Full Metal Jacket

Piše: Vanja

FULL METAL JACKET (1987)

Režija: Stanley Kubrick

Glume: Mathew Moddine, Vincent D’Onofrio, R. Lee Ermey

Ovo nije traktat o uvrnutosti, no rat je lud. Vijetnamski je bio uvrnuto lud. Stanley je, možemo zaključiti s mirom u srcu i duši, bio briljantno uvrnut. Američki marinci su ponosno ludi, dok je „Full Metal Jacket“ izvrsno, nabrijano, tužno i do suza uvrnut, zorno i brutalno prikazujući svu opakost, te nedostatak ljudskosti i dostojanstva, koje rat neminovno dovlači, povlači i budi u mnogima.

O filmu generalno

Uz vesele sjekirice „Isijavanja“, ektstremno, neizazvano no još okrutnije kažnjeno nasilje „Paklene naranče“, divote i užase svemirskih prostranstava „Odiseje u svemiru“, nemamo prava reći: „Daj … sad si našao raditi film o Vijetnamu, ’87-e godine… iš, shoo…“ No, valjda je svaki veliki američki redatelj prošloga stoljeća napravio jedan.

Poput pravog velikog majstora, i Kubrick je imao što dodati na temu. Iako potpuno drugačiji pristupom i sadržajem – a naravno, Kubrickovim specifičnim i nasilnijim emotivnim nabojem – „Full Metal Jacket“ svejedno predstavlja bitnu kariku u lancu ozbiljnih, što bi rekli, „angažiranih“ filmova navedene tematike. Nema smisla porediti mu vrijednosti s „Apocalypse Now“ ili „The Deer Hunter“, upravo stoga što se radi o potpuno drugačijim mentalnim sklopovima redatelja, naglascima na drugačijim stvarima i raznolikošću (ili ne) sadržaja.

Kubrick definitivno uspijeva predočiti idiotizam rata i neljudskost, ali ne samo „tamo negdje gdje jadni američki momci ginu za slobodu“ (a tko ih je zvao i čiju slobodu, kao i inače?). Itekako nas očara no i izmuči vrijeme pripremne obuke u rođenoj im zemlji slobode, gdje se odvija intenzivno psihološko raspucavanje, pucanje a bome i masovno krvarenje.

Pogledajte trailer

Poput mučitelja, Kubrick nas izlaže pojedinim, gotovo negledljivim scenama, kroz sva „poglavlja“ ovog filma, kojih često nismo ni svjesni, osim ukusa koji ostaje u ustima.

Od samoga uvoda, film nasmijava i guši istovremeno, popraćen odlično osmišljenim  soundtrackom, izvrsno prilagođenom razvoju situacije. Naravno, gledatelj naučen na izvanredni i teški „Vod smrti“ i ostvarenja s mnogo više pucačine i ackije, u par se navrata zapita, hoće li film pružiti očekivano ili pak dovoljno „krvi, znoja i suza“. No, po meni je svrha filma to svjesno prepuštanje ispiranju mozga, gdje prašinari iz središta za obuku marinaca u USA vode konstantnu borbu za psihički a bome i fizički opstanak s nadrkanim i nadasve ludim narednikom Hartmanom (Lee Ermey), koji valjda samo radi svoj posao (fuj). Skrši koga možeš u startu, jerbo nema u marincima slabih karika, jel’… ali uvijek se nađe netko, čiji je sklop dovoljno krhak, te dovede do puknuća, a ne odustanjanja.

Gunnery Sgt. Hartman: … and then you will be in a world of shit because marines are not allowed to die without permission. Do you maggots understand?

R. L. Ermey je definitivno zaslužan za odlično ostvarenje jednog od nezaboravnih i tragikomičnih likova osamdesetih godina prošlog stoljeća, najpoganijeg jezika koji se mogao čuti u to vrijeme. On na sve moguće načine, što verbalno što psiho-fizički, nemilosrdno uništava dečke, kroz nadimke, neobjašnjive kazne  – ako Gomer Pyle (Vincent D’Onofrio, iako mu je u filmu ime Leonard, ali briga Hartmana…) skenja nešto, a gantirano hoće, taman da se o disanju radi, cijeli vod radi valjda milijun sklekova dok on, blisfully ignorant, jede ukradeni uštipak.

Na kraju, ah, ta vojska! Gomer biva „išćeban“, tj. pretučen sapunom u čarapi (ništa inovativno.) Hartman ih roditeljski poučava, mlati i pati im bubrege, stomake i jaja, slavi Boga u pjesmicama, kojima ih uči kako su od Boga voljeni, jer mu stalno pune Raj svježim tjelesima.

Upravo u konačnici prvoga dijela, djelomično očekivanoj no svejedno brutalnoj i moćnoj sceni, u kojoj Gomer Pyle u sraonici izjavljuje „’I …am …in a world of …shit,’ Kubrick nas počasti jednim od omiljenih mu scena – znate ono kad glavni lik dotične scene (ili filma) spuštene glave i ispod obrva gleda uvrnuto i prijeteći? Pa, to je već zaštitni znak „Paklene naranče“, a bome ništa manje ni Jacka Torrancea (J. Nicholson) u „Isijavanju“.

Film se tu „prekida“ kao poglavlje a može i prestati, što se mene tiče, što ne znači da je ostatak manje dobar. Ne, samo je drugačiji. Priča se nastavlja u Vietnamu, s dečkima i vojnikom Jokerom (Mathew Modine), koji žonglira između na momente dječačke naivnosti, svjesnog oportunizma i ponekad neuvjerljivog sarkazma. Provocira opravdanost rata, no svejedno mu je manje ili više „svejedno“, dok na glavi nosi šljem s natpisom „Rođen da ubija“, a istodobno i prepoznatljivu peace značku. No, on je k’o fol nešto dubok i time izražava našu/ljudsku dualnost. (Kao). Od smrti koja se neumitno provlači kroz film, na momente nevidljivo a u drugima – vrlo upečatljivo, Joker od mrtvih kolega i onih, koji mu to nisu, uči kako je ipak bolje biti živ.

Dok u startu imamo razne eksplicitno seksualne dijareje narednika Hartmana iz prvog dijela, koji je domišljat u stihovima (I don’t know but I’ve been told, Eskimo’s pussy is mighty cold… wanna some… give me some…), kasnije gledamo gorko-smiješni, nezaboravan susret i dijalog s vijetnamskom prodavačicom sreće, (me so horny, me love you velly much…), a uz izvrsnu pozadinu pjesme „These Boots Were Made for Walkin’“ Nancy Sinatre.

Prepoznatljivo Kubrickovski, ovaj film može vrlo lako predstaviti neupućenom gledatelju „uvod“ u njegova starija ostvarenja, jer je, iako mučan, strgan i na momente (slučajno ili namjerno) nedorečen, svejedno sposoban dočarati istinsku filmsku poetiku i kroz najkontroveznije scene.

Dijalozi su takvo obilje vulgarnosti, kojom su vjerojatno postavili svojevrstan rekord toga doba, a rasne provokacije dostojne istinskog KKK-a u srcu Mississippija, brze su i ubadajuće poput rafala.

Govoreći s današnjeg stanovišta, američki je vojnik, puno prije susreta sa svojom prvom pješačkom minom, žicom ili kakvim, krečom zalivenim, masovnim grobom, sasvim pristojno vrijeme već proveo u svojem osobnom „world ofshit“. Kome naplatiti?

Ovo je naoko humorističan, no iznimno tmuran ratni film, koji ne pruža nikakve kompromise, već isključivo unutrašnje lomljenje vojnika, koji će reagirati – tko zna kako? No, to nam je rečeno već u prvom dijelu filma.

Ako se prisjetimo pretposljednjega (ili to bi posljedni, ljudi se još svađaju jel’ film iz dva, tri ili četiri dijela), osjetit ćemo lagani déjà vu, tipičan filmovima ove tematike, koje smo prije gledati – strah/neodlučnost/leave-no man behind/ i slične emocije, za koje nikad nismo sigurni hoće li se izroditi u pakao ili milosrđe.
Ostat će nezaboravljene i iznova prožvakane nezaboravne doskočice domišljatog narednika, mučne scene njegovog psihološkog rata s gotovo svakim pojedincem, očaj gubitka prijatelja i nemoć svladavanja bezizlanoga. Priznajem, u sceni za scenom smo izbombardirani klasičnim „Slomi, razbij, preradi, ponovo sastavi i stvori zvijer“ ili kakav drugi stroj za ubijanje, te pokušajima individualaca, da situaciju u kojoj jesu, shvate ili prihvate na sebi svojstven način – isto što će i gledatelj uraditi s filmom.

Kad neki veliki filmski kritičar veli, kako je ovaj film došao „prekasno“, vjerojatno asocirajući na vrijeme u kojem je snimljen, te objektivnu Kubrickovu mogućnost da ga snimi ranije, mislim da je urađen „točno“ na vrijeme – povijest se ponavlja, samo na različitim mjestima. (Čak i na istima, da…)

4 komentara za “Full Metal Jacket

  • Marin Mihalj says:

    Problem ovog filma, bar meni, uvijek je bio taj što drugi dio filma, koliko god bio dojmljiv i na nekim mjestima podnošljivo poetičan, ne prati kvalitetu prvog dijela, tj. vrijeme obuke, rečenične egzibicije Hartmana i ovaj pogleda D’Onofria na prvoj slici…

    Ako mene pitate, Kubrickov ‘Paths Of Glory’ mi je i dalje mnogo bolji od ovog, zapravo – jedan od boljih u Kubrickovom opusu.

  • Matej Lovrić says:

    Totalni je idiotizam smatrati da je ovakav film došao “prekasno”, takva izjava sama po sebi nema smisla. Kao ni činjenica da ga je publika pomalo pretpostavila Platoonu. Vrlo poetična recenzija, moram priznati, osjeća se veliko poštovanje prema redatelju. Iskreno, i meni je dugo vremena prvo poglavlje bilo superiorno, al sam kod zadnjeg gledanja uočio hrpu detalja iz drugog i sad sam konačno zadovoljan cijelim djelom. Jedno od najjačih Kubrickovih, bez dileme.

  • Da… ja sam godinama bila freak za prvim dijelom, nemoguće se oduprijeti tim salvama smijeha a zapravo se smiješ bijedi i jadu. I opet – iz nekog tamo trećeg gledanja sam ga u potpunosti sklopila, kao jednoga, prestavši ga gledati kao poglavlja. A ukupan mi je… jednostavno savršen.

    Da… čekala sam, Marine, da upravo ti spomešen “Paths of Glory”. Naravno, o ukusima i bojama… “Paths” je prekrasan, ali ovo je meni nešto prejako. Kao da je Kubrick… sjeo na krivi vlak ali se sasvim dobro snašao u njemu i otišao tamo gdje je htio a da to nije ni znao.

  • Tomislav Babić says:

    Ok film, no strašno precijenjen, bolji je Paths of Glory, a i općenito Kubrick ima boljih filmova.

Leave a Reply

Your email address will not be published.