Dobar, loš, zao (1966.)

Piše: Matej Lovrić

Dobar, loš, zao (The Good, the Bad and the Ugly, 1966.)

Redatelj: Sergio Leone
Glume:
Clint Eastwood, Lee Van Cleef, Eli Wallach, Luigi Pistilli

Prije dosta godina, dok su još postojala brojna ograničenja vezana uz ono što smijem i ne smijem konzumirati u televizijskom programu, uhvaćen sam na djelu gledajući neki od trilijuna nastavaka Petka 13-og, u neko opskurno vrijeme na nekom opskurnom njemačkom programu. Otac, dežurni te noći, se ipak nije odlučio na neki oblik kažnjavanja malog klipana, nego je, na moje veliko iznenađenje, sjeo pokraj i promrmljao jednu od rečenica koje će ostati nezaboravne, možda i utjecati na neke moje filmske stavove godinama kasnije. „Ovako sam i ja, kao mali, u mraku gledao špageti-vesterne. Samo, pripazi na plahte kad legneš, ovo tvoje je nešto opakije.“ Tako jednostavno, a tako pamtljivo. Otac odjednom više nije bio gnjavež koji tjera u krevet, nego čovjek iz nekog drugog, filmski pamtljivijeg i kultnijeg vremena. Da, imao sam neki mutni pojam tog „špageti-vesterna“ u glavi, znao sam da je po njima bauljao onaj mrki gospodin koji revolverom nikad nije promašio, pa se, uz poštovanje prema starom i njegovom ukusu, razvila i određena zavist. Kako je to bilo cool, pomislih, skrivati se od kućnih policajaca da bi se gledao Clint.

Za dolar više bio je moj špageti-debut, i nije ostavio predubok trag, iako ga iz današnje perspektive obožavam. Bio sam još uvijek prezelen, nisam shvaćao ikonografiju vesterna, točnije, ono što čini pravi, rasni film žanra, a i razne suptilne genijalnosti velikog Sergija su pobjegle neiskusnom oku. Tek nedavno sam, ustvari, došao u konkretni, dugo očekivani dodir s tim specifičnim podžanrom, a nakon 180 minuta filmske poezije, bio sam zakačen. Dobar, loš, a bogami i zao su promijenili moj privatni svijet sedme umjetnosti, a ne mogu zaboraviti ni spontani pljesak (bio sam potpuno sam u sobi) kada sam, razjapljene čeljusti, dočekao onaj staromodni THE END.

Epska priča o trojici likova većih od života, potkraj Američkog građanskog rata, koji se mrze iz dna duše, ali su i veoma potrebni jedni drugima, počinje efektnim predstavljanjem glavnih aktera. Hladnokrvni i principijelni Angel Eyes (Van Cleef) nemilosrdni je lovac na ucijenjene glave, koji saznaje kako je izvjesni Bill Carson (Antonio Casale) negdje sakrio poveću količinu zlata, te se odlučuje istoga i dokopati. S druge strane, meksički pistolero Tuco (Wallach) i smireni, precizni Blondie (Eastwood) surađuju u neobičnom savezu. Naime, za Tucom je u većini gradova Divljeg zapada raspisana tjeralica pa ga plavušan ulovi, preda vlastima, pokupi nagradu, a onda, tik pred vješanje, preciznim pogotkom oslobodi. Iako sustav djeluje savršeno, između dvojice dolazi do razmirica, kasnije i manje uspješno izvedene akcije, pa Blondie razvrgne savez. Nešto kasnije, nakon vrlo neugodnog ponovnog susreta, oni od umirućeg čovjeka u kočiji (prije spomenuti Carson) saznaju lokaciju zlata – zakopano je ispod nadgrobnog kamena na nekakvom groblju. No, tu nastaje i zaplet. Tuco je saznao ime groblja, a Blondie ime na kamenu. Shvaćajući kako su neophodni jedan drugom, unatoč antagonizmu, oni obnavljaju partnerstvo, dok ih Angel Eyes, saznavši sve o Carsonu i zlatu, prati u stopu.

Dobar, loš, zao, vjerojatno najveće, životno djelo talijanskog genijalca Sergija Leonea jedan je od onih filmova o kojima je istovremeno i iznimno lako, ali i iznimno nezahvalno raspravljati. Sve je već rečeno, ali pohvale dolaze same od sebe. Unatoč ostatku Sergijova opusa, riječ je o vesternu koji nadilazi granice najboljeg ili ponajboljeg u svojoj konkurenciji, te ulazi u filmske anale kao jedno od najomiljenijih, najnezaboravnijih, pa i najboljih djela svih vremena. Od samog početka, bačen je laso koji se omota oko gledatelja i ne pomišlja na puštanje. Uvodna špica, s kultnom i vječno inspirativnom glazbom Ennija Morriconea (postoje i brojne kasnije scene koje su bez specifičnog melosa nepojmljive), pa prvi kadrovi, pa upoznavanje s likovima, sve odiše veličinom i neokaljanom umjetnošću u prljavom, okrutnom i nasilnom žanru. Likovi? Hm, što li tek tu reći. Clint, uz Johna Waynea jedino ime koje je doista personifikacija i istinski simbol vesterna, veličanstven je kao i uvijek. Šešir, pončo, cigareta, izraz lica, onaj, samo njemu svojstven, govor kroz gotovo spojene usne… Možda i jedini primjer nečega što graniči s trashom i monumentalnim likom istovremeno. Lee Van Cleef također je savršeno cool, stvara ogromnu količinu jeze svojom aurom nedodirljivosti i karizmom stvorenom brojnim okrutnostima, te predstavlja jednog od najdostojnijih Clintovih neprijatelja ikad. Ipak, show možda i ponajviše krade fantastični Eli Wallach, Njujorčanin u ulozi prljavog, bahatog, primitivnog, prostačkog, ali i iznimno sposobnog Tuca, na kojeg se nemoguće naljutiti unatoč svim spačkama, i koji bez greške hoda po žici između pretjeranog negativca i najsimpatičnijeg lika u filmu. Ona kultna scena u kadi, što reći, samo doprinosi očaranosti.

Iz nekog od ponovljenih gledanja, primijetio sam koliko sličnosti ima Leoneov prikaz ratnog pakla s onim Coppolinim iz Apokalipse danas. Sveopće ludilo i gomile bizarnosti koje su, možda, i najrealnije viđenje te teme, čine Apokalipsu toliko specifičnom i kultnom. Leone ima vrlo sličan pristup, bez straha od scena pijanih, izgubljenih vojnika, besmislenih sukoba i totalnog bezumlja koje vlada na kraju najvećeg sukoba u američkoj povijesti. Trojica profitera, koji pokušavaju osigurati mirnu i bogatu budućnost dok oko njih ginu tisuće, pridonose satiri i ironiji cijele priče.

Tolike legendarne scene, tolike rečenice („Every gun makes it’s own tune“) zabranjuju gledatelju da, ako je imalo doživio ovo djelo, ikad zaboravi koliko je uživao i koliko mu se sve skupa uvuklo pod kožu. Okrutnosti šokiraju, likovi, dijalozi i pretjeranosti nasmijavaju, a ponekad, jednostavno, nema druge reakcije osim nevjerice. One pozitivne. Jer, prisjetite se, nekad davno nisam bio fan špageti-vesterna, da bi 3 sata promijenilo sve. Nisam vjerovao kako je moguće ovoliko zavoljeti film kojemu kostur čine pucnjave, one-lineri i prljave, neobrijane face ispod gigantskih šešira. Jedna od najvažnijih odlika umjetnosti jest da, po važnosti, KAKO daleko nadmašuje ŠTO. Kada od revolveraškog obračuna, a pritom ne mislim samo na onaj posljednji, nenadmašni, napravite filmsku povijest i pop-kulturu nikad oslabljenog utjecaja, jedino što možemo zaključiti jest: Bravo, maestro Sergio! Pritom je najmanje bitno jeste li fan vesterna, ovo je nešto mnogo, mnogo jače.

11 komentara za “Dobar, loš, zao (1966.)

  • maxima says:

    savršeno… užitak za čitati. :)

  • Marin says:

    Di bi naš Serđo bio da ne bi Kurosawe i njegovog “Yôjinbôa”… 😀

  • maxima says:

    U ovom slučaju, Kurosawa je mogao biti i na Marsu 😀 Obožavam ovaj film, jedan od onih “dodaščanih” užitaka, koji nikad ne dosade niti gube vrijednost. (MHO)

  • 2shaq says:

    Recenzija još jednom obara s nogu. Odlično mi je kako dobro uspijevaš pretočiti svoje misli i ljubav prema u filmu u recenziju! Bravo stari! Što se mog mišljenja tiče, ovaj film mi je fantastičan, ali ne mogu se pohvaliti da sam pogledao veliki broj špageti-vesterna ili Yojinba pa nemam s čime baš uspoređivati. Jednom ću doći i do toga :) Clint Eastwood je po meni najveća legenda u povijesti cijeloga Hollywooda jer je čovjek naprosto fantastičan i kao glumac i kao redatelj, a osim toga je i prekul u svakom svojem filmu što je veliki plus 😉

  • Huco says:

    Klasik nad klasicima, Clint Eastwood je pojam vesterna uz Johna Waynea. Proslavio se sa “špagete” vesternima.

  • Gjuro says:

    Jedini špageti- (ili općenito) vestern koji se s ovim može mjeriti je također Leoneov “Bilo jednom na divljem zapadu”, ali taj je mračniji i nema toliko humora. Bar mi se čini, trebalo bi ih odgledati opet.

  • Maxima says:

    Fondu i Clintwooda treba gledati i naučiti kako treba kulerski hodati, pored svega! 😀

  • mensur says:

    exstra film !!

  • Tomislav Babić says:

    Odličan western, no slabiji od Bilo jednom na divljem zapadu.

  • laranaga says:

    tomislave,vidiš, meni je Bilo jednom na zapadu skroz bezveze. glumci promašeni, bronson mi nikako ne ide za western. al zato the wild bunch mi je u rangu s dobar loš zao

  • Aksel says:

    bronson ne ide za western? glumci promašeni? wild bunch u rangu s ovim?

    ne znam s čim se prije ne bi složio

Leave a Reply

Your email address will not be published.