Čovjek koji je previše znao [A. Hitchcock, 1956.]

Piše: Sven Mikulec

Remakeovi su pojava u filmskoj industriji koja u pravilu raspršuje ikakvu naivnu romantičnu iluziju koju gledatelj može njegovati prema Hollywoodu, nimalo suptilno podsjećajući da se radi baš o tome – industriji. Puno su rjeđe, međutim, situacije u kojima filmaš snima obradu vlastitoga filma, što je Hitchcock učinio s drugom verzijom svoga Čovjeka koji je previše znao nakon fino primljenog originala iz 1934. godine.

Benjamin McKenna (James Stewart) američki je kirurg koji je nekoliko dana slobodnog iskoristio za putovanje po svijetu sa suprugom Jo (Doris Day), dojučerašnjom glazbenom zvijezdom koja je zbog muževe karijere svoju stavila na čekanje, i znatiželjnim klincem Hankom. U Marakešu sretna će obitelj upoznati misterioznog i gospođi McKenna otpočetka sumnjivog Francuza koji postavlja puno pitanja, a ne daje odgovor ni na jedno, kao i nešto stariji, vrlo prijateljski nastrojen bračni par. Kad teško ranjeni Francuz posljednjim dahom na Benovo uho prošapće par sudbonosnih riječi, život bračnog para okrenut će se naglavačke i McKenne će se morati krvavo pomučiti da obitelj održe na okupu.

2

U ne tako davno objavljenom zabavnom i pomalo edukativnom videu iz serije „Epske rap bitke iz povijesti“, (lažni) Steven Spielberg obrušio se na Hitchcocka, optuživši ga da je njegov jedini doprinos povijesti filma bio Jimmy Stewart. Ova je holivudska ikona, poznata po savršenim ulogama običnih, malih ljudi, svoju karijeru izgradila desetljeće i pol prije udruživanja snaga s Hitchcockom, ali popis klasika u Stewartovom životopisu bio bi, treba reći, dosta skromniji da tijekom pedesetih nije snimio Prozor u dvorište, Vrtoglavicu i ovaj ovdje naslov o kojem ćemo malo pričati. U plodonosnoj suradnji Stewart je dobio priliku pokazati da mu talent nije ishlapio dok je tijekom četrdesetih pilotirao u Drugom svjetskom ratu, a Hitchcock teško da je mogao dobiti prikladnijega glumca za svoje „običan tip u neobičnoj situaciji“ projekte.

Ime filma nasmijalo me u scenama u kojima lik fenomenalno prirodno isfrustriranog Stewarta ne zna kako se ponašati u marakeškom restoranu, kako sjediti, s kojim prstima jesti… Općenito u filmu možemo naići na dosta humora, koji uglavnom izvire iz vještog pisanja Johna Michaela Hayesa, s kojim je stari majstor dvije godine ranije surađivao na Prozoru u dvorište. Međutim, ispod trilersko-komične površine dalo bi se iskopati materijala za nešto ozbiljniju kritiku tretmana centralnog ženskog lika. Doktor McKenna, primjerice, svoju jadnu uznemirenu suprugu preko njezine volje nakljuka sedativima jer „znaš kako reagiraš kad se uzbudiš“, a još opipljiviji razlog za grčenje želuca prosječne emancipirane žene činjenica je da je supruga pjevačica žrtvovala, čini se, vrlo uspješnu karijeru zato jer je, kako glava kuće kaže, „teško istovremeno biti pjevačica i žena jednog doktora“. McKenna isto tako odbija preseliti se u velegrad iz provincijskog Indianapolisa. „Nemam ja problem s time da radim u New Yorku, ali kako će moji pacijenti stalno putovati do mene iz Indianapolisa“, pita se on, kao što i sami više ili manje uspješnim humorom volimo izbjegavati ispitivanje društenih problema oko sebe.

5

Remake je točno 45 minuta duži od britanskog izvornika i tijekom sporije sredine filma mnogi bi se mogli zapitati je li baš svaka od tih dodatnih minuta bila prijeko potrebna. Negdje nakon samoga zapleta film pomalo staje na kočnicu, vrludajući slijepim ulicama, plešući oko banalnosti i zavlačenja, ali tko smo mi da sa sigurnošću ustvrdimo da to nije bio dio Hitchcockova plana – da nas uljulja u laganu dosadu, tek toliko da posljednjih pola sata na nas ostavi još jači dojam? Kao što spori uvod služi jačanju napetosti, dok u iščekivanju strepimo od kulminacije, igrajući u glavi ping-pong s hintovima koji ukazuju na to da ovo marokansko ljetovanje neće biti zapamćeno po selfiejima s devama, tako i središnjih pola sata možemo smatrati dugačkom skijaškom skakaonicom nakon koje stvari zbilja polete. Od bizarne, neočekivano jezive scene doktorova sukoba s čovjekom za kojeg je krivo mislio da stoji iza sinove otmice, kad umalo završava izboden prepariranom sabljarkom, film se vraća na pravi put i u kapelici, koncertnoj dvorani i holu veleposlanstva, gdje Doris Day dobiva priliku predstaviti svoj veliki hit Que Sera, Sera, ispunjava sva očekivanja. Čovjek koji je previše znao sigurno nije Hitchcockov najbolji film, ali i kao takav debelo je iznad većeg dijela konkurencije.

Leave a Reply

Your email address will not be published.