Do posljednjeg daha (1960.)

Piše: Franjo Zajec

Do posljednjeg daha (A bout de souffle, 1960., 90 min.)

Redatelj: Jean-Luc Godard

Glume: Jean-Paul Belmondo, Jean Seberg, Daniel Boulanger, Jean-Pierre Melville

U Francuskoj krajem ’50-ih dolazi do stagnacije tradicionalnog filma. Redatelji kao Robert Bresson, ostali su bez posla, neki drugi, kao Rene Clement oscilirali su između komercijalnog rutinskog rada i slabih individualnih ostvarenja. Iz te situacije ukalupljenosti francuske kinematografije poniru entuzijasti poput Francoisea Truffauta, Claudea Chabrola i Jean-Luca Godarda. Radili su jeftino, imali svježe ideje i privukli pažnju producenata. Njihovim pristupom filmu i suštinskim promjenama u samom konceptu rada na filmu započela je nova era nazvana „nouvelle vauge“. Jedan od prvih i najvažniji filmova francuskog novog vala je Do posljednjeg daha (A bout de souffle), prvi veći i po nekima najbolji igrani film Jean-Luca Godarda. U njemu se poslužio konvencionalnom okvirnom radnjom, koja je počivala na jednom Truffautovom kratkom nacrtu, koju je malo-pomalo ispunjavao svojim osobnim idejama i vizijom. Na filmu je radio i Chabrol, a snimljen kao hommage Monogram Picturesu i gangsterskim filmovima Godardove mladosti i to za samo 100,000 australskih dolara. Film u kojem su prekršena do tada sva pisana i prešutna pravila filmske režije ostvario je neviđeni komercijalni uspjeh i kasnije etiketu jednoga od najvažnijih u filmskoj umjetnosti

Priča počinje u Marseillesu. Michel  Poiccard (Jean-Paul Belmondo), alias Laszlo Kovacs je sitni lopov i razbojnik.  Specijalist u krađi automobila. Nakon što ukrade jednoga, započinje policijska potjera, koja završava Michelovim ubojstvom policajca. Odlazi u Paris u namjeri da se sakrije, da pokupi novac koji mu duguju neki njegovi poznanici i naposljetku da pobjegne u Italiju. U međuvremenu, počinje se nalaziti s Amerikankom Patricijom Fancini (Jean Seberg), mladom studenticom novinarstva, koja dane provodi prodavajući Herald Tribune na Champs-Elyseesu. Njih dvoje nastavljaju svoju atipičnu ljubavnu priču, koja je, kako saznajemo, započela još u Nici. Prikrpa se u njezin stan, gdje provode većinu vremena u krevetu, i počinje se zaljubljivati u nju. Ona ostaje nesigurna u narav njihovog odnosa i njegove namjere, ali prihvaća igru mačke i miša dok ne shvati svoje osjećaje prema njemu. No, ljudi počinju Poiccarda prepoznavati i policija je sve bliže pronalasku hladnokrvnog ubojice…

„I want you to love me, but at the same time, I don“t want you to. I love my freedom also.“

Film započinje kao gangsterski triler, sa scenama potjere i pucnjave, ali kako se razvijao odnos između glavnih likova, tako se i sam film preobražavao u romantičnu dramu. Neki su to doživjeli kao romantičnu komediju, osobno se nisam niti jednom nasmijao pa bih se suzdržao od takvog opisa.  Cijela se radnja manje-više vrti oko Michela i Patricije. Kao i sam film, ljepuškasti Patricijin lik je crno-bijeli. Nema neku dubinu, pomalo je glupasta (ne zna što je horoskop i ine stvari) i nedefinirana kao lik. Ako je tako zamišljena, onda je to vrhunski odradila. Godard ju je možda namjerno natovario klišejima o Amerikancima i, osobno, pod kraj me počeo živcirati njezin isforsirani naglasak. Odnos Belmonda i Seberg je težište na kojem počiva ostatak radnje u filmu.  Je li postojala kemija između dvoje glumaca i izvan seta, ne znam, ali definitivno su je uspjeli stvoriti ispred kamere. Oni su nezreli, nespretni i djetinjasti.  Nezrelo asimiliraju jedno drugo, nespretno bježe od stvarnosti i djetinjasto traže smisao unutar okolnosti u kojima se nalaze. Njihov jezik ne poznaje metafore. Dijalozi su nedosljedni i ponekad besmisleni, ali s time ostavljaju dojam stvarnosti. Iz preokreta u razgovoru, njihovim gestama i reakcijama, neposredno izbija stanje svijesti mladih iz tog doba. Belmondo je doista odlično odglumio ovu ulogu koja mu je otvorila vrata filmova slične tematike. Prgava faca, pravi rebel without a cause s manirama ženskaroša, podigao je film na veću razinu i svoju reputaciju na „kretena“, kojeg obožavamo mrziti. Reputaciju koju je održavao tokom karijere, pogotovo u filmovima Pierrot le Fou i Le professionnel. Stoga se ne treba čuditi što je među mladima nakon tog filma izbio pravi belmondizam i što se Belmondo afirmirao kao najsjajnija zvijezda francuske kinematografije još od Jean Gabin.

Koliko god se redatelj trudio izbjeći neke tradicionalne aspekte, ipak ih ima više nego što se na prvi pogled čini. Ponajviše u liku mladog gangstera, koji portretira fatalističko-romantičan karakter, inspiriran Humphreyjem Bogartom, tough guy koji ne ulazi ni u kakve kompromise s realnošću: on čini ono što mu se sviđa i na kraju plaća cijenu za svoje ponašanje. Kroz njega, Godard je prikazao kako on shvaća američke ideale. Dosta materijala snimljeno je ručnom kamerom, što je dalo filmu fluidnost i dokumentarističko obilježje. Redatelj je čak izjavio da se film može smatrati dokumentarcem o Jean Seberg i Jean-Paulu Belmondu. S druge strane, skrivenom kamerom uspio je snimljene sekvence pariškog uličnog života jednostavno uklopiti u radnju i time joj dati na autentičnosti, pojavili su se na lokaciji, bez dozvole i počeli snimati ne obazirujući se na prolaznike, a ni oni na njih, što se najviše primjeti u sceni kada Belmondo bježi ulicom dok za njime pucaju policajci. Ne znam koliko je bila dobra ideja iskorištavanje prirodnog svijetla u sekvencama jer su na kraju neke ispale nezgrapno i amaterski. Jazz glazba (Martial Solal) upotpunila je atmosferu Pariza i dosljedno pratila kulminaciju filma, kako se bližio kraj tako su i početne lagane note postajale sve „živčanije“ a tišina, prekidana povremenim policijskim trubama,  nije dopuštala da pomislim na nekakav sretan svršetak.

„What is your greatest ambition in life?

To become immortal… and then die.“

Zbog montaže, zapravo neprirodno brzih rezova kadrova, mogli biste izgubiti način razvijanja priče ili promašiti neki značajni dio, tako da ako se otpočetka koncentrirano ne udubite u film, poslije će vam biti sasvim svejedno što se događa. Pogotovo meni, jer sam se tijekom vremena navikao na linearnu radnju holivudskih filmova, pa mi nije bilo lako prebacivati se na stare klasike, a i to što imam koncentraciju pustinjskog skočimiša nije pomoglo. U klasičnim holivudskim filmovima, smatralo se da sve što gledatelj vidi, vidi s nekim razlogom, s čestim digresijama i prolongiranjem logičnog kontinuiteta filmu, sterilna/fragmentirana radnja naglašuje gledateljevo oslanjanje na narativnu strukturu. Brzi rezovi i česte izmjene kadrova zapravo nisu planirane, već su produkt viška snimljenog materijala. Da se film mogao smatrati komercijalno isplativim i prikazivati u kinima, moralo se skratiti oko 30 minuta. Umjesto da reže cijele scene ili sekvence, Godard je odlučio rezati unutar scena, stvarajući time tjeskobnu atmosferu i brzinsku radnju, koja je jedva imala smisla a na kraju rezultirala breathless efektom i time je pošao putem kojem nitko prije nije kročio, a kojeg su, nakon njega, svi počeli slijediti. No, koliko hvaljen, toliko i kritiziran. Prije 50 godina namijenjen masovnoj publici, danas, više onima koji se smatraju sofisticiranijim filmoljupcima. Prosječni gledatelj mogao bi ovo proživjeti kao nepotrebno iskustvo.. Iako se možda sada tako ne čini, ovo djelo ostaje kao jedan od najinovativnih filmova ikada.  Godard, nesputan tadašnjim pravilima i običajima,  odupro se klišejima, postavio nove standarde i započeo novu eru u filmskoj kinematografiji. Za kraj bih spomenuo da i sam redatelj kroz Poiccarda, gledajući ravno u kameru indirektno poručuje publici i kritičarima, ne sviđa vam se… get stuffed (nosite se).  Ako je doista takav slučaj, Hollywood se potrudio napraviti remake za širu publiku s Richardom Gereom. Nisam gledao tu verziju, pa oni koji jesu, neka slobodno napišu dojmove.

2 komentara za “Do posljednjeg daha (1960.)

  • Renata says:

    dobar film, malo predug, al mi je zato kraj bio super.

  • vanja says:

    meni opet kod ovakvih filmova ne postoji “predugo”, dok mi je drugih dosta i klasičnih 90 minuta. ovo je posebno. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.