Diskretni šarm buržoazije (1972.)

Piše: Jelena Djurdjic

Diskretni šarm buržoazije (Le charme discret de la bourgeoisie, Francuska, 1972., 112 min.)

Režija: Luis Buñuel

Scenarij: Luis Buñuel, Jean-Claude Carrière

Glume: Fernando Rey, Delphine Seyrig, Paul Frankeur, Bulle Ogier, Stéphane Audran, Jean-Pierre Cassel

 

Buñuel. Avangardni frajer, hedonist, dendi i ortodoksni predstavnik, zapravo utemeljitelj nadrealizma. Dali na filmu. Tip čiji je naslov autobiografije “Moja labudova pjesma”.

Španjolac, a meksičko-francuski redatelj. Na studijama Bunuel upoznaje Dalija (s kojim kasnije snima Andaluzijskog psa, film nastao po jednom Luisovom i jednom Salvadorovom snu) i Lorcu, i s njima provodi dosta vremena. Bavi se proučavanjem Freuda, ergo hipnoze i snova. Kaže da se tada formirao kao ličnost i opredijelio. Kasnije prijateljstvo s Dalijem prelazi u otvorenu netrpeljivost, ali put kojim su krenuli u mladosti njih dvojica ne napuštaju i zajedno obilježavaju i stvaraju iza realnoga, surealizam. Neograničen način izražavanja, mahom oslonjen na pokušaje utjelovljenja snova, ne bi li se uhvatio i dosegao originalni tok misli onda kad nismo opterećeni normama i sviješću uopće, uz ogroman ego stvaratelja, kao drag faktor umjetnosti koju (iz)nose, osnovni su aspekti redateljevog rada, pogotovo u ovom filmu.

Dakle, iz mora snova šest ljudi, koje povezuje budna svakodnevnica, redatelj pravi priču iza priče, iščašenu i prepunu obrta, koji to nisu. Ili jesu? Jednostavno je (ha!) – dok njih šestoro zaludnika pokušavaju ručati, iznova i iznova, uobličeni ritualima pripreme (okupljanje i čavrljanje neobavezno buržoasko, izbor aperitiva, hrane…), mi gledamo redatelja koji ih pauzira u svakom pokušaju i zatim sarkastično secira pružajući nam uvid u njihovo nekontrolirano i nesputano biće, u njihove snove (zgodno je da sad napomenem da je izvršena, ajmo reći, selekcija snova, nije ovo Freud u čizmama Tarkovskog, tako da film ima strukturu, hm, SF trilera recimo.) A tamo su pohranjene najapsurdnije situacije: napadi terorista, tajne militantne grupe… – kao najveći strahovi tadašnjih salonaca, lažna predstavljanja, sitne afere – kao konstanta vazda, uz kadrove rezigniranog besciljnog lutanja – kao vezivno tkivo svih svjetova.

Redatelj ima šest vodećih likova (2 bračna para, rođakinju jedne od supruga i ambasadora republike Miranda), ali koristeći sasvim genijalan sistem – apsurd, on postiže širinu i prikazuje spektar situacija kojim determinira samu pojavu ispraznosti elitnih krugova, njihovu hipokriziju, a da time ne uvodi gomilu likova i relacija. Scenom u kafiću i naizgled jednostavnim izvrtanjem najbanalnije situacije (nestalo kave i čaja) u paraleli s pričom nepoznatog vojnika koji tek tako prilazi njihovom stolu, otvara dušu, i nestaje, Bunuel, u treptaju oka, da, prikazuje te žene koje vode kvazi život ali suštinski, usput, nas sve pljesne po tintarama. Konačna zaigranost likova atmosferom i mizanscenom su (me) toliko vukli na misli o kazalištu, i baš tada iza junaka se otvara zavjesa i pojavljuje sala puna publike, spremna za sljedeću scenu šokirane šestorke. Brecht, Brecht, Brecht.

Likovi u Bunuelovim filmovima, uhvaćeni najboljim europskim imenima tog vremena, nemaju karakter (ovdje čak nerijetko djeluju kao sasvim fino urađeni odličnom marihuanom). On se njima poigrava, zaluđuje ih (nedostignuti Cet obscur objet du désir), suprotstavlja, mrcvari i bocka (El ángel exterminador djeluje kao prvi dio Buržoazije – tamo ljudi ne mogu napustiti prostoriju u kojoj su večerali, ovdje ih mjesto ni pet sekundi ne drži) i suptilno komično razobličuje, kao da je to tek tako lako uraditi. Iako na (mom) papiru njegova tehnika djeluje suhoparno, i dominantno nad suštinom, u filmu ona radi 200 sata, no kako je element iznenađenja i nevjerojatnost priče ozbiljan faktor bezgraničnog uživanjam bilo bi rijetko glupo prepričavati ih zanimljivosti radi.

U današnje vrijeme stilski najbliži ovom francuskom art-house filmu su braća Coen, iako Bunuel u posljednjim godinama nije toliko pojavno mračan i opskuran kao što oni mogu biti, ili kao što je još dalje Bergman. Ima i Altmanove lakoće i dosta toga francuskog i južno-američkog (spojeni dugi kadrovi i brzi zumovi). Te 1972. godine Diskretni šarm osvaja i Oscara i tako postaje najpreporučivaniji njegov film. Ako krenete dalje, nailazit ćete samo na bolje, jer krajnje hipsterski rečeno – Buržoazija vam je kao Coca-Cola zero. Jedna jedina, al’ bez šećera. Bunuel slavi maštu, kaos i nedokučivosti, dok se površnosti, jednostavnosti, religiji i nauci uvijek satirično obraća: „nauka ne uzima u obzir snove, slučajnosti, smijeh, osjećanja i proturječnosti – sve ono što je meni dragocjeno“. I nakon svakog odgledanog Luisovog filma teško je ne pogledati zamišljeno u plafon – zašto se nitko danas na filmu ne zajebava tako dobro kao on?

Jedan komentar za “Diskretni šarm buržoazije (1972.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.