Grad iluzija

[V. Minnelli, 1952.]

10

REŽIJA

Vincente Minnelli

SCENARIJ

Charles Schnee

GLUME

Kirk Douglas, Lana Turner, Barry Sullivan

SAŽETAK

Iako je ostao najpoznatiji po mjuziklima, upravo 'Grad iluzija' predstavlja Minnellijev najbolji film, a ujedno i ponajbolji metafilm.

9,7

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Luka Resanović

Slavni redatelj Fred, glumica Georgia i scenarist James Lee jedne su noći pozvani na sastanak gdje su zamoljeni da pomognu posrnulom producentu Jonathanu Shieldsu s kojim su povezani svatko na svoj način. Tada se svih troje prisjete svojih početaka s Jonathanom.

Kao i Wilderovo remek-djelo Bulevar Sumraka (1950), odnosno Kellyjev/Donenov Pjevajmo na kiši (1952), i Minnellijev Grad iluzija (The Bad and the Beautiful) spada u holivudske autoreferencijalne filmove – naslove koji nastoje tematizirati odnose unutar samog Hollywooda, te iznositi poglede iznutra velebne filmske industrije. Za razliku od srodnih naslova koje sam spomenuo, Grad iluzija se ne bavi tragičnom sudbinom glumica i redatelja nijemog filma, niti tranzicijom s nijemog filma na zvučni, već se otvoreno i precizno hvata ukoštac sa složenim odnosima snaga između producenta, redatelja, glumica i scenarista. Poput Wildera u Bulevaru sumraka, i Minnelli rabi narativnu tehniku retrospekcija uz komentare naratora, a kao središnju sponu koja povezuje troje likova (redatelja, glumicu i scenarista)  uzima producenta Jonathana Shieldsa (Kirk Douglas), čime se naglašava uloga producenta; kao što je producent glavni lik u filmu, tako je i glavno ime u holivudskoj filmskoj industriji. Na narativnoj razini, film vrijedi pohvaliti zbog njegove montažne tečnosti i pragmatičnosti, što je općenito odlika klasičnog holivudskog filma.

vlcsnap-2015-06-10-00h02m22s212

Grad iluzija koncipiran je kao mozaik tri priče, a počinje onom gdje se redatelj Fred Amiel (Barry Sullivan) prisjeća svojih početaka sa Shieldsom. Fred je kreativan, ali sramežljiv i nepouzdan zbog čega njegove ideje i talent ostaju unutar četiri zida. Upoznaje Shieldsa koji je također u nezavidnom položaju, ali, za razliku od Freda, ne pati od introvertiranosti, već je hiperambiciozan i nametljiv. Dvojac se tako postepeno uspinje u filmskoj industriji. Nakon toga, slijedi priča glumice Georgie Lorrison (Lana Turner) koja upoznaje Shieldsa kad je ovaj već stekao reputaciju. Georgia je suicidalna i depresivna alkoholičarka, zarobljena u sjeni svog pokojnog oca, inače slavnog glumca. Shields joj pomaže da prebrodi vlastite psihološke probleme te da stekne samopouzdanje i krene stazama glumačke slave. Treća je priča ona između Shieldsa i scenarista Jamesa Leeja Bartlowa (Dick Powell). Bartlow je sveučilišni profesor i pisac u usponu, a Shields ga mami u Hollywood da napiše jedan scenarij što Bartlow nevoljko prihvaća. Nakon svega, on postaje renomirani pisac na nacionalnoj razini i dobitnik Pulitzerove nagrade.

Minnelli tako portretira ambivalentnost producenta. S jedne strane, Shields je pokvarenjak i egoist koji u utrci za slavom gazi preko drugih. Iako je ambiciozan i ekstrovertiran, u sebi ima samotnjačku i gotovo mizantropsku crtu osobe koja pati od pretjerane želje za kompeticijom. Tako nakon uspjeha ne osjeća ništa nego prazninu i poriv da nastavi dalje, pri čemu ne dopušta nikome da mu se intimno približi. Shields je bezosjećajno dijete industrije, a inače i sin slavnog producenta na čijem je sprovodu morao platiti ljudima da dođu i nariču. Međutim, osim što je beskrupoulozni karijerist, Shields je sposoban pomagati različitim karakterima, prilagođavajući se svakome od njih. U turbulentnim životnim periodima, pomagao im je da se pokrenu i popločio im put prema afirmaciji talenta i imena. Tako ispada da za uspjeh u Hollywoodu nisu dovoljni talent i znanje, već su prijeko potrebne veze i poznanstva. Ipak, ono što Shields nema je autorski talent. On povezuje, kontrolira, dominira, ali u sebi nema umjetničku crtu kojom bi znao iskoristiti potencijale filma i filmskog jezika.

vlcsnap-2015-06-10-00h02m34s74

Hollywood je prikazan kao mjesto jakih proturječja. Tu prije svega valja istaknuti slavnu dijalošku scena između redatelja Von Ellsteina i Jonathana Shieldsa o pitanju kreativnosti i autorstva, koja je vjerojatno najiskreniji prikaz vječno-konfliktnog odnosa na relaciji redatelj-producent (upravo tu scenu koristi Martin Scorsese na početku svog epohalnog dokumentarca A Personal Journey with Martin Scorsese Through American Movies). U liku Von Ellsteina valja primjetiti Minnellijeve aluzije na velikog Ericha von Stroheima, redatelja koji je teško izlazio na kraj s producentima i filmskim studijima koji su ga na kraju i uništili. Osim toga, film se referira i na čestu sudbinu djece holivudskih zvijezda koje kreću stazama roditelja (zanimljivo, i Minnellijeva kćer Liza će krenuti stopama svoje majke – glumice Judy Garland). Zaključno, Hollywood je, kao i u Bulevaru sumraka, nemilosrdna mašinerija koja ne pruža drugu šansu i ne pamti stare zasluge. U Hollywoodu ne postoje prijateljstva, postoji jedino logika trenutne slave, točnije logika profita u kojoj su ljudi prolazna i potrošna roba.

Na kraju ovog osvrta spomenimo velikog glumca Kirka Douglasa. Ovaj 99-godišnji glumački veteran i jedan od posljednjih mohikanaca klasičnog Hollywooda briljira u složenoj i zahtjevnoj ulozi Jonathana Shieldsa. Douglasa danas mnogi pamte po ulogama u povijesnim filmovima (Spartak, Vikinzi) i ne daju mu preveliki značaj. Stoga bi, osim kao preporuka za Grad iluzija, ovaj osvrt trebao završiti i kao preporuka za neke sjajne Douglasove uloge – Wilderov As u rukavu, Wylerova Detektivska priča ili Tourneurov Iz prošlosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.