H-8 (1958.)

Piše: Vedrana Vlainić

Postoje neki filmovi na koje me tata, osoba inače odgovorna za moj relativno rani ulazak u svijet filmofila, periodično upozorava i prekorava što još nisam našla vremena pogledati ih. Na toj njegovoj listi važnih filmova, H-8 zauzima posebno istaknuto mjesto. Priznajem, prilično sam neobrazovana što se tiče filmova domaće (kako one recentne, tako i ex-yu) kinematografije, nekako uvijek dopustim da mi se „naši“ filmovi provuku ispod radara. Tek pogledavši H-8, shvatila sam kakva je greška ta moja indiferentnost bila. H-8 smatra se jednim od najcjenjenijih hrvatskih filmova – i to s punim pravom. Svaki pojedini segment, od scenarija, režije, rakursa, glazbe, besprijekornih glumačkih izvedbi – pokazuje da se radi o filmu koji bez imalo skromnosti ili osjećaja manje vrijednosti može stati uz bok najvećim klasicima „zlatnog“ Hollywooda. Toliko životan; tragičan i topao u isti mah, H-8 je jedan od onih filmova za koje se mora znati i čije se gledanje nipošto ne bi smjelo odgađati i upravo u tu svrhu, posvećujem mu ove retke.

U noći 14. travnja 1957. godine, točno u 20 sati i 33 minute, na autoputu Zagreb-Beograd sudarili su se putnički autobus i kamion. Sudar je preticanjem izazvao nepoznati vozač nepoznatog automobila, koji je odmah poslije toga hladnokrvno ugasio svjetla i odjurio dalje. Od samog početka poznat je broj poginulih, čak i broj sjedala na kojima su u tom trenu sjedili. Glasovi Ivana Hetricha i Stjepana Jakševca odmah na početku detaljno nam izlažu statistiku vezanu uz oba vozila, njihove putnike, kilometražu, uvjete na cesti, plan puta, broj i trajanje svakog zaustavljanja; istovremeno zlokobno najavljujući skoru nesreću kako se kobni trenutak približava. U međuvremenu, gledatelj upoznaje niz različitih, uglavnom nesretnih ljudi, koji putnu dosadu ubijaju čavrljanjem. Poznanstva se formiraju, likovi profiliraju, putnici neprestano razmještaju, a kobna sjedala gotovo do samog kraja zjape prazna…

1

H-8 se i dan danas ubraja u sam vrh domaće kinematografije. Tko sam ja, onda, da kažem išta manje?! Uostalom, dovoljno je samo baciti pogled na listu glumaca – takav postav bio bi spektakularan čak i da sat i pol sjedi i naizmjence čita telefonski imenik. Izvrsni Nikola Tanhofer inspiraciju za svoje drugo redateljsko ostvarenje pronašao je u istinitom događaju – novinskom članku koji je izvjestio o nesreći i uzročniku sudara o kojemu je do dan danas jedino poznato da je vozio osobni automobil čija je registracija počinjala s H-8. Scenarij Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca vješto profilira velik broj likova, koji su svi do jednoga nevjerojatno životni i stvarni, iako je nekima posvećeno svega nekoliko rečenica dijaloga. Zanimljiv pripovjedački trik da od samog početka znamo broj žrtava, ali ne i njihova imena, odlično gradi napetost i dovodi do još intenzivnije identifikacije gledatelja s likovima. Svojevrsni je trend ex-yu filmova da gledatelju unaprijed otkriju ishod nekog, u pravilu tragičnog, događaja, a onda posvete sat i pol približavajući likove publici, tjerajući nas da se s njima povežemo, da upoznamo njihove priče i zavolimo ih, efektivno osiguravajući da nam njihova smrt ne bude samo još jedna statistika.

Taj podmukli, emocionalni udarac ispod pojasa u ovom slučaju boli još više, jer je ovaj film lišen bilo kakvog geopolitičkog podteksta. Jednostavno – radi se o ljudima kojima smo svakodnevno okruženi. O članovima naše obitelji, našim prijateljima, prosječnim ljudima kakve možemo susresti na ulicama naših gradova svaki dan. Ljudima koji bismo, uostalom, u bilo kojem trenutku mogli biti i mi. Tanhofer je time napravio još jednu bitnu stvar – iznjedrio je iznimno kvalitetnu, punokrvnu, a više od svega svevremensku dramu u moru filmova ratne tematike (što je oduvijek bio aktualan žanr na ovim prostorima). H-8 se ne odnosi na neko specifično vrijeme, ne robuje nikakvoj politici niti propagandi, već se drži izvorne poante – da ispriča jednu priču koja se mogla dogoditi bilo kome, na bilo kojoj cesti, bilo gdje u svijetu.

3

Putnici ovog autobusa su kao fuga, reći će studentica glazbe Alma (Đurđa Ivezić) u jednom trenutku. Svaki od njih je drukčiji, svačija priča raspliće se u svom tonalitetu, drukčijim tempom i dinamikom, ali u ovom trenutku, putujući baš ovim autobusom, svi su usmjereni ka istom odredištu. No, neki od njih na to odredište neće stići. Njihove životne melodije zamrijet će kao nedovršena vježba koju je naprasno prekinuo kakav nemaran muzičar. Nepoznatom vozaču koji je nesreću uzrokovao, tih osmero poginulih bit će tek broj u sutrašnjim novinama. „A brojevi se zaboravljaju. Nije teško gledati brojeve kako idu u smrt.H-8 je tim brojevima dodijelio imena, karakter, prošlost, i time osigurao da nikada ne izblijede iz sjećanja. Čak i ako su sve sličnosti sa stvarnim osobama bile tek slučajne.

Ovaj je film posvećen nepoznatom vozaču nepoznatog automobila, koji je, skrivivši nesreću, nastavio put, a da se nije ni osvrnuo.“, prve su i posljednje riječi koje čujemo. No ovaj film posvećen je i mnogočemu drugome. Posvećen je naprasno prekinutim životima osmero ljudi, planovima koji se nikada neće ostvariti, susretima koji se neće dogoditi, jedinstvenim iskustvima koje neće proživjeti. Ali posvećen je i onima koje novine neće spomenuti. Onima koji su ostali. Onima za koje čekanje na toj odredišnoj stanici nikada neće završiti.

0

Priznajem da sam dugo imala predrasude spram filmova domaće produkcije. Očito sam se svih ovih godina zamarala krivim filmovima. Potrebno je zato, ponekad, vratiti se malo u vrijeme kada su divovi sedme umjetnosti koračali i našim prostorima, i upustiti se na to putovanje otvorena uma, što uglavnom rezerviramo isključivo za kojekakve opskuritete svjetske kinematografije.

Jer, ljudi su oduvijek bili odlični putnici, ali često loši suputnici.

4 komentara za “H-8 (1958.)

  • Marko Pačar says:

    Najbolja strana ovog filma je to što u potpunosti prikazuje koliko su imbecilni učestali argumenti o tome kako smo premala i presiromašna zemlja da bi smo snimali kvalitetne filmove koji mogu konkurirati stranim filmovima. Dobra ideja ne poznaje financijske limitacije.

    A ovo je bila izuzetna ideja za film. Jedna od onih na kakve ne nailaziš često.

  • Tina says:

    Upravo sam pogledala ovaj film i jako me se dojmio. Vješto razrađen, u svakom mogućem smislu, zadovoljava sve moje kriterije, a najviše onaj kriterij duše, kroz element čovječnosti koji ostavlja trag, nakon što sve ostalo izblijedi s vremenom..

  • klaun says:

    Odlična ideja, odlična izvedba. Remek-djelo!

  • ssssss says:

    ma kurac od filma

Leave a Reply

Your email address will not be published.