Grk Zorba (1964.)

Piše: Vanja

Grk Zorba (Alexis Zorbas a.k.a Zorba the Greek, 1964., )

Režija, scenarij: Mihalis Cacogyannis

Glume: Anthony Quinn, Alan Bates, Lila Kedrova, Irene Papas

 

Life is trouble, only death is not!“

Postoji valjda nekoliko filmova u mom filmskom opusu koji me iznova ostavljaju ispunjenom, sretnom i punom zahvalnosti za ovo života što imam. Jedan od njih je i Grk Zorba, ta nevjerojatna priča o radosti življenja i u dobru i u zlu, o cjeloživotnoj borbi za tračkom sreće koji ne želiš pustiti jer te isti čuva – sretnog i zadovoljnog, nogama na zemlji i glavom u oblacima, a nekad i obratno. Kad god čujem sirtaki, samo jedan lik iskače pred oči, a to je, naravno, Anthony Quinn u liku Zorbe, požudnog, toplog, mračnog, veselog i nadasve jedinstvenog lika filmskoga platna. Ako je  netko nekad i rekao „e ovaj je lik kao pisan za Quinna“, nije pogriješio. Joie de vivre

Kišnoga dana, mladi Basil (izvrsni, mladošću neprepoznatljiv Alan Bates)pristiže u malu luku odakle će ga trajekt odvesti na Kretu, na komadić zemlje koji mu je ostavio otac. Da, on je europske izobrazbe, izgleda i odijela, no u njemu je polovica grčke krvi. Inače spisatelj, traži rješenje svoje blokade u odlasku na otok na kojem će – ili tražiti inspiriciju ili – vjerojatno ni sam nije bio siguran što. U prvih par (i nešto više) trenutaka, Basil je smotan i ukočen, no previše fin a da bi odbio, možda čak bez imalo razuma ili razmišljanja, uzeti sa sobom na Kretu tog čudnog lika s kapicom i torbom, Grka Zorbu, čovjeka koji živi za život, za smijeh i od smijeha. Usput, Zorba je ekspert za metale i slično (žene, npr.), a Basil na očevom imanju ima zapušten rudnik lignita, pa – zajednički pokušaj bi se vjerorajtno isplatio obojici. Uz ovakav uvod gotovo iz kakve dječje pričice, gledatelj se pridružuje pustolovini dvojice ljudi u jednom od najimpulsivnijih, najosjećajnih i svejedno dubokom iako jednostavnom životnom filozofijom protkanih prijateljstava ikad prikazanih na filmu.

Lijepo odgojeni Englez iščuđava se načinima obavještavanja sela da su pristigli potencijalni stanari („Zorba, what are they arguing about?“ – „They all want us to stay at their homes.“). Seoska luda, inače je njegovo blago nebesko i ni muhu zgazio ne bi, dobija instrukcije od Madame Hortense (Lila Kedrova) neka ih svrne u njen motelčić, u kojem gdje što visi, to i otpada. No uz masu perja, prenemaganja, svilenih jastučića i šeširića, ostarjela frajla koja je bila zvijezda (vjerojatno) neke mekše porno industrije, uz prvu večeru servira nezaboravnu scenu u kojoj Zorba tjera Basila nek’ je zamoli za ples i uštine – „jer se to tako očekuje…“; jasno, za ples moli Basil jer je smotan, pa će Zorba preuzeti, otplesati a zatim će uz salve smijeha preslušati memoare stare kurtizane koja je „pokopala“ četiri generala mekih, svilenih brada, koje su (srećom) mirisale drugačije te ih nije mogla zamijeniti. U transu od pića, godina i potrošenosti, pada na krevet zazivajući svog talijanskog generala (jer ona je tu od dolaska mornarica raznih, ona je spriječavala barbare europske neka ne pucaju na jadnu lokalnu gerilu… i vidite kako joj se to vratilo). Zorba, oportunist u svakom pogledu, podmeće ruku pod glavu i uspavljuje ocvalu damu, šapućući joj u uho mile bedastoće koje su u potpunoj suprotnosti s njegovim gorštak-stilom. Bouboulina? Kad su u pitanju žene, Zorba je autoritet. Očit i naočit.

Film je nevjerojatno neobičan u nekoj vrsti otvorenosti u komunikaciji, što i nije često za ostvarenja ovog doba. Zorba se ne libi komentirati kako Madame Hortense „ima čime, ali ih dobro miješa, blip, blop“, što, naravno, u gledatelja izaziva nadasve neočekivane salve smijeha.

Basil i Zorba pokušavaju zajedno riješiti kako pokrenuti ostarjeli i propali rudnik, gdje srčani Grk mlati zemljake i galami na njihov kukavičluk, jer bježe čim se zrno prašine pojavi u oknu. Osim toga, radi na projektu za koji će mu trebati dugačka drvena konstrukcija s vrha planice, te mnoštvo balvana – no šuma pripada monasima te je Anthony Quinn još jednom u prigodi priuštiti nam neizmjerno veselje u brzim rješenjima prestavljanja u liku i vraga i Boga, prepavši monahe onako musav iz rudnika, „pretvorivši“ vodu u vinu (sve to slučajno) i osiguravši pokretački materijal za projekt spuštanja balvana u vodu, kao i izgradnju potpornih stubova u rudniku. Dok je Zorba svoj na svome, vičan običajima i ljudskoj zloći zaturenog seoca na Kreti, Basil se baš i ne snalazi najbolje, osobito kad ga pogledom ošine i kišobran prihvati jedra udovica (Irene Papas), koju svi muškarci u selu žele i mrze, jer ih uporno odbija sviju. Tek pokoji trenutak prvih sat vremena filma daje naslutiti da ovo zapravo nije komedija iako je smijeha na bacanje, već teška životna drama u kojoj je na čovjeku izbor hoće li se prepustiti ili će nastaviti s onim jednim životom kojim raspolaže. Svi nose svoje križeve, Zorba također, no on se protiv svojim demona bori plesom i pjesmom. Basila ne razumije jer boss ne razumije njegovo tumačenje Boga, jer Bog se najviše ljuti na čovjeka koji čini NAJVEĆI grijeh: „If a woman calls a man to her bed and he will NOT go!“ Njegovo uvrnuto shvaćanje religije i svijeta oko njega zapravo je način borbe protiv konformizma, užasa te kombinacije bese i vendette i čega još ne, zbog čega bespotrebno stradavaju mladi i zaljubljeni. Zaljubljeni mladić i dvije žene s kojima Basil i Zorba skoro nehotično ili sudbinski očekivano vežu svoje živote završavaju na načine koje uopće ne očekujemo na početku, jer ne očekujemo punokvrnu i nadasve životom obojanu dramu u svim njenim nijansama. Ne treba tu nikakav Technicolor i ostale… tehnikalije.

Cacogyannisov Zorba u potpunosti je snimljen na Kreti; kroz strastven i borben glavni lik jasno nam je  kako je nemoguće postići ispunjenost duha i tijela bez savršenog omjera strasti i razuma, gdje je Zorba esencija strasti, rijetko kad razum, a Basil razum, dok mu strast i nije baš jača strana ili je jednostavno zanemaruje. Čovjek je ipak Englez i takvo što se ne podrazumijeva, at all. Tek u spoju Dioniza i Apolona, strasti i razuma, čovjek može naći savršeni omjer sreće u svom životu, zbog čega su i u originalnom, mega-uspješnom istoimenom romanu po kojem je Cacogyannis uradio scenarij, Zorba i Basil od starta toliko različiti – ali potpuno, u svim aspetkima, od izgleda, načina razmišljanja, (ne)odgovornosti prema određenim obavezama, naglaska na posve različitim stvarima. Ulickani britanski gospodin i prešarmantna no ortodoksna kreatura koja skoro smrdi na koze i kroz ekran nevjerojatni su yin i yang upotpunjenosti i nije slučajnost da je otvoreniji, prirodi bliži Zorba već u prvih dest minuta „posvojio“ Basila kao svog šefa. Basil piše eseje (što je to?) i knjiški je crv, no Zorba je već u sebi (a nama vidno) odlučio naučiti ga životu – makar kroz sirtaki. No nisu sve stvari tako jednostavne niti je svako društvo, poredak ili okolnost za svakoga.

Pročitah, između ostalog: „”Grk Zorba je loš. Osim ljepote Krete, ovaj sklepani pokušaj od  filma vuče se u beskraj. Ukočen je poput crkvenog psalma u kojem ni Quinn ni redatelj Cacogyannis nisu doprijenili ni mrvicom svježine.”

Mislim da bi Zorbu bilo nesretnije gledati da je u koloru jer bi pejsaži Krete možda odvraćali pažnju od radnje i filma koji se velikim postotkom oslanja upravo na njegov lik. Izuzetno humorističan s početka i neobično, gotovo asketski taman i osiromašen na momente, upravo takav daje izvanrednu pozadinu Quinnu kao energičnom, strastvenom Zorbi. Njihova zajednička bol čista je katarza koja, čak i neočekivano, uz dodatni potpuni krah pokušaja realizacije nedovoljno savršene ideje nadupunjuje taj vidan yin i yang. Sve se srušilo u savršenoj domino sceni, no valja požuriti na plažu jer – izgorit će janjeće pečenje. Zorba sa smiješkom svejedno tuguje zbog neminovnog odlaska mladog bossa, no Basil se u trenutku ujedinjenja dva suprotstavljena načina života i razmišljanja odlučuje na neobičan potez, rijetko viđen i savršeno jednostavan, bolan trenutak ljudskosti, na nešto … od čega se stvaraju pravi mitovi. „Teach me to dance.

Sirtaki liječi tugu a i bijes, a Grk Zorba ne može se prepričati, ispričati ili na drugi način preporučiti. To je film koji se mora pogledati, a ako ste imalo ozbiljni u svom filmskom izboru, ovaj film jednostavno morate imati, bez obzira što je dug, spor, crno-bijeli, ovakav ili onakav, jer je zbilja jedinstven. Uz sve svoje uspone i padove, humoristične i krajnje dramatične trenutke koji ostavljaju bez daha, Zorba će gledatelja uvijek izvući na bright side of the life, iako je i njegov sve, samo ne takav, no takvim ga živi i samim tim ga takvim i čini, jednim, jedinim, u kojem svaki trenutak mora biti vrijedan.

Interesalije:

Osim Lile Kedrove, Anthony Quinn je pokupio svoju posljednju nominaciju za najbolju glavnu mušku ulogu naspram mladog Batesa koji je u Basilu izvrsno osvjedočio emotivnom i filozofskom sudaru s ovolikom količinom Zorbina „joie de vivre“ koji jednostavno mijenja živote i načine mišljenja. Film je, kao i mnogi veliki, bogat možda nepotrebnim no interestantnim pozadinskim materijalom – ulogu Madame Hortense je trebala igrati slavna Simone Signoret, no odbila ju je iako ni redatelj nije bio posve zadovoljan prvotnim izborom. Preko Bette Davis i drugih došao do Lile Kedrove, koja nije ni riječi engleskog znala. No, tad posve nepoznata Ruskinja je odradila ulogu do neba i nazad. Anthony Quinn je pred snimanje posljednje scene sirtakija na plaži slomio petu i ples je s tog razloga onako sporo sniman u odnosu na klasični sirtaki iz scenarija. Kad ga je Kakogiannis upitao što se to vuče i pocupkuje, odgovorio mu je kako je to tradicionalna, vrlo lokalizirina varijanta za koju redatelj nikako ne bi mogao znati.

Interesantno je i to da je praktično svaki filmski studio „koji je držao do sebe“ odbio produkciju ovog filma. Vjerujem da su požalili svi koji su odbili bilo kakvo sudjelovanje u ovom prekrasnom isječku iz života dvojice ljudi i još nekoliko mještana (uključujući Irene Pappas, naravno, iako joj je uloga sitna minutažnom no dramatična pojavom i razvojem).

Naravno, bilo bi čudno da ovakav film nije zaplesao i kao glazbena adaptacija. Originalna brodvejska predstava je imala čak 305 prikaza u jednoj godini, a naredne, 1969.g. je nominirana za najbolji mjuzikl za nagradu Tony, dok su Anthony Quinn i Lila Kedrova još jednom zaživjeli kao Zorba i Hortense u obradi mjuzikla 1982. g., gdje je Kedrova, pored Oskara za najbolju žensku ulogu u filmu, pokupila i Tonyja.

Anthony Quinn nije bio glumac koji je odglumio tamo nekog Grka. Anthony Quinn jest jedini Zorba.

2 komentara za “Grk Zorba (1964.)

  • spomenko says:

    Fantastično! Upravo pišem jedan svoj filmski memento na temu velikih filmskih sentenci gdje je, naravno, ušla i ova rečenica Grka Zorbe.

  • DelX says:

    I must say you have high quality content here.
    Your content can go viral. You need initial boost only.
    How to get massive traffic? Search for; Murgrabia’s tools go viral

Leave a Reply

Your email address will not be published.