Catch-22 (1970.)

Piše: Sven Mikulec

Kvaka-22 (Catch-22, 1970.)

Redatelj: Mike Nichols

Glume: Alan Arkin, Jon Voight, Anthony Perkins, Martin Sheen, Martin Balsam, Richard Benjamin, Orson Welles, Bob Balaban

There was only one catch and that was Catch-22, which specified that a concern for one’s own safety in the face of dangers that were real and immediate was the process of a rational mind. Orr was crazy and could be grounded. All he had to do was ask; and as soon as he did, he would no longer be crazy and would have to fly more missions. Orr would be crazy to fly more missions and sane if he didn’t, but if he was sane, he had to fly them. If he flew them, he was crazy and didn’t have to; but if he didn’t want to, he was sane and had to. Yossarian was moved very deeply by the absolute simplicity of this clause of Catch-22 and let out a respectful whistle.

“That’s some catch, that Catch-22,” he observed.

“It’s the best there is,” Doc Daneeka agreed.

Zastrašujućom mi se čini misao da smo u posljednjih nekoliko stoljeća kao civilizacija napredovali do te mjere da smo industriju doveli do neslućenih visina, zahvaljujući strahovitom tehnološkom napretku značajno pomaknuli granice znanosti i, pred samu zoru doba interneta, mobilne telefonije i ostatka noviteta karakterističnih za moderni život, ostvarili ono što nam je stoljećima ‘kopkalo’ maštu i zakoračili u svemir – a opet zadržali onu istu primitivnost, impulzivnost i neprofinjenost koja je krasila majmunolike strijelce i kopljonoše koje nalazimo naslikane na prastarim zidovima Altamire ili Lascauxa. Neki će vjerojatno smatrati da pretjerujem, odmahnuti rukom u znak da je mračno vrijeme nemilosrdnih gladijatorskih borbi, okrutnih inkvizicijskih mučenja ili iracionalnog lova na vještice stvar daleke prošlosti. Međutim, ako stanete na sekundu i razmislite još jednom, možda i vama svane misao koja me, u svjetlu svega što si stoljećima tepamo da smo postigli u pogledu kulture, baš deprimira – čak i u današnje vrijeme sukobi se rješavaju oružjem. Vatrenim oružjem kojim, tobože zbog nekakvih političkih, vjerskih ili kakvih već razlika, jedni drugima utjerujemo metalne projektile u meso, trgajući mišiće, lomeći kosti, otimajući život i pritom neizbježno poništavajući sav napredak kojeg smo ostvarili i koji nas je izbavio iz tih mračnih pećina čiji nas oslikani zidovi dan-danas podsjećaju na naše početke i mračnu prirodu koje se očito još uvijek nismo uspjeli riješiti.

Ne znam koliko smisla ima trošiti tintu (tipke) raspravljajući o besmislenosti rata. Da ne utonem u zamorno naklapanje i utopim nas u slabo nadziranom toku vlastitih mi misli, reći ću samo da su mnogo mudriji i rječitiji od mene već dosta tinte potrošili pokušavajući uliti malo zdravog razuma svijetu bolesnog uma, i to su učinili na mnogo bolji način no što bih ja ikad mogao. Jedan od onih koji su apsurdnost rata uspjeli maestralno oslikati jest američki pisac Joseph Heller, čija je Kvaka-22 (toliko bolje zvuči na engleskom) odmah po prvom tiskanju oduševila milijune čitatelja, ali i neizbježno podijelila kritiku. Dok su određeni učenjaci Hellerovom djelu života zamjerili konfuznost radnje, kronološki kaos i narativnu repetitivnost, njegov briljantan prikaz besmislenosti rata i pokvarenosti modernog materijalističkog društva, pojačan genijalno izoštrenim smislom za ironiju i sarkazam, kao i galerijom nezaboravnih, besmrtnih likova, tijekom godina je u potpunosti učvrstio svoj položaj među najvažnijim književnim djelima 20. stoljeća.

Teškog i prije svega nezahvalnog zadatka adaptacije romana na platno primio se Mike Nichols, nakon što je tri godine ranije ”diplomirao” na kultnoj priči o neodlučnom Benjaminu kojeg besramno zavodi gospođa Robinson uz, dakako, neizostavnu glazbenu pratnju meni osobno najdražeg dua u povijesti glazbe, Simona i Garfunkela. Za svoj treći ozbiljniji projekt (spomenuti Diplomac i Tko se boji Virginije Woolf?), Nichols je okupio šarenu ekipu sastavljenu od Alana Arkina (The Inlaws, Mala Miss Amerike), Anthonyja Perkinsa (Psycho), Martina Sheena, Orsona Wellesa i Jona Voighta, a zanimljivo je vidjeti i kako se na filmu snašao ranije spomenuti Art Garfunkel, čiji je odlazak na snimanje u Meksiko označio početak kraja njegove harmonične poslovne suradnje sa starim školskim prijateljem. Ostavši sam i, čini se, povrijeđen, Simon je tada napisao melankoličnog The Only Living Boy In New York. Ali, da se vratimo mi na film…

Priča zapravo i nije toliko kompleksna i dobrom dijelu vas vjerojatno je poznata. Drugi svjetski rat je u tijeku, a mi pratimo svakodnevicu američke vojne baze na otoku Pianosi blizu talijanskog kopna. U centru pozornosti je Yossarian (Arkin), sposoban pilot koji samo želi prestati letjeti i koji jednostavno ne vidi zašto bi baš on morao riskirati glavu. Hellerovim riječima, Yossarian je ‘odlučio živjeti zauvijek ili stradati pokušavajući’ (također, mnogo bolje u originalu).

Samo jedan manji dio njegovih sunarodnjaka bio je spreman dati svoj život za pobjedu u ratu, i njegova želja nije bila da bude među njima. (…) Povijest nije zahtijevala Yossarianovu preuranjenu propast, pravda je mogla biti zadovoljena i bez toga, napredak se nije temeljio na tome, pobjeda nije ovisila o tome. Da ljudi moraju umrijeti bila je stvar potrebe; koji ljudi će umrijeti bila je stvar slučajnosti, a Yossarian je bio spreman pasti kao žrtva biločega osim slučajnosti.

Čini se da je Yossarian jedini normalan u poludjelom svijetu iz kojeg ne može pobjeći. Konstantno mijenjanje propisa (podizanje broja misija koje svaki pilot mora odraditi prije mirovine), tj. nerazumni časnici zasljepljeni častohlepljem, pohlepom, pomahnitalom ambicioznošću ili bespogovorno prihvaćenim, olako shvaćenim konceptom patriotizma, sprječavaju ga da se trajno prizemlji i svoju sigurno ne junačku, ali svakako razumnu glavu konačno skloni od neprijateljskih topova koji, kako on kaže, are out to get him. U jednom od dragocjenih, ali za Hellera nimalo netipičnih dijaloga, naš (anti?)junak pokušava svog prijatelja Clevingera uvjeriti da ga svi pokušavaju ubiti.

Y: Pokušavaju me ubiti.

C: Pokušavaju ubiti sve.

Y: I kakve to veze ima?

U mnogobrojnim, uglavnom bezuspješnim pokušajima da izbjegne letenje misija, Yossarian glumi nepostojeću bolest koja je ‘skoro pa žutica, ali nije baš, pa se ne može izliječiti’, traži ‘ispričnice’ od glavnog liječnika eskadrile kojeg, ironično, moli da ga proglasi ludim, namjerno radi štetu na vlastitom avionu kako bi usred leta imao izliku da odustane od misije, baca bombe u prazno, desecima kilometara daleko od predviđenih meta, ne želeći riskirati neprijateljsku vatru… Mislim da vam je jasno o kakvom se junaku radi.

Tijek filma obilježen je Yossarianovom traumom zbog pogibije mladog suborca Snowdena, koji mu je iskrvario na rukama i čija ga smrt ne prestaje progoniti. Iznenadne flashbackove koje je Heller volio koristiti i koji su itekako dali svoj doprinos zbunjujućoj strukturi romana, Nichols je snimio prilično dojmljivo – smjestio je ovu dvojicu u zasljepljujuću bjelinu trupa aviona, u snovoliki ugođaj u kojem je u mutnom prikazu Yossarianovog traumatičnog sjećanja potresan trenutak Snowdenove smrti (”I’m cold”) prikazan na impresionistički način kao da su on i Yossarian jedini ljudi ne samo u avionu, nego i na svijetu – da je umirućem čovjeku Yossarian u tom trenutku bio najbliži prijatelj i njegova jedina obitelj.

Osim centralnog lika asirskih korijena, upoznajemo i cijeli niz njegovih prijatelja i suboraca. Od njegova ćaknutog cimera Orra (Bob Balaban), patuljka koji nikome ne želi otkriti zašto ga je ona prostitka mlatila štiklom po čelu dok se nije onesvijestio, preko neuravnoteženog Dobbsa (Sheen) i suosjećajnog kapelana (Perkins) kojeg tajna služba uzima na pik, pa sve do doktora Daneeke (Jack Gilford), kojem se falsificiranje evidencije letova konačno obije o glavu kad se sruši avion u kojem je, prema službenoj dokumentaciji, bio i on – stvoren je zanimljiv i vrlo privlačan mikrokozmos sastavljen od pijuna čije životne priče istovremeno i zabavljaju i zgražavaju.

Yossarianov omiljeni suborac mlađahni je Nately, čije utjelovljenje je Nichols povjerio Garfunkelu. Nately ima 19 godina (Art 29), ludo je zaljubljen u stariju rimsku prostitutku koja ga baš i ne ferma, slijepo vjeruje u pojmove poput ‘domovine’, ‘časti’ i ‘junaštva’, a to što, još maloljetan, predstavlja svoju domovinu u najkrvavijem sukobu u povijesti čovječanstva, za razliku od Yossariana, ispunjava ga samo ponosom. Njegov razgovor s oronulim, prastarim djedicom u bordelu spada među najcjenjenije scene u romanu, a svoj prostor je dobio i na velikom platnu. Starac, sa stogodišnjim iskustvom preživljavanja u kaotičnom svijetu, svojim moralno diskutabilnim (ili, bolje rečeno, apsolutno amoralnim) svjetonazorom direktno se sudara s Natelyjevim sanjarstvom, patriotizmom i idoliziranjem vlastite domovine, a njegove riječi ostaju odzvanjati u vašoj glavi dugo nakon odjavne špice. On objašnjava ovom naivnom tinejdžeru kako je Italija izgubila svaki rat u koji se upustila (dobro, gotovo svaki – Talijani su, uz poneke poteškoće, svojim avionima i mitraljezima ipak uspjeli savladati etiopske kopljonoše i praćkaše), ali se prilagodila pobjedniku, preživjela i uskoro postajala još jačom no prije. Kad je Mussolini vladao, nije bilo većeg fašista od njega; kad je Hitler ulazio u grad, on je bio u prvim redovima s malom nacističkom zastavicom; kad su Amerikanci oslobodili grad, on je stajao tamo da ih dočeka s bocom brandyja. Zgađeni Nately se uzruja i na njegovu dramatičnu proklamaciju da je ‘bolje umrijeti na nogama, nego živjeti na koljenima’, stari mudrac ga smireno, pomalo u stilu Boba Rocka, upozori da se malo zabunio, da izreka zapravo ide: ‘bolje živjeti na nogama, nego umrijeti na koljenima’.

Nažalost, kao ni više-manje svakom nadobudnom, ludo zaljubljenom, patriotski snažno nastrojenom filmskom liku s idealističnim pogledom na svijet, niti Natelyjeva budućnost, očekivano, nije bila baš svijetla. Ovdje je Nichols malo promijenio Hellerov predložak i Natelyju sudbinu povezao s Milovim bombardiranjem vlastite baze. Tom intervencijom u originalnu priču, Nichols je vjerojatno pokušao prikazati kako američka potraga za moći i toliko puta opjevana materijalistička opsjednust novcem uzimaju danak u životima onog najboljeg što Amerika ima, idealističnim mladim ljudima na čijem se poletu hrani.

Spomenuti Milo Minderbinder (Voight) priča je za sebe. Najočitija od nimalo suptilnih poruka Kvake jest upravo kritika kapitalizma i materijalističkog svjetonazora koja odlikuje moderni, razvijeni Zapad. Koliko daleko je društvo spremno otići za pokoji dolar, Heller i Nichols prikazuju epizodom u kojoj trgovački zrakoplovi Milove flote, u unosnom dogovoru s neprijateljem, bombardiraju vlastitu bazu, usput, dakako, poštedjevši pistu i kantinu ”kako bi mogli mirno sletjeti nakon obavljenog posla i nešto gricnuti prije počinka”. Čini se da se nitko osim Yossariana pretjerano ne uzrujava zbog toga jer, na kraju krajeva, ”što je dobro za sindikat, dobro je za Ameriku”.

Spomenuo sam suptilnost autorove kritike – dovoljno je pogledati kako je, u romanu, Milo prefarbao avione koje je američka vojska dala Sindikatu na korištenje: umjesto dotadašnjih imena poput Pravda, Hrabrost, Istina i Sloboda, sada je na njima pisalo velikim slovima: M&M ENTERPRISES. S druge strane, ista poruka na filmu je najjasnije prikazana u sceni kada Yossarian sav očajan treba padobran da iskoči iz aviona, a od padobrana ni p – Milo je ‘za dobrobit sindikata’ zaplijenio sve padobrane  i taj svileni materijal u Aleksandriji mijenjao za vrhunski egipatski pamuk i poneku skulpturu (?!).

Teško da je ovaj simbolizam mogao biti očitiji. Ali Hellerov/Nicholsov cilj, uostalom, nije ni bio ubaciti ‘bubu u uho’ svojoj publici, tjerati ih da čitaju između redaka u potrazi za skrivenim značenjem, nekakvom mudrošću koja se sramežljivo skriva ispod površine. Situacija u društvu bila je takva da nije bilo ni vrijeme ni mjesto za suptilne, plahe konstatacije o suvremenim problemima ili tihe prigovore sjebanom modernom običaju veličanja kapitala i profita nauštrb ‘malog čovjeka’. Na  udaru ovdje nije samo kapitalizam – bilo da pričamo o redovitom verbalnom i psihičkom iživljavanju iskompleksiranih visokih časnika nad podređenim pojedincima ili o kompjutorskoj pogrešci zbog koje je neki cetolog  dospio na frontu (cetolog = znanstvenik koji se bavi proučavanjem kitova – barem tako google tvrdi :) ),  na stup srama pribija se cjelokupni, ogromni, desentimentalizirani američki vojni aparat, čija apsurdno organizirana birokracija i zakamuflirani totalitarizam štete upravo onim ljudima kojima bi trebali služiti. Jedna od Hellerovih otrovnijih strelica upućenih amoralnom društvu, za koju Nichols, nažalost, nije uspio pronaći mjestu u svom filmu, jest želja jednog od najviših časnika da vojnici lete na misije u svojim najboljim odijelima kako bi ostavili dobar dojam na neprijatelja kad budu srušeni.

Mogli bismo zaključiti da Nicholsov film pati od istih ‘bolesti’ koje su postale karakteristične za filmske adaptacije književnih djela. Jasno je da u dva sata, koliko imate na raspolaganju ako niste Peter Jackson, ne možete nagurati sve ono što neko pisano djelo čini posebnim. Kako selektirati ono bitno? Kako od stotinu pametnih, duhovitih dijaloga odvojiti minutažu za svega njih nekoliko? Redatelj se morao odreći povećeg broja scena koje zaslužuju biti prikazane, a paralelno postojanje različitih priča i perspektiva žrtvovao je isključivom orijentacijom na Yossarianov lik.

Što se glume tiče, Arkin mi se u početku činio pomalo neprikladnim, a njegova gluma mi je izgledala previše histerično da bi stvarno povjerovao da se radi o istom Yossarianu kojeg sam poznavao iz knjige. Ipak, nakon nekog vremena, i on je sjeo na svoje mjesto. Njegov očaj očit je u svakoj sceni, a frustracije situacijom u kojoj se nalazi vidljive su ‘iz aviona’. Mladi Jon Voight (32), pak, odličan je kao beskompromisni Milo, iskusni Martin Balsam uvjerljiv kao najantipatičniji pukovnik Cathcart, a neobično je bilo vidjeti ‘psihotičnog’ Anthonyja Perkinsa u ulozi zbunjenog, samozatajnog kapelana, najpozitivnijeg lika u cijeloj priči. Dodajmo još da scenarij potpisuje Buck Henry, koji se u filmu i pojavljuje u jednoj od sporednih uloga, i da je lijepo vidjeti (doslovno) velikog Orsona kao zloglasnog generala Dreedlea.

Konačni dojam je da je Nichols posao obavio najbolje što je mogao i Hellerovoj priči dodao vlastiti štih u vidu neobične režije i pomaknutog ugođaja, ali, objektivno, nedostaje mi ona multiperspektivnost, bizarnost, crni humor i fenomenalni dijalozi koji su knjigu i učinili toliko privlačnom. Je li tome razlog ograničavajući okvir od dva sata, ili možda redateljeva kreativna ograničenost – stvarno ne bih mogao reći. Kultni status u mojim očima ovaj je film zavrijedio prije svega izrazito kvalitetnim predloškom, a u mnogo manjoj mjeri Nicholsovim finesama, stvarno dobrim Arkinom ili cijelom plejadom ‘pomoćnih’ zvijezda poput Sheena, Voighta ili Wellesa.

Pogledati? Apsolutno. Ali prije svega, pročitati.

6 komentara za “Catch-22 (1970.)

  • Deni Zgonjanin says:

    Pa ti nisi normalan… Kako ti se dalo ovoliko pisati?

  • maxima says:

    Nevjerojatno 😀 Ja upravo čitam knjigu, po šesti put, valjda!

    (Bolja je, naravno, valjda je tek par filmova bolje od knjiga po kojima su rađeni, ali je ovo vrhunski film :) )

    Baš mi je drago što se pogodilo ovako, slučajno. A na ovome si dugo radio, sigurno, ili se samo… izlilo? A?

  • Sven Mikulec says:

    Pisao sam u par navrata, privremeno odustajao, pa se vraćao recenziji, i tako…

    Ma knjiga mi je draga i baš se jako puno može o njoj reći. Pokušao sam malo sažeti, ali teško je s ovakvim filmom, znaš i sama.

    Evo, nadam se da je tebi tekst sjeo, kao nekome tko voli Hellera koliko i ja. :)

  • Vedrana Vlainić says:

    Eto, opet me sram što moram priznati da niti ovaj film nisam gledala. Mislim da sam, prije nekoliko godina, negdje ulovila sam početak, ali nemam pojma što me je tada spriječilo da ga odgledam do kraja…
    Ali, knjigu sam doslovce progutala pri prvom čitanju (sasvim neočekivan poklon od tate, koji je baš taj rođendan ocijenio kao dovoljnu starost za potpuno shvaćanje genijalnog Hellera), kao i svakom sljedećem. Jednostavno me uvijek oduševi, bez obzira na to koliko sam ju puta već prešla. (baš se sad pokušavam sjetiti gdje sam zametnula svoj primjerak na engleskom, čita mi se opet :D)

    Sjajna recenzija! Baš sam s guštom pročitala i imam osjećaj da ću jako uživati u filmu (iz ovih stopa krećem u potragu za torrentom), što nije uvijek slučaj s adaptacijama romana.

  • maxima says:

    Izgleda kako neki očevi imali monopol na poklanjanje Catch 22 ženskom dijelu populacije u obitelji :D.

    O… dopast će ti se film, daaaaa… no nemoj razmišljati o knjizi 😀 dok ga gledaš. Naravno, ne insinuiram da je dotle drugačiji, neeee… jednostavno ti zavidim što ćeš ga gledati po prvi puta… ma znaš kako je to.

  • Sven Mikulec says:

    Hvala na komplimentu, Vedrana. 😉

    Ovaj captcha je i dalje iritantan, ali tu i tamo mi ispadne smiješna riječ (ovaj put 7 ASS), pa me razveseli.

Leave a Reply

Your email address will not be published.