Amadeus (1984.)

Piše: Vanja



Amadeus (1984., 160 min.)

Režija: Milos Forman

Scenarij: Peter Schaffer

Glume: F. Murray Abraham, Tom Hulce, Jeffrey Jones, Roy Dotrice, Elisabeth Berridge, Simon Callow

 

Sjećam se ne tako davnih vremena i kišne jeseni kad su na putu od kina do studentske sobe čizme prebrojale svaku lokvu, spuštenog pogleda tražeći još jednu suzu za Mozarta.

Voljeti klasičnu glazbu nije nikakav preduvjet za gledati i uživati u ovom Formanovom nevjerojatnom ostvarenju. Čeh koji je podario Americi, no prije svega svijetu, neka zbilja velika djela, gdje od nenadmašnog One Flew Over the Cockoo’s Nest dalje ne treba niti ići, upustio se još jednom u pohod kojem se nije mogao znati ishod. Naime, Amadeus je i po strukturi i po žanru vjerojatno u onoj skupini filmova koji su bili strahovito riskantni, u biti prava kocka, no vjerojatno i neodoljiv zalogaj. Ovaj Formanov ne film, nego bukvalno projekt ima svoju skupocjenu i nadugo i naširoko osmišljenu strukturu i arhitekturu, od Venerinih bradavica i Mozartovih satenskih cipelica, do skupocjenih setova i nevjerojatne glazbene izvedbe. Amadeus je neposlušan, sočan film kao i genije o kojem priča, film u kojem i boje imaju svoje note, no i obratno. To ga nije spriječilo da istodobno bude tragedija koja od početka do kraja svojih dobrih 160 minuta u više navrata natjera na duboko razmišljanje o tome što znači biti genijalac. Ovaj je Mozart moderan, prkosan i buntovan borac koji ne preza kršiti pravila tadašnjeg carskog establishmenta. Ovaj je Mozart dijeteta, osebujno i sebično prema kompromisu kad je njegova glazba u pitanju. Formanov Mozart je neformalan, no u tome i leži dar ovog talentiranog redatelja koji se uglavnom i prihvaćao pothvata koji su nerijetko bili čista provokacija i glas savjesti. Ne može nitko prigovoriti da je pristup čudu od djeteta, velikanu kakav jest, imalo vulgariziran, jer Forman je vrlo dobro znao činjenicu da su pravi genijalci nesvjesni svojih sposobnosti budući su im iste prirođene, te ni svoje radove često ne cijene onako kako bi to činili drugi. Mozart u tome nije bio usamljen. Uvijek je moguće usporediti genijalce s onim vrlo dobrima, no ovi drugi se moraju dobro potruditi da održe svoj glas i ostanu u svom zasluženom kutku povijesti. No, genijalnost, već smo toliko puta kroz povijest osvjedočili, ima visoku cijenu i malo je koji nije platio.

Čudo od djeteta svezanih očiju besprijekorno i bez greške sviralo je i skladalo još od ranih godina. No Mozartovo filmsko djetinjstvo tek je par minuta cijeloga filma. Beč je središte u kojem se tad dobrom (čitaj, traženom ili prikladnom) glazbom dobro zarađivalo. Mozart (Tom Hulce) je odrastao, popularan no ne onoliko koliko bi mogao – ili htio – biti. On sklada za sebe, tulumari i voli skupe stvari. Kroz cijeli film, već kao odrastao (a vječno dijete vrištavog osmijeha) i nesvjestan je snažnih utjecaja „svetog trojstva“, trojice zbilja odraslih ljudi koji su mu obilježili kako život, tako i smrt. Otac Leopold (Roy Dotrice) cijeli je život posvetio njegovim uspjesima i probijanju do mjesta glazbenog komornika ili kakvog sličnog zvanja na dvoru drugog bitnog lika, njegovog pokrovitelja cara Josipa II (Jeffrey Jones). Treći je, naravno, nenadmašni i Mozartovim darom osiromašeni Salieri (F. Murray Abraham), koji se debelim utjecajima na dvoru te raznoraznim sitnim i manje sitnim spletkama pokušava sabotirati njegov a proturiti svoj „talent“ – iako je očito da se Mozartu divi kao malo kome. Ne reže čovjek sam sebi vrat tek tako, zaboga, niti se ubija radi doživljaja niti od takvih stvari poludi. U biti, plot je jasan, retrospektivno pričan iz instituta za mentalno poremećene, gdje svećenik obilazi ostarjelog Salierija koji pod šalom skriva užasan ožiljak. Priča skače tamo-amo, svejedno ne ostavljajući nejasnoće do li možda jedne, koja je bolna u pakosti ideje i sprovedbe. Nezreli odrasli Mozart živi… neuspješno. Dovoljno talentiran da digne sve europske dvorove na noge, troši novac na sladak život, žene, odjeću, preskupi stan i luksuzni namještaj. Kako god talentiran bio, priuštiti si to ne može jer sklada što želi a ne za što je premije primio. Otac ne odobrava rasipanje talenta i razuzdan život s putenom Constanze (Elizabeth Berridge), uz mnoge druge ne shvaćajući nemogućnost genija da se jednostavno skupi kao otkuhan i pospremi svoje nevjerojatne note u skučene okvire koje njegov patron car Josip traži. On sklada operu, no car je donio uredbu kako u Beču neće igrati niti baleti, niti opere!

Ironija cijeloga filma je u biti u tome što je Salieri etabliran i štovan, no tek mediokritet u poređenju s Wolfgangovim darom, dok je Mozart pridošlica čije nepromišljene istine zamotane u nakaradan smijeh pogađaju i gdje treba i gdje ne treba. Ironija je u tome što samo Salieri uviđa pravi Mozartov talent, no ne trudi se baš na sva zvona to objaviti, nagovoriti cara da popusti ili štogod slično, koliko god se jedinim pravim prijateljem uspio predstaviti (ne nama) do samoga kraja.  Koliko god to uistinu jest, Amadeus nije film koji isključivo zabavlja obiljem prekrasnih nota, savršene koreografije i prebogate odjeće vremena koje je u modi, gradnji i načinu života koji je jurio rubom klasicizma graničilo sa čistim kičom, dok je tu istu naljepnicu lijepilo na jedino što kič nije bilo – Mozartova glazba. Ona je božanska, nema riječi da je čovjek opiše, osobito ako je ne voli, no filmom neupitno vlada Salierijev duh i on sâm u ulozi naratora i jedinog čovjeka koji je spoznao istinu o Mozartovu daru. Prve scene „ispovijedi“ mladom svećeniku otkrivaju da se vjerojatno u svome ludilu krivi za Mozartovu smrt, no Wolfie sa svojim načinom života možda ni ionako ne bi dogurao daleko. Uz izuzetan senzibilitet vrhunskog umjetnika, podložan halucinacijama i spletkama, pada u krevet gdje u sceni najbolnijoj od svih već polumrtav diktira Salieriju note slavnoga „Requiema“. Salieri gotovo plače od sreće čitajući note, jedva prateći taj veliki um koji u glavi već izgorjeloj od temperature barata orkestrima od stotina različitih izvođača na masi raznolikih instrumenata, skladajući čiste rajske note, koje Salieriju lome srce i možda se u trenutku dok ih ispisuje i krivi zbog podvale koju je napravio a koja je Mozarta možda koštala života; prikaza u crnom ogrtaču, s maskom poput one u Dartha Vadera, naručuje Rekvijem… I u vraga samoga maskiran Mozarta bi manje pogodio, no Salieri je znao odabrati točno ono što će geniju pomutiti um i otjerati ga u strah, nesanicu, neredovitu ishranu, pretjeranost u alkoholu i konačnu smrt. Tolikom strašću voljeti nečiju glazbu a još jače mrziti autora, to je mogao samo Salieri, a Amadeus je to više no dobro prenio gledateljima koji uopće nisu morali imati pojma tko je Mozart i što je njegova glazba značila ili znači danas.

Stoji činjenica da je film pomeo mnoge Oskare u godini bogatoj iznimnim ostvarenjima, no istodobno je i Mozartova glazba postala traženija no ikad u društvu u kojem valjda ni 20% ljudi u to vrijeme nije ni poslušalo više klasične glazbe od ono malo nužnog kroz školovanje. Uspjeh filma u kritičara i u publike, vjerujem, leži u finoći i promišljenom stilu na koji je Forman pristupio obradi Mozarta – Wolfie jest bio drugačiji od svoga vremena, glazbom, ponašanjem i izgledom. Samo njegovim perikama, gizdavošću, cipelicama i prolaskom kroz život poput oluje koja sama sebe ruši, ogromnim stanom u kojem su listovi glazbe razbacani na sve strane, a inspiracija za slijedeću notu dolazi s novim udarcem bilijarske kugle, Forman je uspio svojim Amadeusom povući parelelu s mnoštvom neshvaćenih umjetnika novoga doba. Nije ga postavio na pijedestal nedostižnosti koji nas tlači tmurnim notama, već ga je primaknuo modernom čovjeku kao čudo koje je za sobom ostavilo pregršt nenadmašnih glazbenih ostvarenja koja su već dva stoljeća sinonim za nedostižnu i (Salieriju mrsku) nepodnošljivu lakoću stvaranja glazbe koja godi svačijem uhu. Publika (a možda i kritika) nesklona klasičnoj glazbi prihvatila je Amadeusa upravo zbog (svejedno rizične) formule koju je odabrao Milos Forman – buntovnik, sa ili bez razloga, pohotni, nesmireni duh kojemu nikakve vragolije ni odraslom nisu bile strane, koji je svojom ostavštinom toliko zadužio svijet, Amadeus je vjerojatno postao blizak kao i bilo koji moderni, prerano s ovog svijeta otjeran umjetnik koji se nije uspio izboriti ni sa sobom, a kamoli s normama u koje se ponekad teško uklapamo i mi „obični“, a o genijalcima da i ne govorimo. O odabiru Toma Hulcea ne bih ni govorila jer mi je teško uopće bilo i zamisliti bilokoga drugoga u tim cipelama, iako je, manje ili više, to bio slučaj „sviranja za jedno ljeto“, no i ono je bilo nezaboravno.

Nije potrebno skretati pažnju na ovo ili na ono, jer su svi segmenti filma zbilja dotjerani i ispolirani do bola. Izvrsna gluma tako jasno prikazuje neshvaćenu genijalnost onih, koji su ispred vremena ili bolje rečeno, bezvremeni – Jeffrey Jones nenadmašno izvodi ukočenog cara kojem se nevjerojatno dopada balet, ali ga je zabranio i teško da će s više od „a-ha“ to pokazati (jer je car, dakako), no Murray Abraham je nešto posve drugo – lepeza osjećanja koju nam je samo izrazima lica prenio govori više od tisuću riječi – od prvobitnog gađenja, spletkarenja i sveprisutnog jada u očima i kutovima usana, tek u Wolfijevoj konačnici u potpunosti shvaća da postoji jedna jedina stvar koju voli više nego samoga sebe – a to je glazba koju je skladalo razmaženo derište koje je svojim postupcima vjerojatno samo jače skrenuo u ništavilo i konačnu smrt.

U želji da ne posustane u ionako riskantnom pokušaju serviranja ovako golemog i prilično pretencioznog projekta, Forman je isjekao skoro pola sata originalnog filma (no, sreća – director’s cut je lako dostupan…), plašeći se da bi mogao otići u suhoparnu biografiju koja će imati lošu prođu. Danas je jasno da plus ili minus dvadeset minuta ne znače ništa i da je Amadeus pregršt užitka za oči i uši, no istodobno i neobične tuge koju smo ponekad skloniji pronaći za one koji su nam daleki i nepoznati, nego za one, koji su tu i koji trebaju našu ljubav, poštivanje i pažnju. Posrnemo poput Constanze i potpišemo ugovor s vragom, zaboravivši da je i put do pakla popločan zlatom te da no good deeds come unpunished.

Leave a Reply

Your email address will not be published.