Boudu spašen od utapanja

[J. Renoir, 1932.]

9

REŽIJA

Jean Renoir

SCENARIJ

Rene Fauchois, Jean Renoir

GLUME

Michel Simon, Charles Granval, Marcele Hainia

SAŽETAK

Renoirova oda neposlušnosti i individualizmu te suptilna kritika buržoazije u kojoj su ironija i humor dobili prednost nad patetikom i moraliziranjem.

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Luka Resanović

Nakon što je izgubio psa, beskućnik Boudu odluči počiniti samoubojstvo skokom u rijeku. Plan mu pokvari buržuj Edouard koji ga je vidio svojim dalekozorom s prozora, te brzo potrčao i skočio u rijeku kako bi mu spasio život i primio ga u kuću radi svog dokonog socijalnog eksperimenta.

Makar nije stekao reputaciju nekih drugih djela iz perioda Renoirove hiperproduktivnosti 1930-ih kao što su Velika iluzija ili Pravila igre, film Boudu spašen od utapanja nije manje značajan od spomenutih naslova, posebice ako se promotri njegov tematski i stilski doprinos. Središnji motiv Renoirova opusa su inače klasni odnosi, pri čemu ni ova komedija/humorna drama nije iznimka. Za razliku od neorealista na koje je nepobitno utjecao, autor ne pribjegava (manifestnim) konvencijama, već uspostavlja ugođaj slobodne i humoristične žanrovske strukture. Film tako nije opterećen konvencionalnim dramskim elementima u službi snažne socijalne poruke, već se (s)nalazi u formi humorne drame u kojoj obespravljeni sloj nije proletarijat već lumpenproletarijat, pri čemu su malograđanstvo i buržoazija izloženi podrugljivoj i suptilnoj kritici.

a4

Protiv svoje volje, skitnica Boudu dolazi u svijet njemu nepoznate kulture ponašanja (odijevanje, ponašanje za stolom, spavanje) i načina života  (gospodarsko-sluganski odnos, malograđanski snobizam, artificijelni altruizam), a nakon što ga je upoznao iznutra, shvaća kako mu je upravo prijetvorna buržoazija pokazala da on zapravo nije na dnu, tj. da je bolje biti beskućnik nego živjeti u društvu takvih ljudi (ovdje valja napomenuti da je sam Renoir odlučio promijeniti kraj dramskog predloška što ovaj film i čini toliko značajnim). Viši sloj prikazuje neiskrenim i nastranim s obzirom da Edouardov motiv spašavanja Boudua dolazi iz dokonosti i fetiša prema beskućnicima, a motiv udomljavanja istog iz testiranja vlastitog populizma i kvazi mesijanstva. Kad ga udome, svi Boudua promatraju kao neku životinju koju bi trebalo pripitomiti i dovesti u zamišljeni red. Nepismen i građanski inferioran, Boudu je etički superioran nad buržujima jer mu nije jasna funkcija sluškinje, dok je u njihovoj obitelji ta ista sluškinja dio razumnog i neupitnog načina života. Iako u ovom filmu još nije otvoreno radikalan kao u kasnijem Zločinu gospodina Langea, autor svojim neočekivanim dramaturškim rješenjima otvoreno staje na stranu obespravljenog, slaveći tako njegovu individualnost i neposlušnost, pri čemu nema chaplinovske sentimentalnosti te didaktičnih ili moralizatorskih tendencija.

Posebno zanimljiv aspekt filma je stil budući da Renoir već 1932. koristi tehniku snimanja na lokacijama karakterističnu za novi val. Indikativan primjer toga je kadar od 40-ak sekundi gdje, uz primjenu zooma, snima Boudua s druge strane ulice metodom skrivene kamere na stvarnoj lokaciji što je tipična novovalna praksa filmova 1960-ih i 70-ih (Godard, Imamura, Friedkin, itd). Drugi primjer je subjektivni kadar iz vizure dalekozora gdje se Boudu također snima na gradskoj ulici, okružen prolaznicima. Osim tih gradskih sekvenci gdje čujemo konstantnu buku prometa, na lokacijama su snimane i druge eksterijerne sekvence poput one iz gradskog parka ili one na rijeci. Prema tome, osim neorealizma na koji je posebno utjecao filmom Toni, Renoir predstavlja i preteču novog vala. Svojim stilom i konzistentnim opusom bio je poseban miljenik autorske kritike 1950-ih, a zbog svog istraživanja dubinskih mogućnosti sredinom i krajem 30-ih najveći uzor Orsonu Wellesu i Građaninu Kaneu.

a1

U glavnoj ulozi se pojavljuje legendarni Michel Simon, čija gluma čini Boudua istinskom ikonom francuskog filma. Njegova je slobodna improvizacija, putem neverbalne komunikacije raznih gestikulacija i grimasa, zaista sjajna i upečatljiva. Simon portretira Boudua kao čovjeka slobodna duha koji od gledatelja ne traži empatiju, čime doprinosi sveukupnom ugođaju filma lišenog najmanje patetike.

Leave a Reply

Your email address will not be published.