Casablanca (1942.)

Piše: Vanja

Casablanca (1942., 102 min.)

Režija: Michael Curtiz

Glume: Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Claude Rains, Peter Lorre, Sidney Greenstreet, Paul Henreid, Dooley Wilson

 

Gotovo 70 godina poslije, Casablanca se održava visoko na ljestvici gledanosti upravo svojom osobitošću. Koliko je vas znalo za „Play it, Sam!“ čak i mnogo prije no što ste pogledali film? Na stranu činjenica da ju je prije osam godina Američki Filmski Institut proglasio jednim od stotinu najromantičnijih filmova, tu ima još tako mnogo toga. Može se slobodno reći da je dijelom čak i jedan od ranih noire holivudskih filmova, sa svim svojim bizarnim, neodređenim likovima skrivenih namjera, svojim zadimljenim barovima, a opet – prštavim dijalozima i tek mrvicama melodrame, no one fine i odmjerene, koja je u odnosu na neke druge čista, dobra drametina – i ne samo to. Sve što je uspješno spojeno u ovom filmu vjerojatno je rezultiralo konačnim lansiranjem besmrtnog Humphrey Bogart trademarka, ušminkanih odijela, šešira, kišnih mantila i cigarete koja visi s ruba usne. Tim nevjerojatno prijemčivim stilom jednog od najžešćih kulera filmskog platna, pojavio se Bogey još kao spretni inspektor Sam Spade u godinu dana ranije snimljenom Malteškom Sokolu, ali Casablanca i Rick postali su i ostali sinonim jedno za drugo, barem na filmskom platnu.

Casablanca i kao grad i kao pojam, te kavana „At Rick’s“, u ovom su filmu glavni protagonisti isto onoliko koliko i njegovi stvarni glavni likovi. Ne jako neobično današnjem gledatelju naviklom na sve i svašta, redatelj Curtiz brzim i kratkim rezovima nas povremeno sili da trzamo glavom lijevo-desno, vrlo jednostavno i u tek par početnih kadrova prikazavši napetost, užurbanost i pretrpanost grada u francuskom dijelu Maroka, u koji su se početkom Drugog svjetskog rata slile rijeke europskih izbjeglica, na putu ka raznim obećanim destinacijama.

Za pretpostaviti je da dobar dio gledatelja poznaje i radnju i lajne i kraj, riječi koje su obilježile ne samo ovaj film, nego i zaživjele kroz mnoge druge. Sve je puno bogatih i onih manje bogatih u Casablanci i svi čekaju… čekaju i čekaju… izlaznu vizu, koja vrijedi svo bogatstvo svijeta. Također, svi navraćaju u popularni kafić „At Rick’s“, gdje se skuplja crème de la crème, a i oni koji bi to htjeli biti. No za Ricka su očito svi isti, dok mirno potpisuje čekove sa “OK. Rick” ili izbacuje njemačkog bully-pokeraša iz prostorije za kockanje, cijepa Nazi čekove za šankom. Rick ima svoju povijest i kao osoba i kao kavana i kao… pojam, no njegova unutrašnja drama je nešto čime ne maše kako to čine neki drugi. Za čudnog suputnika s kojim mu se svako toliko isprepliću situacije, sati i dani ima neodoljivo šarmantnog francuskog načelnika policije kapetana Renaulta (Claude Rains) koji vlada “neokupiranom” teritorijom francuskog Maroka – to tako gordo zvuči! A kako tek on gordo izgleda i kako se prekrasno oportunistički ponaša, pun vrckavosti i ironije, čineći savršenu nadopunu Ricku, ujedno u sebi spajajući no i poričući svakakve pogrdne stvari koje bi čovjek čuo o Francuzima kroz ratove… i inače.

Renault: What in heaven’s name brought you to Casablanca?
Rick: My health. I came to Casablanca for the waters.
Renault: The waters? What waters? We’re in the desert.
Rick: I was misinformed.

Sitna no bitna uloga Petera Lorrea kao švercera Ugartea, crnoburzijanca signora Ferrarija (Sidney Greenstreet) te od strane de Gaullea potpisanih tranzitnih viza, te stizanje u grad počasnog gosta koji Casablancu ne smije napustiti (a stiže s osobitom damom), početak su krimića koji savršeno zadovoljava pričom, plotom, raznoraznim pod-plotovima i svim potrebnim začinima. Naravno, suptilno je protkana veza s Ilse (Ingrid Bergman), starom ljubavi iz pariških dana; no dok su godinama romansa između Ricka i Ilse te njen konačni izbor bili osnovna potka oko koje su se plele priče o romantičnoj Casablanci, ta veza je moćna, dramatična te na momente čak savršeno neočekivanih zapleta i raspleta. Ona je bitna, no ipak tek jedna od priča na kojima počiva ovaj prekrasni film.

Identificirati ga tek kao romansu malo je prenategnuto, osobito kad film pogledam s određenim odmakom vlastitih godina i „romantičnih“ filmova koji su prošli kroz moju tikvu. Casablanca je sve u jednom, no polica na koju bih je ja stavila je pravi ratni triler, s neizbježnim izgubljenim/stečenim ljubavima, tajnama iz ormara i prošlostima koje progone i nekim čudnim prijateljstvima stvorenim u najčudnijim mogućim okolnostima. Moguće je da, laik kakav jesam, pretjeram u hvalospjevima, no ovaj film je (na stranu još desetine izvrsnih, o kojima možda nekad bude riječi) primjerak gotovo savršenog filmaštva kojemu vrijeme ne može ništa. U njemu postoji nešto (u nedostatku naglo osiromašenog vokabulara) osnovno, gluma, skladan omjer svjetlosti i tame, dugih i kratkih rezova, razrađeni likovi, a sve ga to čini skoro i bogatijim, no što znači epitet „filmski klasik“? Casablanca je zbilja jedno od najgledanijih ostvarenja ikad, što filmu i daje tu kultnu aureolu – na čudan način i na čudnom mjestu prikazuje jedno čudno vrijeme, sa čudnim no (opet) divnim protagonistima, no prvo i najjače od svega – usijeca stazu za veliku Bogey legendu i njegove famozne lajne. „We’ll always have Paris“ nešto je sa čim ćemo se susretati kroz crtiće, Startrekiće i dosta drugoga.

„Of all the gin joints in all the world she had to walk into mine…”

Osjećaj koji je redatelj Curtiz pokazao za kameru, ritam i svjetlost, definitivno su doprinijeli njegovoj vizualnosti i – naravno – uspjehu filma koji je u kategoriji „najboljeg“ pokupio i kipića. Kraj filma je za pojedine neobičan iz današnje perspektive, dok je zapravo savršen u žanru ratnog krimića, gdje (svejedno romantični) antiheroj glumi teškaša i kulera, no pravi presedane u ponašanju, guli slojeve i postaje heroj – u ovome Casablanca nije izuzetak, gdje se Renaultovo propitkivanje o prirodi Rickovog cinizma i vrckavi momenti o postojanju njegovih osjećanja općenito stapaju u nevjerojatnih dvadesetak minuta slavlja ljubavi, pravde, prijateljstva i svojevoljne žrtve. Sentimentalnost kao takva nije baš nešto čime se Casablanca busa, jer je činjenica da ista postoji u nekom „svom“ sloju ili svijetu. Film je na momente  nadrealističan, osobito s likovima poput Ugartea, Ferrarija ili Victora Laszla, jer da su bili imalo „stvarniji“ u izvedbi, nestala bi mistika, a upravo ona vuče i mami poput tog neobičnog mjesta u vremenu, u kojem su vladale izlazne vize, krađe, kaos, pio se najbolji šampanjac, trpila se njemačka čizma na ovaj ili onaj način, voljelo se i uživalo u Samovim vratolomijama na klaviru. Jasno je da već prepoznatljiv Bogartov stil savršeno paše ulozi super-kul odmjerenog cinika koji ga je i učinio tako omiljenim u ondašnje, a bome i današnje publike. Gledatelj se nekako lako poistovjećuje s ovakvim likom – Rick uvijek zna gdje, što i kako, zna i početke i svršetke, a um mu uvijek radi podmazan k’o savršen stroj, dok je vječni sinonim za kulersko ponašanje tek isto tako vječna fasada samoočuvanja.

„Here’s looking at you, kid.“

Ovakav način snimanja, igre svjetlima, glume, scenarija i mase drugih slojeva Casablance, na momente je gotovo… ekspresionistički, rekla bih laički. Svi ti elementi se jednostavno (danas nekima i smiješno) no krajnje skladno upredaju u  snažan emotivan udarac kojeg se ne zaboravlja lako. Možda je to čak atipično za američki film općenito, zapravo sam sigurna da jest – osim možda nečega, što bi snimili Coeni, kao na primjer, strašno podcijenjeni The Man Who Wasn’t There vs. nekih njihovih precijenjenih djela. Bez obzira na neizbježnu melodramu koja izviri ponekad iz ovog filma, bez obzira na snimanje u studiju (ej, čovječe, nekad se zbilja tako radilo, bez ičega, efekata, ovog, onog, sve Potemkinova naselja…), Casablanca je jedan u nizu očitih primjera kako su se radili i kako se još uvijek rade izvrsni filmovi, bez obzira na godište, a dojmom koji ostavlja, ovo djelo je… pa…

„Play it, Sam! If she can stand it, so can I!“
Postoje mnogi jednostavni razlozi zbog kojih će Casablanca biti uvijek mrvicu bolja od sličnih ostvarenja, a među njima su sigurno bogatstvo scenarija, od kojih valjda pola svijeta napamet zna svaku drugu lajnu u filmu. Pored toga, bila je to stvar puke sreće – naime, kad je film završen, ekipa ukupno, zajedno s redateljem i scenaristom, nije očekivala više od uspjeha malo boljeg „B“ filma. Međutim, kako su se zakotrljale stvari, u Calablanci se 1943. g. imao održati sastanak Velike četvorke, a Warners je to pametno iskoristio – film ne da je bio hit, popalio je velike ekrane i zapalio publiku. Bukvalno. Dalje… da, ovo je jedan od filmova za koji ljudi i inače kažu da nema suvišnih likova, scena, riječi, i to je točno. Čak i sitni plotići i priče sa strane su tako stvarni i tvore jako vezivno tkivo, postavši sastavni dio razvoja glavnih likova, od kojih pa valjda niti jedan nije ono što bi rekli – nedovršen. Osobno? Vrijedan je zbog toga što kudikamo jače udari kad ga čovjek gleda drugi puta. Upravo činjenica da čovjek zna masu scena i što zapravo stoji iza njih u određenom sloju filma, čak i Bogartove i Bergmaničine fasade te samoga kraja, čini ga jačim valjda sto puta.

No, na stranu sve, veličina ovog filma u velikoj mjeri počiva na njegovoj jasnoj identifikaciji Bogarta i Ricka jer kad pomislim na dragog mi i legendarnog Bogeya – ja odmah pomislim na Casablancu i tu nenadmašno ciničnu facu otuđenog antiheroja koji u skrivenom srcu ponosno skriva svoje rane, kroz ironiju čineći dobro i spriječavajući zlo, plešući na ivici čistog heroizma.

2 komentara za “Casablanca (1942.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.