Bijeg iz New Yorka (1981.)

Piše: Danijel Špelić

Bijeg iz New Yorka (Escape from New York, 1981., 99 min.)

Redatelj: John Carpenter

Glume: Kurt Russell, Lee Van Cleef, Ernest Borgnine, Donald Pleasence, Harry Dean Stanton, Adrienne Barbeau

 

Malo je komplicirano pisati o stvarima koje poznajete bolje od prosjeka; uvijek postoji mogućnost da se izgubite u vlastitim idejama, interpretacijama istih i neobjektivnosti kao takvoj. Tu je i pitanje pristupa, odakle početi i što je ustvari važno za priču koju mislite ispričati. Jer, pisanje o kultnim filmovima upravo je to, pričanje priče, s obzirom na to da se uvijek asociramo na određeni trenutak kad smo se po prvi put susreli s njima. Neću reći da je važan i dojam koji ostave na nas jer isti je podložan promjenama, uvijek postoji ta mogućnost da nam se ne svidi ono što vidimo, što je opcija koju uzimamo zdravo za gotovo i zbog koje ponekad požalimo oštre kritičarske riječi. Nikad nisam napisao ni riječi o popularnom filmu, čak ni kao preporuku nekome, i iz nekog razloga vjerovao sam da to neću nikad ni napraviti. Glavno je to što sam film pogledao u posve krivo vrijeme, i neću reći da je to bilo loše iskustvo jer nije, ali bilo je nedorečeno. Za razliku od nekih drugih naslova iz Carpenterove filmografije, Bijeg… me nije uspio impresionirati na način da mogu otvoreno reći kako je riječ o odličnom filmu kojeg svatko mora pogledati. Uvijek sam držao da su to nedovršeni poslovi, još jedno gledanje me neće ubiti i onda ću biti posve siguran u neku svoju odluku što i kako. Par godina kasnije, naši su se putovi ponovo ukrstili i rezultati su takvi da posve razumijem zašto je The Thing u svojem premijernom izdanju potonuo na onakav način. A filmovi koji imaju takav efekt na ljude, da promijene mišljenje iz temelja iza sebe, i u sebi uvijek nose dobru priču koju treba pogledati i iz šireg konteksta, izvan okvira samog filma, da bi bila dobro ispričana.

Otok Manhattan pretvoren je u zatvor za sve kriminalce kojima nema pomoći oko rehabilitacije, svi su putovi odsječeni i pod strogim nadzorom. Jednom kad uđeš unutar njega, izlaza više nema. Nakon što predsjednički avion bude oboren na njegovu području, vlasti imaju samo jedan izbor, poslati čovjeka koji će izvući predsjednika iz zarobljeništva. Čovjek za posao – Snake Plissken, materijal radi kojeg dotični zatvor i postoji, hardcore kriminalac i klasični američki outlaw pojedinac koji do predsjednika i pomaganja policiji drži koliko i do lanjskoga snijega. Kako ipak voli svoju glavu na ramenima, po mogućnosti živu, Plissken će prihvatiti misiju, no tek kad mu u krvotok ubace otrov koji će ga dotući za određeni broj sati. Igra života, doslovce i u prenesenom značenju, može započeti.

Za jednu drugu, raniju generaciju, Snake Plissken bio je ono što je za neke nove gledatelje Richard B. Riddick, jedinstvena karizmatična pojava kakve se ne događaju često. Također, Plissken je utjelovljenje Carpentera osobno, koji je u originalnu priču ubacio dosta toga iz svojih iskustava. Obojica su u neku ruku unajmljeni revolveraši koji su se morali nositi s dobro uhodanim strojem birokracije kako bi nešto napravili. Loše pogodba koju je Plissken primoran prihvatiti ima eho stvarne loše pogodbe koju je Carpenter morao prihvatiti radi Halloweena (čime je izgubio ugodan komad financijskog kolača) te nije nikakvo čudo što su obojica (Russell & Carpenter) izjavili kako je Plissken njihova najbolja kreacija, kojoj će se nakon desetljeća i pol još jednom vratiti. Film je znakovit i po tome što je riječ o njihovoj drugoj suradnji, odmah nakon Elvisa iz 1979., potvrđujući njihovu dobru kemiju na setu i izvan njega. Ona je, uostalom, dovela i do Russellovog transfera iz dječje zvijezde do zdravog akcijskog mužjaka.

Na stranu sve off set zanimljivosti, film je sam po sebi originalan već po samoj priči (ideju o otoku kao zatvoru Carpenter vuče još od početka sedamdesetih), čak i ako se u njoj mogu prepoznati bezbrojni uzori i inspiracije na koje smo već navikli kod Carpenterovih filmova. Film je nastao u doba kad su space priče bile itekako u modi (Star Wars i Close Encounters of theThird Kind) pa poigrati se tmurnom vizijom budućnosti (iako je danas malo smiješan onaj podatak da se radnja odigrava 1997. godine) u kojoj vlada policijski režim, nehumanost i zamalo fašizam nije bio potez kojim bi se netko mogao proslaviti. Carpenter se ponovno vratio hijerarhiji uličnih bandi kao glavnim negativcima, stvarajući galeriju šarenih likova, koji više podsjećaju na plemenske frakcije nego same bande. Nije zaboravio ni likove koji su sve samo ne crno-bijeli, loši imaju volju da naprave dobro, dobri da naprave zlo, jedan izmiješani kolorit subkultura koje se međusobno nadovezuju. Upotreba Leeja Van Cleefa ima prizvuk vesterna, posebice posebno dizajnirana scena gdje on i Plissken izmjenjuju replike u Clint Eastwood maniri. Priča, koncept budućnosti, likovi i izvedba… sve je uklopljeno u cjelinu drugačiju od klime unutar godina kad je science fiction kao žanr ponovo počeo dobivati na poletu i svježini (iako je više riječ o financijskim uspjesima nego kreativnim), ali da bi se dobila veća slika o tome, treba se vratiti na onaj dio o studijima, njihovim pravilima igre i kreativnosti koja je Carpentera uglavnom i proslavila odmah na početku karijere.

Iako na glasu kao netko tko vraća tri puta više od uloženog (možemo reći i dvadeset puta jer je The Fog snimljen za milijun dolara i nadozidao je dvadeset zarade), Carpenter svejedno nije mogao dobiti budžet koji je želio te je film sniman – izvan New Yorka. Igrom kadrova, maketa i nacrtanih pozadina (zadnje dvoje radilo se pod paskom buduće redateljske zvijezde Jamesa Camerona), malo je tko i shvatio da se nije snimalo u originalnom gradu (osim nekoliko važnijih scena panorame), a jednostavnim je trikovima uspio napraviti različite atmosfere. Igra svjetla, neon i betonska struktura „civilizacije“ naspram zapuštenih i prljavih ulica zatvorenog grada-zatvora. Stvarajući minimalne „atrakcije“ tipa gladijatorske borbe na svakom koraku i snimajući widescreen tehnikom (trik iz The Fog) film je dobio na dinamici, ali i na dobrom izgledu, skupljem izgledu te i dan danas izgleda posve pristojno. Konačni proizvod nije postao blockbuster u rangu Star Warsa, no odradio je sasvim finu financijsku turu u svom kino pohodu, ali još je važnije da je publika prepoznala originalnost koja je ravna entuzijazmu da se ispriča dobra priča, bez obzira na moguće prepreke. Nije nužno da će se svima svidjeti ponuđena kombinacija, vrijedi spomenuti i da su likovi, iako razrađeni, još uvijek kartonski do neke mjere, reference na neke druge žanrove nisu za svakoga, a mračni ton budućnosti može djelovati pretjerano (iako u doba kad Veliki Brat sve gleda baš i ne). Preporuka bi bila – pogledati ga otvorenog uma. I onda još jednom, tek toliko da provjerite može li vas početni osjećaj prevariti. Kako je završilo moje drugo gledanje? Jednostavno. Našao se na top pet najboljih SF filmova koje sam pogledao i, kako stvari stoje, ondje će ostati jako dugo vremena.

4 komentara za “Bijeg iz New Yorka (1981.)

  • maxima says:

    top 10 polica, od prvog gledanja do danas, mislim. jako volim taj film.

    a recka je pala baš u pravo vrijeme.

    hvala na ugodnom štivu 😀

  • Danijel says:

    Nema na čemu :-) – meni drago da ti se svidjela. Nisam baš našao da je puno ljudi pisalo o njemu, pa se nekako nametnulo kao ideja da se nadovežem na cijeli intervju, a da ne kažem kako mi je malo i pomogao oko razumijevanja nekih stvari.

  • bakero says:

    Nikad dosadan!

  • maxima says:

    Točno 😀 Uvijek može i opet i opet, bez obzira koji je čovjeku žanr najdraži. To je po meni bitna značajka svakog uber-filma. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.