima pod svoje okrilje.

O njegovoj prošlosti nije puno rečeno. Nikada ne saznajemo zašto je baš imao potrebu usred noći skidati „glave“ parkirnim automatima („Small town, not much to do in the evenin’.“). Čak niti to što je uhvaćen na djelu ne uzrujava ga previše. Zatvor u kojemu se nalazi izrabljuje zatvorenike, istina, ali izgleda kao da ih tretira prilično fer dok god se pokoravaju određenim pravilima. I Luke je jedno vrijeme savršeno poslušan, asfaltirajući ceste i koseći travu s tim svojim vječnim smješkom i kulerskim stavom. Uostalom, kazna mu iznosi samo dvije godine, a on tako i onako nema neku predodžbu gdje bi drugdje mogao ići…

Konkretno, dva kultna ostvarenja mi padaju na pamet dok pokušavam naći riječi da adekvatno opišem ovaj film. Ne nužno kao usporedba, radije – asocijacija. U slično okruženje smješten i datumom nešto noviji Shawshank Redemption i, možda tematski sličniji, One Flew Over the Cuckoo’s Nest. U sva tri slučaja, riječ je o intenzivnoj studiji ljudskog karaktera. Dok Shawshank propovijeda strpljenje, „kukavica“ nosi konstantnu čežnju za slobodom. Luke, u odnosu na oba navedena, nešto je mističniji, gotovo kao da tek teoretizira, filozofira o nekim idejama, o čovjeku, smislu njegova postojanja i njegovoj osobnoj slobodi, o svijetu u kojemu živi i ljudima koji njime „upravljaju“.

Luke je obavijen velom misterije od samoga početka. Samozatajnog smješka, uvijek savršeno namještenoga, i nikada baš ne gledajući sugovornika u oči prilikom razgovora, jasno nam je da se radi tek o dobro konstruiranoj fasadi kojom skriva dubok nemir i rastrojenost s kojom se jedino može mjeriti njegova gotovo nadljudska volja za „ići dalje“, nastaviti, boriti se. Za što točno? Teško je jednoznačno reći. Zašto Luke jednostavno nije odslužio svoju kaznu? Zašto si je išao komplicirati život inaćenjem i bijegom? Zašto je, pobogu, uopće razbijao one proklete parkirne aparate s početka priče? Znamo da ništa od toga nije učinio kako bi impresionirao ostale zatvorenike. Da, postao je njihov junak, svojevrsni idol, ali on takav koncept idolopoklonstva, čini se, baš niti ne shvaća najbolje, u nekoliko navrata dotičući se i samog pitanja religije i otvoreno preispitujući postojanje Boga („Let me know you’re up there! Love me, hate me, kill me, anything. Just let me know it!“). Luke nije vođa, već impulzivan individualist, savršen junak 60-ih, koji se buni zbog čina bunta kao takvog i smeta ga što ostali zatvorenici kroz njega žele proživjeti sve ono što se ne usuđuju sami učiniti. Kao i većini ostalih revolucionara, dive se njegovom stavu izdaleka, ali umjesto da mu se pridruže, savršeno su zadovoljni sjedenjem sa strane. Kako minute odmiču, tako i film tone u sve mračnije predjele i postaje gotovo mučno gledati kako si Luke (doslovno) kopa sve dublju jamu. Iako vjerojatno rađen sa suprotnom namjerom, kraj je više tjeskoban nego inspirirajuć.

Ne bih se puno zadržavala na vjerskoj simbolici, koja je, iako vjerojatno s namjerom da bude suptilna, meni osobno malo previše pretenciozna. Posve je očita paralela s Isusovom žrtvom/uskrsnućem (je li Luke ovdje kako bi preuzeo na sebe kaznu za grijehe ostalih zatvorenika?), čak je i postavljen u točan položaj razapetog Isusa na križu nakon kultne scene jedenja pedeset jaja u sat vremena (posljednja večera?), ali iako se radi o mojoj osobnoj zamjerci, upravo u takvim trenucima do izražaja dolazi savršenstvo Newmanove glumačke izvedbe. U svega dva „razgovora“ s Bogom (u kojega ne vjeruje), Luke uspjeva pokazati sav očaj i izgubljenost stvarne osobe iza „kulera“. A ironija još više dolazi do izražaja u, po meni, posve nepravedno često zaboravljenoj sceni Lukeove reakcije na majčinu smrt. Njegov izraz lica dok sjedi na krevetu, svira banjo i pjeva religijsku parodiju glasom koji puca na svakoj drugoj riječi, dok mu suze curkom cure, ali on ne prestaje već i takvom trenutku prkosi, pjeva brže, opsesivnije, povlačeći se još dublje u sebe – svakako jedan od vrhunaca, ne samo filma već, po meni, i čitave Newmanove karijere. Što me dovodi do sljedeće točke.

Kako od čovjeka bez ikakvih ciljeva, ambicija, bez ičega, zapravo, napraviti zanimljiv lik kojega bi netko želio gledati dva sata? Pitajte Paula Newmana. Ovdje, on doslovno radi upravo to – stvara nešto (nekoga) iz apsolutno ničega. Nije lako prikazati istinskog individualista, koji na svaki poraz odgovara smiješkom i klimanjem glave, a kojemu istovremeno niti na kraj pameti nije prihvatiti taj poraz, a da na van izgleda tako ležerno, opušteno, gotovo nezainteresirano. Luke je cinični samotnjak, ali neodoljivo šarmantan, do te mjere da nas od prvog kadra jednostavno „uvlači“ u svoj svijet. Prema mom osobnom mišljenju, uloga „cool“ Lukea kao da je i napisana za njega. Uz izuzetak eventualno Clinta Eastwooda, ne pada mi na pamet nitko tko je takvog jednog lika u stanju igrati s takvom nevjerojatnom lakoćom. Iako općenito poznat po ulogama anti-junaka, Luke je Newmanova ultimativna studija non-konformizma kojom pokazuje koliko vlada svim finesama glumačke tehnike i ostavlja doista dubok dojam.

No, Newman nipošto nije sam, dok mu snažnu potporu iz zaleđa pružaju uvijek izvrstan George Kennedy i mnoga druga poznata lica koja će tek u godinama koje slijede postati ime za sebe (Dennis Hopper, Harry Dean Stanton, Wayne Rogers, da ih spomenem tek nekolicinu).

Uz obilje memorabilnih scena i odličan razvoj lika, radi se o zbilja impresivnoj filmskoj poslastici koja s punim pravom zaslužuje nositi titulu „klasika“. Kao pravi anti-junak, Luke nikada nije htio biti ničiji idol, samo živjeti život po svojim vlastitim pravilima. I kao takav, uspio je skinuti krinku nepravednom i licemjernom društvu u kojemu je bio zarobljen (simbolično Dragelineovo skidanje tamnih sunčanih naočala jednome od stražara i njihovo drobljenje pod kotačima automobila). Bez obzira na ishod događaja, sistem nije uspio slomiti njegov duh i kao takvoga ga zatvorenici i pamte, u njihovim pričama Luke ostaje idealiziran, nepobjediv i besmrtan.

Jedan komentar za “Hladnokrvni kažnjenik (1967.)

  • vanja says:

    obožavam … među Newmanovima, meni skoro i najbolji (ma nije jedini, jasno …), zbilja … sviđa mi se ona parelala Shawshanka i Cockoo, to mi nikad nije palo na pamet dok sam gledala (davnoooo). Moćna ekipa, zbilja neobično dobar film.

    Super. Tko inače Newmana voli (zar ima netko da ga ne voli), mora voljeti i ovaj film 😉

    Vedrana, txs 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.