Batman (1989.)

Piše: Matej Lovrić

Batman (1989.)

Redatelj: Tim Burton
Uloge:
Michael Keaton, Jack Nicholson, Kim Basinger, Michael Gough, Jack Palance

Debatiranje i diskutiranje o filmu vrlo je privlačan sport, zar ne? Izmjenjivanje inteligentnih zaključaka i različitih mišljenja, pronalaženje sličnosti i razlika u stavovima, euforija u trenutku kad shvatite kako s nekim dijelite neko bizarno stajalište o kojem vas je bilo sram i pričati. Lijepo i nadasve korisno. Osim kad nema smisla i kad je utemeljeno na priglupoj premisi. A upravo potonju sudbinu doživjeli su jedan klasik i jedno djelo na putu ka tom statusu sredinom 2008-e, kada je Christopher Nolan i najširoj publici otvoreno demonstrirao svu svoju genijalnost. Naravno, za franšizu apsolutno neizbježno, krenule su usporedbe The Dark Knighta i ostalih ekranizacija mračnog gothamskog heroja te se, u svemu tome, izdvojila jedna, najvažnija: Burtonov prvi dio protiv Nolanovog posljednjeg. U prijevodu, gotička, vizualno maestralna, atmosferom nabijena mračna bajka protiv društveno kritične, scenaristički virtuozne studije ljudskog karaktera. Zvuči slično, ha? Aha, posebno kada krenu suluda pitanja poput: Koji nastavak je BOLJI? Ili – čija izvedba Jokera (čiji lik savršeno predstavlja i ton pojedinog filma i štih dvaju redatelja) je bolja? Kruške i jabuke? Još gore. U redu, shvaćam kako nije moglo proći bez ijedne pomisli o usporedbi, ali globalno prihvaćena debata o nečemu toliko očito različitom, o nečemu što pripada u dva stilom potpuno drukčija razdoblja, a pritom je još i stvoreno od strane dva dijametralno suprotna autora ponekad me doista znalo zaboljeti. Ono što možemo bez straha zaključiti jest – imamo dva sjajna filma, riječ je o DVA najbolja filma u franšizi, budimo ponosni na obojicu, a možemo se i potruditi i naći suvisle usporedbe izvan sfere kvalitativnog, dovoljno smo kreativni. Predugi uvod? Znam, tek smo počeli. Sada se, ustvari, možemo posvetiti recenziji.

Te pradavne ’89., ogromna baza fanova stripa, animiranih serija i pomalo djetinjastih televizijskih adaptacija kultnog lika Boba Kanea s pomiješanim je osjećajima očekivala ono čemu se nadala godinama. Ranije u istom desetljeću, pojavila se ideja o novom pristupu mračnom superheroju. Nikome više nije bilo do šarenog, cheesy stila, očekivala se pojačana ozbiljnost i dodatno približavanje odraslijoj publici. Darkerski vizionar Tim Burton, s projektima poput Pee-weeja i Beetlejuicea iza sebe, postavljen je za redatelja, dok je spomenuti mix emocija izazvao odabir izvjesnog Michaela Keatona, po mnogima neozbiljnog, lakrdijaškog i potpuno neodgovarajućeg karaktera. Što smo dobili? Ušutkavanje kritičara, za početak.

Priču znate. Bruce Wayne, ekscentrični (to je, doduše, mnogo izraženije kod Balea) multimilijunaš, zaštitnik je ogromnog Gotham Cityja i godinama ga čisti od raznog kriminalnog smeća, oblačeći se pritom u kostim šišmiša pojačan raznim gadgetima. Trenutno, glavna mu je zanimacija komično-psihotični Joker (Nicholson), negativac kojega je, ustvari, stvorio sam Batman, bacivši gangstera Jacka Napiera, ubojicu njegovih roditelja, u nekakvu kiselinu. Napier se vraća u klaunovskom obliku, naoružan jezivim smislom za humor i oružjem koje to dokazuje, te s planom zauzimanja Gothama. U nastalu zbrku upliće se i novinarka Vicki Vale (Basinger), odlučna otkriti tajni identitet šišmiščovjeka.

Prije no što krenemo u daljnju analizu, razmislimo na trenutak o težini Burtonova posla. Dakle, stotine tisuća fanova ima stotine tisuća vizija kako bi sve trebalo izgledati. Naravno, strip je baza, no svi žele nešto novo, originalno i neviđeno, ali u dovoljnoj mjeri vjerno ustaljenim predlošcima. Po glavnom glumcu baca se drvlje i kamenje od samog početka, od jednog od najboljih glumaca u povijesti treba se napraviti uvjerljivog klauna, a Warner Bros. nisu ekipa koja cijeni umjetničku vrijednost i prazne džepove.

Krenimo od Keatona. Kao Bruce Wayne, naprosto je savršen. Ironije li, činjenica kako ga nitko nije mogao ni zamisliti kao Batmana najveći je mogući kompliment. U tome leži sva genijalnost, nitko ni ne treba znati tko se, ustvari, skriva iza maske! Pomalo smotan, odsutan, upitne elokvencije, obične konstitucije i nevinog izraza lica, daleko je najbolji Bruce kojeg smo mogli poželjeti. Kao Batman, vrlo je uvjerljiv. Nema potrebe za uništavanjem glasnica ili mačističkim izjavama (sorry, Bale), onaj famozni kes ispod maske istovremeno je i autoritativan i prijeteći i, da, samo ga je legendarni Mike mogao takvim napraviti. Sjajna uloga i Batman s kojim se možemo poistovjetiti.

Hoćemo li dalje s castom? Jack Nicholson. Nije potpuno točna konstatacija kako se s njim nije moglo pogriješiti, ali Burton je naprosto briljantno uklopio Jackovo tipično genijalno glumačko ludilo s likom, okružjem i atmosferom pa sve, naposlijetku, djeluje krajnje jednostavno. Uostalom, genijalnost je oduvijek bila jednostavna, a i graniči s ludilom. Burtonovim ili Nicholsonovim, potpuno svejedno. Jokerovo otimanje cijelog showa Batmanu također je upitno. Vjerujem kako je i tu sve proračunato, jer je pozitivac namjerno mističan i zatvoren, a negativac željan pozornosti. Kako god bilo, funkcionira odlično.

Od ostatka, vrijedi spomenuti fatalnu Kim, čija uloga podsjeća na nekakvu bajkovitu djevu u nevolji, ali je sam lik dovoljno zanimljiv i ne ulazi u polje iritantnosti. Prekaljeni Jack Palance uvijek je bio karizmatična i snažna pojava, a vjerujem kako je Alfred Michaela Gougha mnogima ostao među sjećanjima iz djetinjstva. Iako nisu nezaboravna, treba istaći i pojavljivanja Nolanovih „igrača s klupe“, poput policijskog načelnika Gordona (Pat Hingle) i „običnog“, jednoličnog Harveyja Denta (Billy Dee Williams).
A sada, čovjek zaslužan za neponovljivu atmosferu, za nezaboravnu, bladerunnerovsku viziju Gothama koja oduzima dah, za ugođaj koji ćemo godinama vezati samo i jedino uz Batmana i za uspješno spajanje novog, originalnog, tradicionalnog, očekivanog i financijski uspješnog. Tim Burton, ponekad ćudljiv i nekonstantan, ali vizualno uvijek nenadmašan, stvorio je svijet za sebe. Da, baš to. Njegov Batman ulazi pod kožu, uvlači u sebe i ne pušta, ostavlja dubok dojam i obilježava filmski kraj 80-ih, ali i cijelu ikonografiju obožavanog lika. Da, vizualne bravure će ipak nadmašiti scenarij i fabulu, ali samo zato što im nema premca. Batmobil, Batcave, Batwing, unatoč Nolanu, u glavama ljudi koji su odrasli uz Keatona će zauvijek ostati onakvi kakvima ih je Burton zamislio. A daleko, daleko od toga da spomenuti scenarij ili fabula ne valjaju, uostalom, Batman je možda i jedini od stare garde heroja koji je, u suštini, više vukao prema ozbiljnijoj publici. I taj omjer, stripovske bajkovitosti i odraslijeg pristupa obavljen je besprijekorno.


Znate li što još nisam spomenuo? Vražjeg Dannyja Elfmana i kompoziciju koja mi je pola djetinjstva svirala u glavi. Naprosto fantastično. Nemam drugih riječi ni komentara.

Od svih filmova koji u meni izazivaju salve nostalgije, vraćaju zaboravljene emocije i bude razigrano dijete, spremno izvaditi iz spremišta stare kostime za maškare i action figurese, Burtonov Batman je u debelom vodstvu. A pritom je i u ovoj zrelijoj fazi bolji sa svakim novim gledanjem. Veliki, veliki film.

3 komentara za “Batman (1989.)

  • maxima says:

    Ima li išta ljepše od djetinjstva, ispunjenog ovako velikim stvarima, koje godina gotovo prelaze u sferu… bezgranične sreće i ispunjenosti? Valjda samo ovakvi radovi i dozvoljavaju djetetu u nama da zauvijek živi jer drugačije i ne valja :)

    Pometena sam, opet :) no (sam osvrt na stranu, nemam riječi, kao i inače, zato i jesam “pometena”) cijenim uvod, čista desetka. Mnogima je potreban :)

  • Vedrana Vlainić says:

    Ah, uspomene… Batmana obožavam u svakom obliku, bilo strip, filmskom ili animiranom, a Burtonove ekranizacije definitivno zauzimaju posebno mjesto među njima. I meni se diže kosa na glavi na raznorazne usporedbe s Nolanom (koliko sam samo beznadnih rasprava imala – nevjerojatno je kako stavom “oba su sjajna, svaki na svoj način” ne možeš zadovoljiti niti zagovornike Nolana, niti one sklonije Burtonovim klasicima) i upravo zato me razveselio uvod koji pokazuje da nisam sama u tom uvjerenju. :)

    Slažem se uglavnom sa svime. Keatona sam i ja, moram priznati, a priori potkopala, ali godinama kasnije (do Nolana i Balea) nisam mogla zamisliti nikoga drugoga kao Brucea (unatoč nedostatku nekakve općeprihvaćene “zgodnoće” koja se nekako uvijek podrazumijevala uz “nacrtanog” Brucea, ali Mike jednostavno ima takvu jednu snažnu karizmu, da taj fizički faktor apsolutno nije bio bitan, barem meni). Nicholsona da ni ne spominjem.

    Da skratim priču (i meni naviru uspomene, teško se obuzdati), ja sam inače dosta picajzlasta što se tiče mijenjanja nekih pojedinosti u odnosu na originalni predložak (strip, u ovom slučaju), ali kad se radi o tako dobro napravljenom filmu, nemam čak niti tu zašto zanovijetati. Definitivno (uz Nolanovu uskoro trilogiju, onu nesreću pod imenom Joel Schumacher ne želim niti spominjati) filmovi dostojni mog omiljenog superjunaka.

  • swvi says:

    Još uvijek najbolji Batman film, ali se nikako ne slažem da je drugi najbolji The Dark Knight. Po meni, to mjesto ipak ide Batman Beginsu. Inače sam ogromni fan Batmana ( teško da ima većeg 😀 ).

Leave a Reply

Your email address will not be published.