Buntovnik bez razloga (1955.)

Piše: Vedrana Vlainić

Buntovnik bez razloga (Rebel Without a Cause, 1955.)

Režija: Nicholas Ray

Glume: James Dean, Natalie Wood, Sal Mineo, Edward Platt


Nekako sumnjam da ima itko tko ne zna, barem samo po spominjanju, za Jamesa Deana. Ako ništa drugo, barem od nedavno nam s radio-prijamnika često trešte riječi «everybody wants to be like James Dean», u ritmu nekakvog aktualnog pop pjesmuljka, a da ne spominjem mnoštvo drugih posveta, što stihovanih, što na neki drugi način iskazanih, toj, uz Marilynku rekla bih čak jednoj od najvećih ikona „zlatnog“ Hollywooda. Shodno tome, malo me sram priznati da ima tek nekoliko godina, kako sam po prvi put pogledala išta od lika i djela tog stanovitog gospodina, u nekakvom prazničnom cjelonoćnom maratonu njegovih filmova.

Iako je sâm taj plural „filmovi“ prilično slabašan pojam, budući da je Dean u svojoj karijeri ostvario samo tri pojavljivanja na velikom platnu u relativno kratkom vremenu od manje od dvije godine (uz naslovni, tu su još i Istočno od Raja te Div, s tim da je već sredinom snimanja potonjega tragično poginuo), taj je mladi glumac ipak (zasluženo) svrstan uz bok velikanima poput Marlona Branda i Warrena Beattyja. Nije doživio premijere dvaju svojih filmova te je postao prvi glumac nominiran za Oscara posthumno. Iako je nominacija bila ona za ulogu Jetta Rinka (Div), u filmske anale ipak je ušao kao mladi buntovnik u borbi protiv sustava i predrasuda, utjelovljenje ideala američkog teenagera; zalizane kose, ciničnog polusmiješka i karakterističnog „škiljavog“ pogleda.

U sitne noćne sate, u noći nakon Uskrsa, nailazimo na pijanog mladića (Dean) kako leži na pločniku i igra se s plišanim majmunčićem. Mladić se ponaša tipično dječje, smještajući igračku „na spavanje“ ispod komada novina i blaženo se smješkajući. Ali, kao kontrast svojemu ponašanju, obučen je konvencionalno: u „odijelo za odrasle“ – klasičan sako, bijela košulja i kravata. Postepeno se približava zvuk sirena te policija mladića odvodi zbog pijanstva na javnom mjestu.

U policijskoj postaji susrećemo još dvoje neprilagođenih teenagera, svaki od njih priveden je u istu policijsku stanicu iz različitih razloga, a čiji se životi od tog trenutka neplanirano isprepliću s protagonistovim. Tu su Judy (Natalie Wood), lijepo obučena i naizgled dobro odgojena djevojka koja je, nađena kako kasno noću luta ulicama, privedena pod sumnjom da se prostituira; zatim introvertirani dječak iz bogate obitelji, John Crawford, nadimkom Platon (Sal Mineo), koji je uzeo pištolj iz ladice u kući i pobio napuštene psiće, a napokon službeno upoznajemo i naslovnog junaka: to je naizgled djetinjast Jim Stark (fun fact: ime lika je „skrpano“ od glumčeva pravog imena James i premetanja slova u prezimenu njegove prve uloge, one Caleba Traska u ekranizaciji Steinbeckova klasika Istočno od raja), koji napadno više glumi nego što doista jest pijan (pjeva, mrmlja ispod glasa, oponaša zvukove sirena, tetura po stanici i zuri u ljude oko sebe). Ali unatoč tome, uspijeva uspostaviti kontakt s ostalo dvoje, gotovo pokroviteljskim ponašanjem prema njima.

Uskoro po njega dolaze Jimovi roditelji i baka, uštogljeni pripadnici više srednje klase, svo troje formalno obučeni. Vijest o sinovom ponašanju prekinula im je otmjenu uskršnju zabavu i sad, duboko povrijeđeni situacijom u kojoj su se našli, Jima se gotovo i srame, što ide u prilog njihovoj omiljenoj odgojnoj metodi: pakiranje i „put pod noge“ svaki puta kada Jim upadne u nevolje. Jim, sam po sebi, ne djeluje previše ratoborno. Čak bi se moglo reći i da ima zavidan prag tolerancije (scena bušenja guma na njegovom fensi automobilu od strane lokalne bande), ali postoji jedna čarobna riječ koja ga je u stanju isprovocirati u roku keks, a to je „kukavica“. Potaknut „primjerom“ svojega oca, koji nikada nema hrabrosti suprotstaviti se ženi konstantno podnoseći njezino zanovijetanje, Jim gotovo opsesivno ne želi biti kukavica i papučar poput njega.

Sljedeće jutro donosi Jimov prvi dan u novoj školi, gdje se njih troje ponovno susreću te pronalaze srodne duše jedno u drugome, niti ne sluteći do kakvih će posljedica njihove butovničke nepodopštine dovesti…

Ovako, u grubo sročeno, film prikazuje nemirne, nezadovoljne, rekla bih čak pomalo stereotipizirane američke teenagere, čije malograđanske obitelji ne shvaćaju njihove potrebe te koji, kroz pobunu i tragični rasplet do kojega ona dovodi, sazrijevaju i stječu određeno životno iskustvo (promjene koje se događaju u stavu i načinu razmišljanja glavnog junaka kao i u stavu onih koji ga okružuju, psihološki aspekt simbolično prikazan kao „prelazak“ iz adolescencije u zrelije doba).

Scenarij (Stewart Stern, Irwing Shulman, Nicholas Ray) je djelomično temeljen na znanstvenom radu, koji analizira stvarni slučaj jednog američkog delinkventa, teenagera–psihopata, pod naslovom Rebel Without A Cause: The Story Of A Criminal Psychopath doktora Roberta Lindnera iz 1944. godine. Naslov filma nije prvotno bio isti kao i naslov studije, tek se kasnije odlučila iskoristiti simbolika koju taj „razlog“ u naslovu predstavlja – Jimovu ujedno buntovnu i idealističku potrebu za iskrenošću i poštenjem u licemjernom okruženju.

Jim je otuđen. Smeta mu konformizam i nezainteresiranost roditelja pa svoje nezadovoljstvo iskazuje konfliktima u društvima u kojima je prinuđen biti. Naime, opsjednuti „društvenim ugledom“ (za kojega misle da uživaju) i (mistificiranim) „mišljenjem zajednice“, njegovi roditelji pribjegavaju promjeni boravišta, baš svaki puta kada Jim (u svojoj „neprilagođenosti“) dođe u sukob sa okolinom. Navodno, u Jimovom interesu, a, u stvari, bježeći od odgovornosti za njegov mentalni odgoj.

Međutim, najkompleksniji, a ujedno i najtragičniji, je svakako lik Platona. Unatoč svom bogatstvu koje posjeduje, radi se o nevjerojatno usamljenom i gotovo napuštenom dječaku, koji živi sâm u svojim mislima i neprestano izmišlja priče o svojim roditeljima kako bi zapravo sam sebi približio vječito odsutnu majku i nepostojećeg oca. Njegov „zločin“ s početka filma, simboličan je prikaz njegovog vlastitog života – i on je poput napuštenog psića kojeg je „otac“ ostavio, otišavši nakon što je „oplodio“ majku i koja, mjesec-dva po „okotu“, također odlazi. Shodno tome, gleda na Jima i Judy kao na roditelje koje si je sâm odabrao, kako bi prikrio nebrigu vlastitih, te njih troje, ujedinjeni u zajedničkom osjećaju averzije prema „zvjerinjacima“ svojih domova i nevoljkosti da se u njih vrate, formiraju svoju toplu, miroljubivu i međusobno brižnu verziju obitelji.

Čitajući malo „između redaka“, može se reći da se film bavi i nešto dubljim problemima kao što su adolescentska kriza identiteta, ali i (tada strogo tabuiziran) problem homoseksualizma (diskretno prikazan u liku Platona, čiji su seksualni afiniteti natuknuti kroz niz simbola, koji se provlače radnjom) pa i naznake Elektrinog kompleksa kod Judy (razočarana očevim uvjerenjem da je prestara da bi otvoreno pokazivala svoju naklonost prema njemu zagrljajima i poljupcima, kreće se u lošem društvu i radi nepodopštine kako bi privukla njegovu pozornost).

Međutim, u prvom planu ipak je prikaz disfunkcionalnih obitelji i konflikata unutar njih (svo troje suočeni su sa obiteljskim problemima i pate od očitog nedostatka oca kao uzora – father figure), ali i interakcije između mladih toga doba; prijateljstva, neprijateljstva, sukobi i načini rješavanja istih. Svi oni više nisu niti bezbrižna djeca, ali niti odrasli ljudi, već su zapeli negdje na pola odrastanja i ne znaju ni sami kako dalje, jer jednostavno nemaju nikoga tko bi im pomogao i nekamo ih usmjerio.

Buntovnik je također poslužio i kao odskočna daska još dvama mladim glumcima – Salu Mineu (imao je 16 godina u vrijeme snimanja, ali kasnije nije ostvario neku značajniju ulogu) i Natalie Wood (najzapaženija, i meni najdraža, bila je u Sjaju u travi). Zanimljiva, i pomalo bizarna, je činjenica da su svo troje glavnih glumaca umrli prerano i pod misterioznim okolnostima: Dean u automobilskoj nesreći sa 24 godine (1955.), Mineo – izboden nožem u 37-oj godini (1976.), a Wood se utopila pod nerazjašnjenim okolnostima u 43-oj godini (1981.). A osim toga, i na samom snimanju bilo je prilično veselo, barem što se skandala tiče. Tračevi o „načinu“ na koji je Wood dobila ulogu (prvotno je bila odbijena, jer je izgledala previše kao dobra djevojka iz susjedstva, umjesto maloljetne delinkventice kakvu je trebala utjeloviti); zatim, vijest koja je punila tabloide tjednima, da se scena borbe noževima odigrala pravim noževima, koji su nanijeli prave ozlijede, kao i scena udaranja stola u policijskoj postaji zbog koje je Dean tjedan dana imao šaku u zavoju te, naravno, cijela zbrka oko Deanove karakteristične crvene jakne koje su (sve tri koje su se koristile na snimanju) misteriozno nestale.

Nekako je uvriježeno da se baš ovaj film smatra Deanovom signature role (ikonskom ulogom, karakterizacijskom ulogom, ulogom karijere; prevesti navedeno doslovno, kao „potpisnu ulogu“ glupo je). Iako nije za nju bio nominiran u kategoriji najboljeg glavnog glumca, činjenica je da lik Jima Starka utjelovljuje sve ideale i strahove mlade osobe onoga doba (a u koje bi se, i dan danas, mnogi mogli zbilja zdušno uživjeti).

Prvi puta na velikom platnu prikazan nekih mjesec dana nakon Deanove tragične smrti, Buntovnik se smatra jednim od najboljih filmova pedesetih s tematikom pobune i uličnih bandi (uz Divljaka s Marlonom Brandom u naslovnoj ulozi). Iako je, prema mom skromnom mišljenju, najbolja Deanova uloga ona Caleba Traska u klasiku Elie Kazana Istočno od raja, danas je ipak, bez obzira na razlog, sasvim sigurno ostao zapamćen kao najpoznatiji holivudski buntovnik.

And while the flash of our beginning has not yet traveled the light-years into the distance, has not yet been seen by planets deep within the other galaxies, you will disappear into the blackness of the space from which we came – destroyed, as we began, in a burst of gas and fire. The heavens are still and cold once more. In all the immensity of our universe and the galaxies beyond, the earth will not be missed. Through the infinite reaches of space, the problems of man seem trivial and naive indeed, and man existing alone seems himself an episode of little consequence.

Jedan komentar za “Buntovnik bez razloga (1955.)

  • Maxima says:

    Dugo nisam uživala ovako 😀

    Jako volim ovaj film, iako su (možda) East of Eden ili Giant bolji od njega, po nekima,… e sad Vedrana… ja to sad sve opet moram pogledati! (No to je valjda i cilj 😉 )

Leave a Reply

Your email address will not be published.