Amarcord

Piše: Matej Lovrić

Amarcord (1973.)

Redatelj: Federico Fellini
Uloge:
Magali Noel, Pupella Maggio, Armando Brancia, Bruno Zanin

Odnos domaćih distributera DVD-izdanja i svih onih zaduženih za dolazak određenih izdanja na naše tržište prema europskom filmu je naprosto katastrofalan. Naravno, jeftinih, modernih holivudskih uzbuđenja gladna i nezahtjevna publika neće imati ništa protiv, jer Zaca Efrona i Taylora Lautnera očito nikad neće zafaliti, no oni koji bi se jednog dana htjeli podičiti svojom DVD-kolekcijom će uglavnom proklinjati kolektivnu nerazvijenu svijest. Bergman, Visconti, Antonioni, Godard, Chabrol, Menzel? Slabo ili nikako, otužno i ignorirano. Veliki Federico Fellini, sanjar, umjetnik i jedan od najistančanijih filmskih genija druge polovice 20.st., zastupljen je tek jednim filmom, dok o monumentalnim klasicima Dolce Vita, La Strada ili 8 i pol nema ni riječi. Ipak, i taj jedan primjerak pokazat će sasvim dovoljno o redateljskom umijeću talijanskog majstora i natjerati nas da u opskurnim terminima čekamo televizijska prikazivanja ostatka njegovog opusa.

Amarcord ili I Remember govori o problemima (ali i lijepim stranama) odrastanja i sazrijevanja, krizi srednjih godina, borbi sa životnim nedaćama i traganju za smislom postojanja. Radnja se proteže kroz jednu godinu u životu likova, s posebnim obraćanjem pozornosti na promjene i simbole određenih godišnjih doba. Napravljen vrlo artistički, film jedinstvene atmosfere i nema neku standardnu radnju i fabulu, nego se sastoji od niza komičnih, srcedrapajućih i nostalgičnih događaja u kojima sudjeluju živopisni likovi, koji će se do završne scene uvući duboko, duboko pod kožu. Mjesto radnje je Federicov rodni Rimini, mjesto specifičnog malograđanskog mentaliteta, koje na trenutke djeluje bizarno i karikaturalno, a s druge strane odiše onom toplinom i povezanošću malog mjesta. Kao i uvijek, Fellinijevi glumci odrađuju sjajan posao, približivši nam neurotičnog, frustriranog pater familiasa Aurelija (Brancia), njegovog hormonima izluđenog sina Tittu (Zanin), kao i mjesnu ljepoticu tužnog pogleda i velikih snova – legendarnu Gradiscu, u opijajućoj izvedbi rođene Turkinje Magali Noel.

Čitajući analize možda i posljednjeg istinskog Fellinijevog klasika, često sam nailazio na konstataciju – najosobniji. I doista, od prvog do posljednjeg kadra osjeća se istinska ljubav velikog umjetnika prema svom čedu. Amarcord je ona specifična, predivna vrsta filma, koji vas nasmije, pa stvori knedlu u grlu, a onda ispuni osjećajem topline zahvaljujući vlastitoj profinjenosti, stilu i osjećaju za dodirnuti publiku na emotivna mjesta nostalgije i suosjećanja. Preko jednostavnog, pristupačnog humora, svakodnevnih situacija i nepretencioznih, simpatičnih likova, Federico progovara o životu običnog, malog čovjeka i dokazuje kako epske, razvikane priče nisu uvijek nužne za jake emocije. Sveopćoj sanjivoj atmosferi fenomenalno doprinosi i anđeoska glazba Nina Rote, milanskog genijalca koji je, između ostalog, bio zadužen i za neponovljivi soundtrack u The Godfatheru.

Iako mi se ta fraza toliko ponavlja da sam vjerojatno već i pomalo iritantan, ni Amarcord nije film za svakoga. Polagani ritam mogao bi uspavati mnoge željne konstatntne napetosti ili akcije, a jedinstveni ugođaj iz predivnog razdoblja moćnog talijanskog filma vjerojatno se mnogima neće svidjeti, osobito zbog činjenice kako čvrste fabularne niti, jednostavno, nema. No, oni skloni otkačenijem, pomalo bizarnom pristupu mogli bi profitirati i u pogledu likova, i radnje, i atmosfere, dok će oni koji vape za neiskvarenom umjetnošću svakako uživati.

Na kraju kancone, recimo kako je opus Federica Fellinija obavezno štivo za svakoga tko pomišlja biti filmofilom u bližoj ili daljoj budućnosti. Njegov neograničeni talent i kreativnost u svakom mogućem polju filmskog stvaranja, kao i jedinstven redateljski štih očaravaju prilikom svakog gledanja. Možemo zaključiti kako je Amarcord djelo snimljeno s guštom i osjećajem, opušteno i za dušu. I dugo nakon svršetka, dijalozi i likovi ostaju u glavi gledatelja, dok atmosfera zauzima srce za vrijeme gledanja. Možda je i najveća istina kako smo svi mi, u jednom času, poznavali nekakvu Gradiscu ili čak bili nekakav Titta, dok nam je jedna od melodija Nina Rote ispunjavala dan. Jednostavno, Amarcord je teško prepričati, ponekad i razumjeti, no iznimno ga je lako osjetiti.

Jedan komentar za “Amarcord

  • maxima says:

    ”Jednostavno, Amarcord je teško prepričati, ponekad i razumjeti, no iznimno ga je lako osjetiti.”

    Ti si uspio u svemu :)

    Prvoklasno djelo, prvoklasan osvrt!

Leave a Reply

Your email address will not be published.