Društvo mrtvih pjesnika (1989.)

Piše: Koraljka Suton

1959. godine u elitnu školu Welton (Hellton od milja) baziranu na ”tradiciji, časti, disciplini i izvrsnosti” kao profesor na zamjeni dođe predavati John Keating (Robin Williams), i sam nekadašnji učenik. Njegove neortodoksne metode približavanja engleske književnosti, konkretno poezije, polaznicima škole te životna filozofija bazirana na samostalnom razmišljanju i “sisanju srži života” nakon prvotnog vala čuđenja naiđe na rezon, iako ne nužno i na odobravanje administracije.

O Captain, my Captain. Who knows where that comes from? Anybody? Not a clue? It’s from a poem by Walt Whitman about Mr. Abraham Lincoln. Now in this class you can either call me Mr. Keating, or if you’re slightly more daring, O Captain my Captain.

– John Keating

5

Ono što Mrtve pjesnike čini toliko posebnim, dirljivim i velikim filmom upravo su nevjerojatna životna energija i inspirativnost utjelovljene u liku Johna Keatinga – figure koja mladim ljudima naviknutima na kročenje dobro utabanim stazama prezentira informacije i ideje koje su upravo u tom životnom razdoblju spremni čuti i upiti kako bi ”iskoristili dan”, odnosno udahnuli život frazi koja za mnoge nije ništa drugo doli mrtvo slovo na papiru.

Carpe diem, seize the day boys, make your lives extraordinary.

– John Keating

5.0.2

Zahvaljujući toj potrebi da carpe diem pretvore u konkretnu akciju, polako uviđajući kako shvaćanje života kao izazova kojem smo dorasli budi proaktivnost, dečki otkrivaju novu dimenziju postojanja unutar koje pristajanje na pasivnost i mirenje sa statusom quo po čistoj inerciji prestaje biti prihvatljiva opcija. Dobro poznatu i sigurnu bonacu najednom zamjenjuje svijest o tome da se samo stvaranjem valova može uzburkati ljudski duh, kao i svi potencijali koji se u njemu kriju.

I sound my barbaric YAWP over the rooftops of the world.

– John Keating (citirajući Walta Whitmana)

4

Tim novootkrivenim odbijanjem konformizma naši likovi uče što znači proces otkrivanja vlastite autentičnosti i vlastitog jedinstvenog pečata, pri čemu svaki od njih pomiče svoje granice, koje su onoliko specifične i individualne koliko i oni sami. I dok za sramežljivog Todda Anderson (Ethan Hawke) to podrazumijeva izlazak iz ljušture i uviđanje kako sve što bukti iznutra, a što on doživljava sramotnim, itekako jest nešto vrijedno što ima za ponuditi, za ekstrovertnog Charlieja Daltona (Gale Hansen) to je poticaj da svu svoju već ionako šaroliku i neobuzdanu osobnost dodatno pusti s lanca i zajaše taj val bez straha od toga kamo će ga zanijeti. Kod Knoxa Overstreeta (Josh Charles) to se pak očituje u pronalaženju hrabrosti za slijeđenjem svojih impulsa i emocija u pokušaju osvajanja cure pa makar i po cijenu neuspjeha, jer postupno shvaća da je sloboda koju osjeća tijekom samog čina djelovanja vrijedna potencijalno razočaravajućeg ishoda, dok Neilu Perryju (Robert Sean Leonard) pomicanje granica dolazi u vidu dozvoljavanja sebi da osvijesti strast koja mu je uvijek čučala negdje u primozgu, ali se zbog prilagodbe očekivanjima roditelja nije imala prilike objelodaniti.

Boys, you must strive to find your own voice. Because the longer you wait to begin, the less likely you are to find it at all. Thoreau said, “Most men lead lives of quiet desperation.” Don’t be resigned to that. Break out!

– John Keating

6

A svu tu inspiraciju Keating nudi kroz filter pjesničkog stvaralaštva. No on dečkima ne prezentira čitanje i doživljavanje poezije, a samim time i svake umjetnosti, kao plodno tlo za suhoparne analize i intelektualne drkice, nego im pokazuje da bi je se trebalo konzumirati i stvarati u skladu s onime što ona zapravo jest – odraz svega onog živog, nabujalog i strastvenog u čovjeku. Takvim pristupom nudi im mogućnost sagledavanja umjetnosti, a time i samog života, iz više perspektiva te ih potiče da konstantno izazivaju svoju percepciju i maštu, kao i nametnuta im uvjerenja o sebi samima i onome što su ”naučili” da trebaju biti.

We don’t read and write poetry because it’s cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for.

– John Keating

2

Točno u tome leži najveća vrijednost Mrtvih pjesnika, filma koji sam po sebi jest upravo ono što propagira – umjetnost kao odraz svjesnosti o tome da se život otkriva življenjem, a ne teoretiziranjem. I zato govoriti o Johnu Keatingu kao prenositelju te poruke zapravo znači govoriti o legendarnom i nedavno preminulom Robinu Williamsu. Utjecaj koji je fiktivni profesor engleske književnosti svojim prisustvom i strašću koja je isijavala iz svake njegove riječi izvršio na svoje učenike ekvivalentan je načinu na koji je Williams odabirom likova i filmova godinama inspirirao brojne gledatelje, pritom nerijetko bivajući zaslužan za katarze u vidu suza ili smijeha. Ostati vjeran i dosljedan u tome i svojim djelovanjem kroz film uvijek iznova afirmirati život i kreativnost kao nepresušno vrelo neslućenih potencijala te poticati znatiželju, empatiju, razumijevanje, činjenje i čovječnost sve je samo ne zanemariv doprinos našem materijalističkom svijetu u kojem svašta prolazi (i prodaje se pod umjetnost), a malo toga zapravo potakne i potpiri našu vatru. I našu humanost.

And for that, Mr. Williams, I salute you. O Captain, my Captain!

8 komentara za “Društvo mrtvih pjesnika (1989.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.