Divlje sjeme (1967.)

Piše: Mario Gaborović

Divlje sjeme jedan je od onih caught me off guard filmova koji pružaju puno zadovoljstvo nakon gledanja, i spadaju u najuži krug artefakata relevantnosti jugoslavenskog filma prije 50 godina. Osim zanimljive premise i profesionalnosti koja u ovom slučaju baš nigdje ne zakazuje, sadržaj je prilično interesantan zbog vremena i podneblja u kojem je nastao, podneblja koje vapi za vesternom ili barem nečime što se oslanja na ovaj žanr.

Kokan Rakonjac bez svake sumnje zaslužuje veću pažnju i u stranim okvirima gdje je malo tko čuo, a kamoli gledao njegove radove, koji su, za razliku od ostatka crnog vala, ipak imali značajniji stepen dopadljivosti, unatoč jako izraženoj melankoliji i pesimizmu. Rakonjčeva poetika stvara ugodan osjećaj u želucu, drži pažnju i ostavlja prostora za razmatranje i dugo nakon gledanja. Promatrajući njegovu karijeru otpočetka do preranog kraja, vidljiv je dramatičan pomak u estetskim dometima, ali prije svega na planu dijaloga i priče.

a

Ipak, ono što odvaja Divlje sjeme od diptiha Prije istine/Zazidani (ova tri filma čine vrhunac njegovoga opusa) jest taj surovi balkanski fatalizam, praznovjerje i sveopći primitivizam koji tu vlada od pamtivjeka. Zanimljivo je kako je jedan redatelj koji je pripadao reakcionarnom crnom valu napravio film koji se po svemu sukobljava s ruralnim miljeom i današnjom revalorizacijom njegovih vrijednosti, ne baveći se preispitivanjem revolucije već legitimnosti crkve i njene hipokrizije na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ovdje je dobar čovjek prikazan kao incident, jedan slučaj u moru pakosti, razvrata i prijezira prema intelektualcima. U takvu sredinu stiže Života, bjegunac s robije s puškom u ruci koji ne govori previše, izgleda kao od samog Boga poslan da napravi malo reda (u filmu se, naime, više puta provlači ta famozna replika “Ima li Boga?”), koji je, apsurdno, poveden najiskrenijim ljudskim porivima, što na prvi mah zapravo nije ni vidljivo, a što autor suptilno naglašava pred sam kraj u vidu kraće scene u kojoj čovjek kome je Života zavio obitelj u crno maltene sažaljivo gleda u njegovom pravcu dok biva čerečen u ambaru za sjeno.

aa

Ljuba Tadić rastura. Ne znam jesam li skoro gledao nekoga tko ovako zna razvaliti samom svojom pojavom. Prilično je zanimljiv i Severin Bijelić u ulozi kovača-seoskog idiota. Režija je tipično Rakonjčeva – širok spektar kadrova (nešto više iz gornjeg rakursa), zatim svrsishodna upotreba zumova i ručno nošena kamera onda kada je to potrebno. Ustvari, svaki Rakonjčev film manje-više liči jedan na drugi. Ono gdje je on najbolji zapravo je montaža – ničeg suvišnog, ničeg pretjeranog, pa čak i s određenom dozom humora, Kokan Rakonjac isporučio je najbolje iz svoje kuhinje i uvrstio se u uzak krug majstora kojima je umjetnički aspekt i zaokruženost umjetničkog djela na prvom mjestu, kako bi i trebalo biti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.