Doručak kod Tiffanyja (1961.)

Piše: Vanja

Doručak kod Tiffanyja (Breakfast at Tiffany’s, 1961)

Režija: Blake Edwards

Glume: Audrey Hebpurn, George Peppard, Patricia Neil, Mickey Rooney

 

Blake Edwards kao redatelj nije mi osobito poznat osim preko ovog Pink Panthera i evenutalno Blind Datea ili Victor-Victoria, no to je sve nekako puno poslije Breakfast at Tiffany’s, a bome i mnogo drugačije. Činilo se to meni ili ne, moje nedovoljno poznavanje njegovog opusa svjesno me spriječava da ulazim dublje u bilo kakve karakterizacije njegovog rada. No i to malo što sam pogledala mi je bilo vrijedno jer se svaki put radilo kao o nekoj čudnoj komediji koja se jednim prstom držala za napuknuto uže, a ispod nje – more drame.  Poznajući roman, no svejedno još od prije poznajući film, mogao bi biti na top listi većine ljudi, no ovisi – previše je zamjerki da bi tome bilo tako. U svakom slučaju, poput mnogih filmova šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih (pa nadalje… već smo daleko od tih vremena, a evergreena je – srećom – još uvijek mnogo i to „novih“), ovo ostvarenje ostaje legenda iznova otkrivana generacijama, kako u književnom, tako i u filmskom smislu.

Odmah u startu moram reći da meni ovo nije komedija. Gledatelj se nasmije često, da, no ako se malo pažljivije gleda, osjeća se tu nečega dubljega, ali – o tom potom. U odnosu na činjenicu da je sam pisac knjige preferirao Marilyn Monroe za ulogu Holly Golightly, mislim da je velika sreća da ju je zapravo odigrala upravo Audrey Hepburn, karizmatična u svojoj ezoteriji, prekrasna, istodobno izuzetna i glumica no bome i komičarka, nježna i osobita, ponosna i kraljevskog držanja i prije no što sam znala da je … true blue blood. Ovo mi je njen najdraži film, iako mi se tuče u glavi s ostalima (pretežito zbog glumačke postave s Roman Holiday, a zbog drugih stvari s My Fair Lady, pa s onim filmom, oprostite nisam se potrudila ni ime mu naći, gdje je slijepa… Face Behind Her? Ne sjećam se..)

No, zbilja, ovo je – njen film. Scenarij po knjizi Trumana Capotea prilagodio je George Axelrod (nominacija u kategoriji prilagođenog scenarija, no… ). U njemu je Audrey upravo ono, što je mogla odraditi najbolje što zna – biti neodoljiva i iritantna, gruba i nježna, no prekrasna Holly Golightly sa svojim nebrojenim mušicama, šeširićima, muškarcima s novčanicama od 20 dolara za „powder room“, ničija djevojka mnogih muškaraca neodoljivo protkana naivnošću i bolom osobe koja je već u djetinjstvu previše oštećena, a da bi nam se već u prvih pola sata filma uspjela prodati za nešto drugo. Ovo je jednostavno bio samo još jedan od filmova u kojima je ponovno zasjala. Nije mala stvar – poslije Roman Holiday-a, za kojeg je dobila i Oscara za glavnu žensku ulogu (još su pale četiri nominacije, uključujući i ovaj film). S druge strane, iako nikad striktno okarakterizirana „velikom“ glumicom (štogod to značilo), Audrey je u više navrata pokazala da je tih nekih petnaestak godina zbilja bilo njeno zlatno doba, no bilo je to i zlatno doba nekog drugačijeg filma, kojeg sretno i sami otkrivamo i iznova učimo.

Bez obzira na prerade u odnosu „scenarij – knjiga“, nije bilo lako u ono vrijeme iznijeti ulogu u ovakvom filmu, koji se, manje-više, može okarakterizirati prilično provokativnim za svoje vrijeme čovjeku koji iole poznaje autora knjige, redatelja, New York toga doba pa čak i Hollywood i filmsku industriju. Stvari su ponekad isuviše suptilne a da bi ih se tako lako uvidjelo. Ovdje Hepburn ima definitivno više posla no u Roman Holiday, iako je to film koji se pamti, jasno. Ovdje joj posao baš i nije samo glumatati praznike i  smješkati u kameru, kako se to s početka čini kad ju čovjek prvi put vidi. Ta lakomislena, izgledom i staležom opsjednuta mlada žena iz koje izvire nesretna djevojčica iz nekog zaboravljenog teksaškog gradića je klišej sam po sebi, no bome je ovdje prilično odskočio. Iako preslika valjda tisuća sličnih sudbina, Holly, uvijek drugačija od šablona, bježi u preuranjeni brak, koji je samo odskočna daska onome, čemu stremi – velikom bijelom svijetu; u njenom slučaju, New Yorku. Ponešto atipično, naravno, jer već smo naučeni na stereotipe bjekstva na zlatne obale Los Angelosa u potrazi za zlatom, što god ono bilo. Jasno, okušala se ona i u Hollywoodu, no kako ju više upoznajemo, tako su nam jasniji svi ti njeni pod-likovi i slojevi, čudna i promjenjiva raspoloženja. Ona je stalno u nekom lažiranom „the mood“ gdje uspijeva istodobno biti ushićena, depresivna, supijana; ona pjeva „Moon River“ sjedeći na prozoru, u možda jedinoj sceni u kojoj nije perfektno skockana, ali je scena zato – perfektna. Holly je izvještačena do mjere da se lako čita njena nepouzdanost, kao i nisko samopouzdanje, no vjerojatno su takva raspoloženja, kao i kod mnogih, tek jedna od posljedica godina tuge, koja se slagala unutar nje još od najranije mladosti.

Ono što mnogi zamjeraju Edwardsu je izbor glavnog glumca (George Peppard), koji je više no dobro odigrao pozadinu kakva je bila potrebna da bi se oslikao kako Hollyjin, tako i lik Georgea Pepparda, pisca koji je isto tako nesiguran u svoje mogućnosti i isto tako opsjednut tko zna kakvim unutrašnjim previranjima, uhvaćen u pandže starije dame (Patricia Neil – uloga sitna, no iz nje izvučeno sve što se da, po meni). On nije dovoljno markantan poput Gregoryja Pecka, Jamesa Stewarta, Humphreya Bogarta ili Caryja Granta, ikona muškosti toga doba, no ako uzmemo činjenicu da je, u neku ruku, Peppard zapravo dosta povučena i mirna osoba sa žalosnim i sveprisutnim problemom spisateljske blokade  – on takav nije ni trebao biti, iako ga se može zbog nenametljivo provučene veze s 2-E protumačiti i kakvim žigolom (ona njemu ipak ostavlja neke novce? A mogla bi mu biti i literarni agent, što se mene tiče, iako nije). Ako se još doda činjenica da je knjiga po kojoj je film snimljen prilično auto-biografska, priča o njegovom nedostatku mačizma je potpuna. Doseljavanjem u istu zgradu u kojoj već otprije stanuje Holly počinje obična, no razorno šarmantna priča koja je od početka protkana nekim dječjim ushitom, gotovo tonski obojenim razočarenjima dječjih snova. Dok u početnim scenama filma Holly Golightly korača pločnicima Manhattana i ogleda se u gotovo svakom izlogu, ona ne gleda sebe, već osobu kojom želi postati ne samo promjenom imena.  Može li istinski izmijeniti sebe i iznutra, kako se može dotjerati izvana, ne bi li privukla kakvog prebogatog južnoameričkog plantažera ili neuglednog „momka“ koji spada u „onih pedeset“ najbogatijih neženja u SAD? Ma, ne može.

Tek po poznanstvu, Holly iznebuha i bez ikakve zadrške (reklo bi se, sukladne osobi ženskoga spola u vremena kad se Amerika furala na stoprocentnu čednost) upada u Georgeov stan jer onome, s kim je provela večer, očito nije pružila očekivanu uslugu. Njena bjekstva kroz prozore i požarne stube su već uobičajeni, a svom novom prijatelju će se odužiti jednom od ludih zabava, gdje cigaretom na predugoj muštikli nehotično pali kosu postarijoj gospođi, šarmirajući potencijalne lovatore koji bi mogli podržati njen željeni životni stil. Interesantno je da i Holly i George uvelike odstupaju od modela „uzornog“ građanina – oboje primaju novce za svoje usluge, žive relativno čudnim životima i imaju za ona vremena prilično razuđene moralne granice, iako ih to ne može svrstati u manje vrijedne osobe, već jednostavno one, koje su vjerojatno oduvijek patile od nedostatka ljubavi, pažnje, sadržaja ili jednostavno – sredstava. Holly lakomisleno odlazi u tjedne posjete osuđenom mafijašu i za prenošenje pozdrava njegovom odvjetniku dobija stotinjak dolara. Meni, vama, svima je jasno da tu nešto nije jasno, no često puta se pitam je li upravo u tom dijelu Holly toliko lakomislena ili joj u igranju ovog dijela uloge pomaže ta prekrasna slojevitost koja i karakterizira ovu ulogu.

Bez obzira na očite karakterne mane, Holly i George u New Yorku tih vremena čine Breakfast at Tiffany’s skoro nemogućim, nečim blizu sna. Realističnosti ne manjka iako ne bih zalazila u pojedinosti kao što su nepredviđeni posjeti „duhova iz prošlosti“ koju je Holly tako zdušno formatirala sa svojih kartica (sveopraštajući suprug koji ju je oženio kad je imala 14 godina i koji za njeno dobro i dobro njenog brata… no). Međutim, upravo u trenutku kad se jedan gledatelj uvjeri kako je film realističan, a drugi, kako je totalno fantasy,  začinite to sve izuzetnom kostimografijom i nezaboravnom „Moon River“ za koju je Henry Mancini zbilja zasluženo pobrao Oscara, jasno je da se radi o filmu koji je šaren i prozračan poput sna u kojem se povremeno navlače tmurni oblaci unutrašnjih strahova i previranja. New York iz ovoga filma je New York kakav nisam „osjetila“ ni u jednom drugome, a vidite, čak i iste godine je na istoj pozornici Velike Jabuke otplesala i West Side Story, tipična njurojška mjuzikl-drama, pobravši dosta zlata (ni više ni manje nego deset Oscara… khm). Poput izmišljenog grada iz sna u kojem su zatočeni mafijaši „nice old men“, gdje napušteni supružnici prebole odbjeglu nevjestu i u kojem pronalazak sebe (a možda i ljubavi) prevazilazi sve nedaće, New York je mjesto gdje nevjerojatna osoba poput Holly Golightly može postati, opstati i izaći ranjena, ali na putu ka izliječenju.

Mnogi će gledatelj poželjeti a možda čak i shvatiti odnos Georgea i Holly onako kako većina želi (i kako – za razliku od knjige – scenarij diktira), dakle yin je pronašao svoj yang – no nema tu neke velike iskre. Međutim, ima nešto možda mnogo bitnije, a to je bezuvjetno prijateljstvo koje je najbolji lijek ranjenih duša. George je u neuhvatljivoj djevojci pronašao inspiraciju za pisanje a Holly čovjeka koji će u svakom trenutku njenog života, bez obzira na njene laži, ispade i scene, biti spreman prijeći preko svega i pružiti ruku i povući je na površinu. Koliko god ja osobno pokušavala uočiti tu nit prave ljubave (?), tu istinsku iskru, svejedno završim na tome da su jednostavno dvije srodne duše, valjda oboje od rođenja same kroz usamljene, konačno našle jedno u drugome toliko potrebno utočište, prevazišavši strah od onoga što su nekad bili, postali ili jesu. Jasno, između njih postoji i ta neka druga dimenzija, no film se osobito s istom ne razmeće, ili sam to ja na vlastitu veliku radost tako protumačila.

Stvari koje ovaj film spremaju daleko od komedije zasigurno su slojevitost osobnosti koje krase ili grde Holly Golightly – počev od izbora njenog promijenjenog imena, pa preko stalnog kumulusa uzburkanih i uglavnom izlažiranih osjećaja; jasno je da je u pitanju načeta, osjetljiva jedinka skrivena pod mnogim zidovima bivših problema s kojima se nikad neće dobro znati nositi. Tu je dakako i dijalog, koji možda nije vrckav i pamtljiv kao kod filmova iz kojih jednostavno nakon prvog gledanja poberemo valjda polovicu citata napamet, no od jetkog i mlakog do britkog i tečnog, ipak je dostojan, osobito u momentima u kojima je film možda i najjači – kad dvoje izgubljenih duša samo … pričaju jedno s drugim.

(P.S. Zašto nisam spomenula Mickeyja Rooneyja? Ipak je on ta neka zvijezda bio? E pa, mrzim pljuvanje po ovom filmu zbog klišeja zadrtog „žutaća“, „digića“, „žabara“ ili bilo kojeg drugog nedovoljno „čistog“ WASP-ovca, koji se usudio biti nešto u filmu… a kako bilo tad, tako je i danas, stoga… off).

U većini sam ljudi koji će reći kako bi Breakfast at Tiffany’s bio remek-djelo da se striktno držao knjige Trumana Capotea. No čudno, također sam u skupini onih na čiju se top listu dragih filmova ovaj film smjestio svojom dražesnošću i likom naoko površne no slojevite i nadasve tužne vagabunde koja je svojim pogledom sposobna natjerati i Mjesec da progrije i kamen da proplače.

 

6 komentara za “Doručak kod Tiffanyja (1961.)

  • Izabela says:

    Još jedna izvanredna recenzija Vanja!:) I da film jest dosta slojevit i Hepburnica je imala teži zadatak ovdje nego u Roman Holidayu, i mada mi film nije potpuno sjeo, čak mi je možda draži od Praznika; svakako je ostavio veći dojam na mene.

  • Vedrana Vlainić says:

    Nemam ništa za dodati. Zbilja… sve što si rekla, spot-on!

    Za mene je Audrey apsolutna ikona, više od bilo kakve Marilyn, Elizabeth ili neke treće i teško mi je izdvojiti jedan film za koji bih rekla da mi je baš najdraži, ali “Breakfast” je neosporivo jedan od onih koje mogu gledati bilo kad, u kakvom god raspoloženju bila, u apsolutno svakoj fazi života. Kompleksan i dubok, svakako – vidljivo je svakome tko ga gleda s ikakvim razmijevanjem i možda baš zbog toga mu stoji taj ‘holivudski’ završetak kakvoga u knjizi nema; ta jedna doza lagane romantike da ipak završi ovu satiru u nekom svjetlijem tonu.

    Ma, da ne duljim, mogla bih ovako još satima… :)
    Prekrasno, Vanja. Jako sam uživala…

  • Vanja says:

    Hvala, girls 😀

    Kaže meni moj mladi plivač u filmskim vodama, “ma znaš, puno je iovako tužan pa da ga sad i završe kao u romanu” :) a točno sam se tako i osjećala kad sam ga prvi put gledala …

  • Aksel says:

    Ima jedna velika greška u tekstu, glumac Gorge Peppard je utjelovio lik Paula Varjaka, nikako ne obrnuto.

  • FAK says:

    Hvala na ispravci, popravljeno!

  • Holly says:

    Mislim da je film potrebno pogledati nekoliko puta kako bi ga se u potpunosti shvatilo, sve njezine ličnosti i sve preokrete i što se zapravo krije u dubini. Smatram da nitko ne bi to bolje odradio od Audrey.

Leave a Reply

Your email address will not be published.