Christine (1983.)

Piše: Danijel Špelić

Christine (1983., 110 min.)

Redatelj: John Carpenter

Glume: Keith Gordon, John Stockwell, Alexandra Paul, Harry Dean Stanton, Robert Prosky

 

Da ni veliki majstori nisu pošteđeni zle sreće poznato je odavno, ma koliko god to bilo neobično za pročitati. Iako je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih majstor horora John Carpenter imao niz gledanih i, naravno, financijsko uspješnih filmova, jedna pogreška u koracima dovela ga je do toga da izgubi nekoliko projekata iz ruke. The Thing je u svojem premijernom izdanju prošao loše, nezapaženo, pa čak i dočekano na nož od strane loše raspoloženih kritičara. Nastavak priče vam je poznat, koju godinu kasnije pjesma se promijenila i dotični se pretvorio u jedan od najopjevanijih naslova za koje ste ikad čuli (jedina izravna konkurencija mu je Blade Runner) i taj promašaj, u nedostatku bolje riječi, Carpentera je koštao režije horor/science fiction filma Firestarter. A pregovori su već bili u tijeku, Carpenter je radio na post produkciji, kultni Darwin Joston (još kultniji Napoleon Wilson iz Assault on Precinct 13) trebao je ostvariti svoju treću suradnju s Carpenterom… i sve je otišlo u zaborav. Ipak, Carpenter se vratio natrag u redateljsku stolicu skromno produciranim horor filmom koji je, ironično, isto tako ekranizacija romana Stephena Kinga, kao da je dvojici majstora bilo suđeno da se susretnu.

O čemu se radi ovdje? O Plymouth Furyju, crvenom, opako zgodnom autu koji ima samo jedan mali problem. Zaposjednut je i jako posesivan prema svojim vlasnicima. Kada ga već kao olupinu kupi lokalni šmokljan Arno i uloži svu moguću ljubav koju posjeduje u njegov popravak (jer, djevojke i on dva su različita svijeta), dogodit će se veza kakva se ne viđa svaki dan. Christine ne samo da je lijep auto, ona je auto s vrlo kratkim fitiljem, pa tko god da se zamjeri Arnu, zamjerio se i njoj, samo što Christine svoje bitke voli rješavati sama, a požari, generalno razbijanje i uske ulice za nju uopće ne predstavljaju problem. S njom se mijenja i Arno, zbog čega njegovi prijatelji odluče napraviti malu intervenciju, koja će odvesti do tragičnog kraja velike ljubavne priče. Kako? Ako niste gledali film, baš ću vam reći.

Nekako se ne može oteti dojmu da je Carpenter ovdje likovima poklonio najviše pažnje, više nego u nekom drugom filmu, ali možda se i varam jer glumački je odrađen tako-tako, nema baš neke kvalitete, a teško da se mogu izbjeći i svi oni klišeji koji odgovaraju situaciji. Tako je Arno školski primjer geeka, loš ten, čudno ponašanje, cure su neostvariva želja, očale k’o sa socijalnog, a gdje bi sve to prošlo da nema i glavnog bullyja u školi (koji izgleda kao John Travolta u Carrie – slučajno ili namjerno?) i njegovih jataka. Također, ne može se ne zamijetiti i određeni postotak predvidljivosti jer se već zna kako će Christine dobiti koji udarac po haubi od zločestih tipova te da će onda nastati pakao. Ali, usprkos svemu tome, Carpenter nema jednog centralnog lika kao kod svojih drugih filmova (pogotovo ne cool frajera kao što su Napoleon Wilson ili Snake Plisken) i uspio je stvoriti neugodnu atmosferu čudne ljubavne priče te naglasiti jezovitost radnje tako što se nije zamarao pojašnjavanjem zašto je Christine zaposjednuta, ostavivši i gledatelju pokoju na razmišljanje. Ubacivši elemente romantike, film je poprimio sasvim drugačiji ton, gotovo ukleti, što se sasvim lijepo nadovezalo na jezovitost i neugodu i povezalo u jednu cjelinu.

A već kad smo ušli malo u dublju analizu viđenoga, oni pažljiviji gledatelji zamijetit će dvije stvari. Carpenter je ovdje zanemario svoju konstrukciju filmova: grupa ljudi, mali/ograničeni prostor i nešto zlo, fokusirajući se na zlo kao takvo. A objekt kao pokretač radnje nije stran pojam njegovih filmova, iako je u nekima to više izraženo, a u nekima manje (tipa Sotona aka spremnik s zelenom sluzi ili naočale preko kojih vidite male smežurane), što je dovelo do toga da Plymouth Fury postane svjetski prepoznatljiv model (iako se u filmu koristilo par različitih modela), u rangu s loše raspoloženim bernardincem Cujom. A film, pitate, film gotovo da nema mana, kratko i jasno, radnja je protočna, Carpenterova režija sigurna, glazba nadopunjava efekt, ima nešto akcije, par dobrih starih filmskih trikova koji izgledaju kao čudo božje (iako je scena gdje se auto sam popravlja obična rikverc snimka) i sve je tako dobro uklopljeno u jednu cjelinu da je prava pravcata tragedija što je Carpenter dobio otkaz sa snimanja Firestartera. Da je to snimljeno, bismo li imali još jedan kultni film? Bez ikakve sumnje.

Jedan komentar za “Christine (1983.)

  • blue thunder says:

    Stephen King i John Carpenter…pa može li bolje….jedan od meni dražih filmova.Soundtrack filma? Ima li se išta za reći…genijalno!! Nakon odgledanog filma..čovjek poželi odmah da sjedne u svoje dobro uglancano auto, pusti “Come on let’s go” od Ritchia i šiba ulicom…. no dobro ne baš sa ovakvim načinom iz filma… 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.