Dvoboj (1971.)

Piše: Sven Mikulec

Dvoboj (Duel, 1971., 90 min.)

Redatelj: Steven Spielberg

Glume: Dennis Weaver, Carey Loftin, Eddie Firestone, Lucille Benson, Shirley O’Hara

 

Steven Spielberg ime je kojemu je predstavljanje potrebno otprilike koliko i njegovu bankovnom računu još pokoji novčić. Jedan od najslavnijih i po mnogima najutjecajnijih redatelja današnjice u svojoj karijeri dugoj pedesetak godina snimio je isto toliko filmova, u kućne vitrine smjestio je dva Oscara za režiju (Schindlerova lista, Spašavanje vojnika Ryana) uz još četiri nominacije (Bliski susreti treće vrste, Indiana Jones: Otimači izgubljenoga kovčega, E.T., Munich), suosnivač je studija Dreamworks, Forbes ga već godinama smatra jednim od najmoćnijih osoba šoubiznisa, Life ga je proglasio najutjecajnijom osobom njegove generacije, a uz sve to otac je petoro djece i u sretnom braku s ljupkom, slabo poznatom glumicom Kate Capshaw. Čini se da što god Spielberg dotakne, ono se pretvori u zlato, a gdje god stane da se popiša, otkrije kakvu naftnu bušotinu. 65-godišnji redatelj često osporavanoga umjetničkog talenta, kojem mnogi danas zamjeraju srednjestrujaško ziheraštvo i plitkost filmova, sasvim se sigurno može zadovoljno osvrnuti na svoj život, bez mnogo kajanja i žaljenja na koje smo mi ostali smrtnici uglavnom unaprijed osuđeni svojim nespektakularnim životima. A kako je nedvojbeno veliki redatelj dospio na vrh i postao metom obožavatelja, kritičara, pa čak i ponekog stalkera? Što se redateljske karijere tiče, sve je započelo u prašnjavim pustinjama američkog Zapada, gdje su na usamljenoj kalifornijskoj autocesti oronuli kamion i uglancani kabriolet odigrali jednu smrtonosnu igru mačke i miša.

Ime jednog Richarda Mathesona, s druge strane, mnogo češće diže obrve neupućenih sugovornika. Vremešni američki pisac i scenarist ostat će upamćen kao autor čak pet književnih djela koja su kasnije poslužila kao predložak za holivudske filmove: What Dreams May Come, A Stir of Echoes, Bid Time Return, I Am Legend i Duel. Ova posljednja je kratka priča koju je navodno spazila Spielbergova tajnica, i to ni više ni manje nego u Playboyju, i na nju skrenula pozornost tada nedokazanome nadobudnom redatelju. Adaptacija Mathesonove priče o ničim izazvanom, izrazito agresivnom kamiondžiji i njegovu teroriziranju nedužnog obiteljskoga čovjeka postat će Spielbergov prvi dugometražni film za Universal, a ujedno i njegov prvi korak na putu prema još uvijek miljama udaljenom  vrhu.

David Mann (Weaver) obiteljski je čovjek iz Los Angelesa koji samo želi stići na poslovni sastanak i vratiti se kući ženi i djeci. Vozeći se uglavnom praznom autocestom kalifornijske pustinje, naiđe na prljavi, stari kamion koji ispušta guste oblake smrdljivog dima i vozi dosta sporije od dopuštene brzine. Kad ga David pretekne, međutim, kamion već idućeg trenutka projuri pokraj njega i ponovno zauzme čelnu poziciju, vučeći se jednako tromo kao i prije. Smireni David pretpostavi da se radi samo o zaigranom vozaču pa svoj manevar ponovi još jednom, ali kamiondžija nastavlja sa čudnim ponašanjem i ne dozvoljava mu prolaz. Kada vozač tajanstvenog vozila konačno da Davidu signal da ga može proći, David krene u pretjecanje i umalo se zabije u jureće vozilo iz suprotnog smjera. Shvativši da je vrag odnio šalu i da ima posla sa čovjekom kojem očito nisu sve na broju, David se sve manje počne brinuti hoće li stići na sastanak, a sve više hoće li stići uopće.

Zaplet je vrlo jednostavan. Stotine kilometara ceste bez ijedne žive duše, neumorno sunce koje se reflektira od užarenog asfalta, crveni Plymouth Valiant s nervoznim sredovječnim vozačem i jedna mračna zvjerka od kamiona koja, naizgled iz čiste dosade, želi izgurati kabriolet sa ceste, pregaziti mu vozača, ali prije toga mu ipak priuštiti mind fuck kakav se rijetko viđa. Za film snimljen gotovo isključivo na cesti, s dva lika od kojih jednomu ni u jednom trenutku ne vidimo lice, i tek sporadičnim „odmorom“ od beživotnog asfaltnog sivila u obliku poneke scene u zalogajnici ili na benzinskoj crpki, Dvoboj je iznenađujuće dinamičan i napet, a osim odličnom Dennisu Weaveru u glavnoj ulozi (Spielberg se u njega „zaljubio“ nakon nastupa u Dodiru zla Orsona Wellesa), činjenicu da se iz toliko ograničenog materijala izvuklo tako puno možemo zahvaliti onom gospodinu iz uvodnog odlomka. Oslanjajući se ne samo na vidljivu nervozu i strah žrtve cestovnog bullyinga, već i na unutarnje misli i razgovore sa samim sobom, postepeno se gradi fino uštimana atmosfera u kojoj Davidovi česti užasnuti pogledi u retrovizor s vremenom postaju ujedno i naši. Baš zato što nije objašnjeno iz kojeg razloga opasnost dolazi, njen učinak na psihu protagonista i nas samih još više dobiva na snazi.

Jedan kratki telefonski razgovor Davida i njegove žene, prividno nevažan i snimljen onako usput, da bude materijala, otkriva nam jednu dubinu na prvi pogled prilično plitke priče i daje joj dimenziju zbog koje Davidovu noćnu moru doživljavamo još ozbiljnije. Naime, Davidova supruga ljuta je na njega jer večer prije, na nekakvoj kućnoj zabavi, nije spriječio nekog poznanika da joj se upucava i da je „praktički siluje pred svim gostima“. Čini se da snalaženje u sukobima nije jača strana našem plahom prodavaču elektronike – prvo se nije uopće suprotstavio čovjeku koji se prema njegovoj ženi očito ponio s nedostatkom poštovanja, zatim je čak i skupio snagu i u zalogajnici se suprotstavio čovjeku za kojeg je krivo mislio da je vozač zlosretnog kamiona, samo da bi  sekundu i pol kasnije završio na koljenima, a naposljetku mu je preostao najveći izazov, sukob koji nije mogao eskivirati jer mu je, shvatite to kako želite, ponestalo ceste za bježanje. U profiliranju ove priče kao prikaza dokazivanja muškosti jednoga čovjeka pritisnutog na rub živaca i iznemoglosti, Spielberg je pazio na svaki detalj – tako, pretpostavljam, da nije slučajno da se naš „junak“ preziva upravo Mann (kao „man“/muškarac, ali ne baš potpuno), ni da vozi auto modela Valiant (hrabar). Još ako uzmemo u obzir da u uvodnim kadrovima David sluša radio-postaju na kojoj se neki naporni slušatelj žali kako je ženidbom prestao biti glavni u kući, postane jasno da cjelodnevni dvoboj koji momci vode simbolizira dobro staro suočavanje s vlastitim strahovima i kompleksima, koje je David toliko dugo potiskivao da su se konačno manifestirali kao divovski, hrđom dekorirani kamion za prijevoz nafte s neshvatljivim pikom na šminkerski Plymouth i njegova „premekanog“ vozača.

Spielbergov prvijenac nije remek-djelo niti će se ikad naći na mom (ili, sasvim moguće, bilo čijem) popisu omiljenih filmova, ali daleko od toga da njegova vrijednost leži samo u tome što je njime započela jedna od najuspješnijih redateljskih karijera u povijesti – pogotovo ako uzmemo u obzir da se radi o debitantskom uratku, Dvoboj je kvalitetno režiran i odglumljen napeti triler upečatljive atmosfere i nešto veće dubine no što bi bolno jednostavan plot mogao sugerirati. Isto tako, u njemu se vidi još jedan poznati talent starog majstora: onaj da prepozna što publika želi vidjeti i da joj željeno servira u velikom stilu. Što god rekli njegovi najveći kritičari, čak i kad za kritiku stvarno ima otvorenog mjesta (Rat svjetova?), Steven se dokazao kao sposoban redatelj, a što se tiče sukoba Spielberg vs. ljudi koji mu predbacuju ziheraštvo i etiketiraju ga precijenjenom srednjostrujaškom tvornicom blockbustera… Uz malu pomoć filmova iz sjene baš poput ovoga, rekao bih da je pobjednik tog Dvoboja ipak odavno odlučen.

2 komentara za “Dvoboj (1971.)

  • Franjo says:

    Evo upravo sam ga pogledao po drugi put, i dalje mi je super..
    kad sam ga prvi put vidio, prije par godina, nisam uopće znao o ćemu se radi, ni tko je redatelj, samo znam da mi je bilo napeto od početka do kraja. Kad sam vidio da je to Speilberg režirao malo sam bio razočaran, jer mi se kvaliteta filma nije ubraja pod njegovu standardnu” napuhanost”, nekako sam početak Spielbergovizma smatrao sa E.T-em, ali ponavljam film je odlično napravljen, od glume od korištenja odličnih kadrova radi održavanja te neke napetosti koja je i bila cilj. Odličan triler.

  • klaus says:

    Upravo pogledavam film po drugi put. Nije mi jasno odakle ova priča o njegovoj ženi. Da to nije odrezano u nas jer se i na imdb-u spominje Jacqueline Scott u ulozi gospođe Mann?

Leave a Reply

Your email address will not be published.