Dvanaest žigosanih (1967.)

Piše: Danijel Špelić

Dvanaest žigosanih (The Dirty Dozen, 1967.)

Redatelj: Robert Aldrich

Glume: Lee Marvin, Ernest Borgnine, Charles Bronson, Jim Brown, John Cassavetes, Telly Savalas, Donald Sutherland, Robert Ryan, George Kennedy

 

Mogu li najgori među nama biti zanimljivi junaci? Ako je vjerovati filmskom svijetu: uvijek. Problem je samo jedan i to vezan uz njihov karakter pošto nisu najgori bez razloga, ali i za to postoji lijek – izgraditi novi tako što ćete im zgaziti stari. Posao kao stvoren za narednika Reismana. O čemu je ovdje uopće riječ? O jednom od najpoznatijih ratnih filmova uopće, lokalno prevedenom kao Dvanaest žigosanih, a za sve one koji su na neki način uspjeli propustiti ono što znaju i ptice na grani, kratko upoznavanje s cijelom pričom.

Tijekom Drugog svjetskog rata, netko je došao na ideju kako bi bilo zanimljivo formirati posebnu vojnu jedinicu sastavljenu od vojnih zatvorenika. Ako ste kojim slučajem pomislili da je to originalna i svježa ideja nastala u filmskom svijetu, pomislite tu misao ponovno. Stvar je izvedena u stvarnosti, no s razočaravajućim rezultatima. Zatvorenici su, odmah pri premještaju na bojno polje, nestali svaki u svojem pravcu. Istina, nisu imali tako egzotičnu misiju kao što je uništenje njemačkog dvorca punog SS, Gestapo i inih časnika, već su bili poslani na najgore bojišnice koje ste mogli zamisliti. Ideja je u povijesnim zapisima ostala zabilježena kao potpuni promašaj, no netko kreativan, pisac E.M. Nathanson, od nje je napravio – roman. To da su The Dirty Dozen ustvari ekranizacija ustvari zna jako malo ljudi (jedini razlog zašto to i spominjem), a osnovna ideja nije se mijenjala – grupa zatvorenika dobiva mogućnost pomilovanja ako uspiju izvesti misiju koja ima sve divne oznake samoubilačke. Takav materijal zahtijeva nekog posebnog, jer imati na setu grupu muškaraca za koje se ne zna čija je pojava karizmatičnija, to ne može svatko imati pod kontrolom.

Robert Aldrich, redatelj takvih uradaka kao što je The Flight of The Phoenix (1965.), ima sve potrebne vrline da to i ostvari. Netko manje čvrst od njega možda bi i pobjegao kad bi mu na set ušetala grupa sastavljena od takvih faca kao što su Lee Marvin, Charles Bronson, Donald Sutherland, Telly Savalas, Robert Ryan, Ernest Borgnine i George Kennedy. Treba li išta više reći nego da su to bila drugačija vremena, ona kad se znao prepoznati potencijal ideje te natrpati film zvijezdama njihova kalibra (iako, iskreno rečeno, neki su bili na početku karijere) nije bio nikakav problem jer svi su oni sami stajali u redu da budu dio filmske priče. Pokušajte danas zamisliti takav razvoj situacije. A kada imate takvu ekipu na ekranu, treba napraviti posao tako da svi budu zadovoljni. Što nas iza kamere dovodi pred kameru i konačni dojam, kao i sve ono što je napravljeno da taj dojam bude legendaran.

Film je raspodijeljen na tri odvojena dijela, što nije bila stvar koja se radila svakodnevno, pa ni poslije toga. U prvom dijelu upoznajemo ekipu kroz razgovor i doznajemo zašto su uopće iza rešetaka. Karakteri su, očekivano, različiti i kriminalno šarmantni, razrađeni tako da većina ovisi i o interpretaciji glumca koji ga glumi. Tako je Bronson šutljivi lik, Savalas čisti psiho, Sutherland ne baš inteligentni krimić… itd, itd, itd. Marvin je klasika, čvrst, krut i samo ga scenarij zadržava od toga da ne dijeli ćeliju s tim likovima (zato je i dobio posao). Nakon upoznavanja ekipe, slijedi izgradnja njihova karaktera. Tu sad dolazimo i do nekih zanimljivih stvari.

Iako često opisivan kao ratni spektakl, The Dirty Dozen, kao i u slučaju Where Eagles Dare, to nije. Barem ne u onom smislu na koji prvi asocira. Rat je ovdje posve sporedna stvar, tek poligon da se mogu predstaviti zanimljivi likovi, što Aldricha zanima više od dizanja sranja u zrak. Dinamika grupe sličnih, ali opet različitih, koji moraju funkcionirati kao jedna zajednica nije često korišten motiv, točnije jedino što mi dolazi u sjećanja da ima imalo sličnosti jest Opasan let (Con Air). Kada ekipa shvati da se svi moraju držati zajedno ili se vraćaju natrag u zatvor (ili na duži kraj užeta), započinje njihova transformacija u likove koji će svima prirasti srcu. A u svemu tome i mala poruka: ako želiš da čovjek bude čovjek, daj mu cilj prema kojem se može usmjeravati (u ovom slučaju je to dizanje dvorca u zrak, ali neće škoditi ako to shvatite i kao metaforu za sve ostale stvari), čime Aldrich pokazuje zavidno znanje o tome kako razraditi mentalitet grupe u jednu cjelinu. Što nas dovodi i do završnice.

Samoubilačka misija. To jednostavno nije spoiler, jer već je na početku jasno kako neće svi preživjeti izlet u okupiranu Francusku. Kroz skoro dva sata uvodne radnje, Aldrich je od glumaca uspio napraviti uvjerljive likove koje sad pratimo s strepnjom, pa čak i ponosom (to nije sramota reći) te kad krene akcija u kojoj se događa izmjena vatre te svi ulaži zadnji atoma napora da zadatak bude obavljen nema nikakvog osjećaja prijevare kakve se znaju događati kod nerazrađenih likova. Njihova je transformacija dovršena, a film završava time da svi dobiju tu čast da umro kao ljudi, bez osjećaja sramote ili poniženja. Tri sata prolazi kao ništa, likovi nam još dugo ostaju u sjećanju, a tu i jaki dojam da se gledalo nešto u što je uloženo puno truda, bilo glumačkog, bilo redateljskog, bilo scenarističkog. Možda u cijeloj svojoj dužini trajanja ima poneka mana, pa čak i koja neuvjerljiva situacija (da Reisman u stvarnosti otvori vatru na svoje pretpostavljene, dijelio bi ćeliju sa svojom jedinicom), ali sve je toliko dobro uklopljeno u cjelinu da se može reći kako mana zapravo i nema. Kultni klasik koji svoj život nije zaustavio samo na ovoj priči jer je dobila čak tri dodatna nastavka (Lee Marvin je svoju ulogu reprizirao u nastavku, a Telly Savalas u sljedeća dva, iako kao drugi lik) te seriju istog imena. Zanimljivost nastavaka i serije jest u tome što su dobrim dijelom snimani u Hrvatskoj, kao i na području bivše Jugoslavije, ali to je sve jer original, sada već 45 godina star original, još uvijek intrigira, uveseljava i inspirira ljude. A to je teško nadmašiti.

6 komentara za “Dvanaest žigosanih (1967.)

  • Maxima says:

    Ekipa dostojna lovorika, a ne tek izgovor da se reklamira film, tako se to nekad radilo.

    Uhhh… hvala za ovo :D, za neke nove informacije koje su uvijek dobrodošle za popuniti rupe kod ovakvih djela. Neobično je kako se upravo “ovi” (ne znam kako bi ih drugačije nazvala, ima ih na desekte…) filmovi s tavkim guštom gledaju po dva, tri sata bez daha, s potpunim predanjem i poistovjećivanjem s junacima, navijanjem…

    Recenzija za pet, no fah je prilično blizak autoru, rekla bih 😀

  • Danijel says:

    Previše odgledanih akcijskih filmova mora poslužiti nečemu, ne, barem za suvislo složiti redak ili dva u istima. Ipak, ovi ratni klasici su stvarno materijal za sebe, toliko se toga napravilo u njima, dobra priča, pažnja posvećena likovima, prava uživancija za gledati i, kako reče, suosjećati s likovima.

  • Vedrana Vlainić says:

    Odličan film! Baš sam ga nedavno ponovo odgledala i opet se uvjerila da se zbilja radi o jednom od najboljih svoje vrste. Jednostavno, neke scene toliko “ostanu”, i nenadmašne su koliko god puta ih gledaš, recimo ono legendarno Sutherlandovo glumljenje generala ili sudjelovanje na onom natjecanju, vojnim vježbama, što li…
    Ma, bez zamjerke, kao i recenzija :)

  • Reisman says:

    Hvala na ispunjenoj želji 😉 I bravo za recenziju! :)

  • Maxima says:

    Minimum efekata, face sve glume “lijevom rukom”, mislim… to doba kad je gomila poznatih (i manje poznatih) – uz redatelja i scenarij, uglavnom i značila uspjeh :) Uvijek pomislim da su “ovakvi” i slični filmovi (ne moraju biti “stari” – evergreen može biti i od prije 5 godina, jer se zna da će se gledati i narednih 20…) tako gledani generacijama zbog te realističnosti i naglaska na likove, ali opet nekako ne zanemarujući ni radnju 😀 “Dozen” je na spisku onih filmova koje gledam kad god su i gdje god su, nikad mi ne dosade – a Sutherland, joj da! Fantastično :)

    Autoru, tko je molio prvi za ovu recenziju? Please! 😉

  • Danijel says:

    Zar je bitno tko ju je molio prvi? :-) Meni je važno da vam se svidjela i da ste radi nje, nadam se, poželjeli još koji put pogledati film, a tko god da se sjeti nekog dobrog filma i time me potakne da stavim tipkovnicu u pogon – kod mene je na prvom mjestu :-) Znači, win-win situacija za sve.

Leave a Reply

Your email address will not be published.