Galipolje (1981.)

Piše: Vanja

Galipolje (Gallipoli, 1981.)

Režija: Peter Weir

Glume: Mark Lee, Mel Gibson, Bill Kerr, Harold Hopkins, Bill Hunter

 

Prijateljstvo, osobito ono izraslo na zajedničkoj nesreći, kao pojam je diljem svijeta uvijek vezao braću po oružju; a ovdje – čisto naslijeđe britanskog šljama i kriminala u nemogućim okolnostima, koje je bremenito prošlošću predaka, izrastalo u specifičnu mladu naciju, namočenu znojem i krvlju, što je izraz k’o longplejka uzduž i poprijeko išparana; no sasvim je točan. Gallipoli je i do današnjih vremena ostala svijetu nepoznata i nedovoljno ispričana priča, no ujedno i jedan od najvoljenijih filmova koji su došli iz Australije. Što se tiče Petera Weira, ne treba govoriti o njegovoj sposobnosti da iz mase tema u film utka potpuno ogoljene emocije i čistu poeziju bez celofana i mašnica. U Galipolju, Peter Weir sija nesumnjivim redateljskim umijećem mijenjanja koraka od usporenog i mekog do zaprepašćujuće snažnog koji poput katane sasijeca brzinom na samom kraju i za rezultat ostavlja djelo za pamćenje. Scenarij koji je urađen po knjizi Billa Gammagea „The Broken Years“ je… neobično običan, stidljiv i hrabar, film mjestimično spora, no ni trenutka dosadnog ritma, originalan u temi je koja je poznata no drugačija, daleka, nepoznata ili tek naslućena. Neke filmove vrijedi pogledati zbog jedne jedine scene koja traje 2-3 sekunde, a ovaj film ih takvih ima na desetke. Opravdano ili ne, veliki broj gledatelja ne može podnijeti više nego dvije trećine filma koje „nisu ratne“, upravo zbog tog ciljano sporog koraka koji nas uvodi u način razmišljanja i način opstajanja u Down Under, gdje, kao i na svim stranama svijeta, postoje obični ljudi, istinski heroji ili gubitnici i oni koji to postaju stjecajem okolnosti. Za očekivati je da se šlag ostavi za kraj, a isti je nešto što se usijeca u kosti.

Tema Galipolja nije tek rat, koliko produkt svakoga sukoba – stvaranje prijateljstava na zajedničkoj nesreći, braće po oružju, izrastanja i potvrde nacije. Archie (Mark Lee) ima bogomdani talent koji cijeni, no ne dovoljno a da se ne bi natjecao i pobijedio bos, preko trnja i kamenja, farmera Lesa (Harold Hopkins), ignoranta i lokalnog nasilnika koji se natjecao na na konju. Gotovo uništava stopala tek koji dan prije početka utrke i skoro sloma srce ujaku Jacku (Bill Kerr) koji u njemu vidi svoje mlade dane i snove. Frank Dunne (Mel Gibson), također brzih nogu, u tome vidi tek način da se tu i tamo domogne koje kinte. Dva dijametralno suprotstavljena lika kako karakterom, tako i izgledom kroz ovaj će se film nevjerojatno nadopuniti – Archie, vječni optimistični momčić iz istinske, surove Australije, velikog srca i hrabrosti kao tek nesvjesnog oružja, te Frank, gradski cinik, oportunist i svojeglavac, koji radi na željeznici i uvijek je bez love. S prijateljima Billom (Robert Grubb), Barneyjem (Tim McKenzie) i Snowyjem (David Argue) napušta posao, no ne da bi se, poput njih, prijavio u vojsku, nego da bi jednostavno – otišao negdje gdje je bolje i lakše. Rat je sve, samo nije njegov. Kako su došli jedan do drugoga? Logično – Archie je Franka pobijedio i zainteresirao ga. Ovaj će mu srediti novačenje u Perthu, pa ulijeću u teretni vlak koji ih izbacuje usred ničega; nevjerojatan je i lud njihov poduhvat prelaska „jezera“ gdje ih nisu ubile ni zmije ni crne udovice ni neizdrživa vrućina, užasavaju i opčinjavaju scene bespuća u kojem gori mozak i gubi se trag, zapanjuje ogromno, gotovo sudbonosno sunce koje u više navrata naglašava zaokruženost njihovog prijateljstva, njihovog yin-yanga.

Gotovo apstraktni okoliš koji više podsjeća na mjesečevu površinu nego zemlju i njihova prepirka oko politike, smjera ili orijentacije nešto su u čemu se Weir savršeno snašao, skladno dopustivši rasušenom novostvorenom mate-tandemu dolazak u civilizaciju, u Perth. Archie se uspješno prijavljuje u konjicu, a Gibson, nesposoban na leđima konja, završava u pješadiji, zajedno s paketom svojih prijatelja koji su ga neuspješno nagovarali u rat. Jasno, stvari će se odviti tako da će se Archie i Frank ponovno susresti na obuci u Cairu te će i Frank upasti u konjicu, iako će obojica zapravo završiti kao pješaci na nepristupačnim, stjenovitim i praktično neosvojivim obroncima Suvle i „Anzac“ Covea, minijaturne kamenite uvale poluotoka Gallipoli na azurno plavim vodama Egejskog mora. Neobičnim sklopom okolnosti, Frank će dobiti zadatak prenositi vijesti iz stožera u rovove jer pri početku bitke pucaju sve druge veze… dakle, Frank će… trčati kroz fijuke zrna i tresak granata. The rest is history i film drugačije završiti nije mogao ni trebao.

Ratovi oblikuju ljude, narode, države. Petera Weira je za „Gallipoli“ oblikovao posjet Turskoj par godina prije, obalama od Suvle do Anzaca i još postojećim rovovima po kojima je skitao i skupljao preostale komadiće snova tisuća mladića od kojih većina nije bila niti punoljetna. Iz toga se iskustva rodio i film, dirljiv i surov kakav jeste. Weir se odlučio za krajnje minimalističku priču o dva momka i nastao je film čija je bît zapravo prikazati opsežan uvod u različitosti dvojice mladića i jedinu stvar koja im je zajednička – brzina. Peter Weir je odabrao još neafirmiranog Mela Gibsona zbog navodno netipičnog izgleda, a kao savršenu protutežu savršenom, naivnom plavokosom australijskom klincu visokih moralnih načela i riječi koja se ne gazi. Ovaj potez ne da je uspio… relativno „sitan“ cast s naglaskom na dva glavna lika, od kojih je teško odrediti stvarnu glavnu ulogu, uspio je, vjerujem, svakom gledatelju pružiti i više i dublje no što je Peter Weir zamislio. Ne mogu ne spomenuti neobičnu scenu dječaka koji sjedi na drvenom konju, simbolu te nesretne lake konjice, dok ispušta neprepoznatiljive zvuke iz trube. Ne mogu ne spomenuti susret Archieja i Franka u Cairu, njihovo utrkivanje i surealistične scene njihovih zatamnjenih likova u šeširima ukrašenim perjem nasuprot prekrasnom, no prijetećem zalazećem suncu koje u sumrak kupa vrh osvojene piramide.

Masovne scene su zahtijevale više no 4000 tisuće ljudi, što je, uz izgradnju setova, možda objasnilo poteškoće koje je Weir imao pri skupljanju financija za film koji je dotad najskuplji projekt s tih prostora, s proračunom od neka dva i pol milijuna dolara, no ulagači su smatrali kako neće biti nimalo komercijalno isplativ. No, veliki redatelji ne odustaju tek tako od svojih snova, a Weir je svojom neumoljivom umjetničkom vibrom uspio pretočiti svoje snove u Galipolje, u kojem je savršeno orkestrirao dječačku naivnost, ideale, kupanje pod granatama, iskonski strah od smrti i surovost okolnosti u koje su bačeni momci kojima je rat bio – kako reče časnik na prvom novačenju „game best of all“. Kako u filmu, tako i u stvarnosti, Gallipoli se smatra potvrdom australijske nacije, napuknut i dalek san koji se ostvario u tisućama mrtvih u malom ali krvavom rovovskom okršaju.

Film je potpuno izbjegao klišej već puno puta ispričanih ratnih priča. Kontrasti divlje i surove prirode, dobrih ljudi i užasnih okolnosti za rezultat su imali prekrasno izrežiran film, kojem je moto da se ne radi o susretu sa sudbinom, nego putu prema istoj. O životu u bushu nisam znala ništa, osobito u vremena u kojima se radnja filma odvija. Peter Weir je time promijenio moj pogled na dragi mi žanr, filmove koji se bave ratom, akcijama, reakcijama, odnosima, posljedicama. Prozorčić u život Australaca možda nije širom otvoren, no dovoljan da prikaže iskrenu i duboku priču o jednoj od velikih, no nedovoljno znanih tragedija u kojima su sudjelovali najbolji ove zemlje. O Prvom svjetskom ratu ne znam mnogo ni danas, osim da je bio možda i krvaviji od narednih. Prsa u prsa i bajunet o bajunet… tj. bajunet u prsa… dok ne stignu granate, a one uvijek stignu. Ono što sam gledala američkih filmova koji (čast izuzecima…) standardno pjevaju o ponosu, posvećenosti i ljubavi jer te zemlja treba, potpuno je zamračeno ovim snažnim, jednostavnim i u velikoj mjeri na činjenicama zasnovanim filmom. Definitivno sam kratka s australskim ostvarenjima, no i ono što sam pogledala pada u sjenu svaki put kad pomislim na „Gallipoli“. Poslije su došli Witness, prekrasni Dead Poets Society, i neki drugi dragi filmovi, kao što je Truman Show, a nedavno i The Way Back, a Weir u svima uspio uraditi isto – naizmjeničnim i gotovo neosjetnim mijenjanjem takta, humorom i konačnim udarima drame izvesti nevjerojatan sklad. O lansiranju Mela Gibsona u zvijezde ne treba ni govoriti, no treba spomenuti akustična rješenja, koja u stopu i u najmanji takt savršeno prate radnju, uspone i smiraje. Interesantno, bolni „Addagio“ Tomasa Albinonija sasvim je slučajno pronađen u ruševinama II svjetskog rata te se za isti nije moglo znati četrdeset godina prije, no u ljubavi i ratu… Uz to, scene sasvim neočekivano popraćene žestokim „Oxygene“ orguljarskim vratolomijama jednog od velikih tehničara među glazbenicima, Jean-Michell Jarrea, zaokružuju ovaj film u savršenu dvosatnu dozu sreće, smijeha, podvala, ideala, cinizma, ljepote i neizmjerne tuge. Gallipoli odista ništa ne nameće, već vrlo lako, uz malo ljudi i puno emocija i truda, poklanja stvarnu priču o stvarnim ljudima.

And now every April I sit on my porch

And I watch the parade pass before me

And I watch my old comrades, how proudly they march

Reliving old dreams of past glory

And the old men march slowly, all bent, stiff and sore

The forgotten heroes from a forgotten war

And the young people ask, “What are they marching for?”

And I ask myself the same question.

Nijemi Frankov vrisak i prelomljeni Archiejev trk prema već četvrtom nizu pokošenih prijatelja nezaboravno dozivaju vrijeme nevinosti… Archie je Mowgli o kojem je djeci čitao ujak Jack, dječak kojeg su odgojili vukovi i kojeg su zapekle dotad nepoznate suze u trenutku kad je prestao biti men’s cub i postao čovjekom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.