2010 (1984.)

Piše: Danijel Špelić

2010 (1984., 116 min.)

Režija: Peter Hyams

Scenarij: Peter Hyams

Glume: Roy Scheider, Helen Mirren, John Lithgow, Bob Balaban, Keir Dullea

 

Najgora stvar koja se može dogoditi jednom filmu je da bude nastavak nečega što je iz temelja promijenilo žanr u kojem je snimljen. Science fiction je oduvijek imao ”tehničkih” problema s time da bude prepoznat kao žanr koji može ponuditi više od jeftinih pulp zapleta, ludih znanstvenika i invazija alienskih snaga koje svoje sličnosti dijele sa svijetom kukaca. Nije da nije bilo pokušaja, pa čak i onih dobrih, no zli izvanzemaljci i razni biološko-nuklearni pokusi koji krenu krivim smjerom oduvijek su vrebali u pozadini, pružajući redateljima dovoljno materijala da fino zarađuju na prodavanju jeftinih priča koje bi zaboravili čim bi napravili dva koraka po izlasku iz kina. Pojavom 2001: A Space Odyssey stvari su se promjenile, na toliko načina da ih trenutačno neću ni početi nabrajati jer su već drugi, posve uspješno, napravili pregršt analiza naspram kojih moje skromno mišljenje (a ja baš i nisam neki obožavatelj tog filma) ne znači ama baš ništa. Ali zato tu imamo nastavak, nazvan jednostavno 2010 (ponegdje dolazi uz neslužbeni podnaslov Year We Make Contact), čiji je najveći grijeh što je, kako napomenuh, nastavak jednog od najutjecajnijih filmova… uopće. Iako polomljen pod teretom usporedbi, isprebijan od strane onih koji su ga ocrnili bez gledanja, namjerno ignoriran od kritičara (jer tko je tamo neki Petar Hyams da se mjeri s imenom Stanleyja Kubricka), film je na kraju te nesretne ”odiseje” ipak prepoznat kao uradak koji ima svoju vrijednost, pa čak i prednosti bez obzira na slavnog prethodnika. Rekao bih da je to poštena i posve dobra procjena jer osim činjenice da dijele isti svemir, dva filma su posve suprotna i gledati na njega samo u svojstvu nastavka znači propustiti fini komad realne fantastike koja, ako ćemo baš iskreno, nije nikad pravo ni zaživjela u samom žanru. Prednosti ili mane, ovisi o vama, ali mi ćemo započeti našu priču…

… deset godina nakon događaja iz 2001. Misterija svemirskog broda Otkriće, koji stoji ”parkiran” u orbiti Jupitera, još uvijek nije razjašnjena, kao ni ona koja uključuje crni monolit. Rusi i Amerikanci još uvijek igraju svoje hladnoratovske igre, tko će koga zeznuti i na koji način. Jedna od tih ”igara” povezana je i s Otkrićem, pošto Rusi imaju veliku prednost i postoji stvarno iskrena mogućnost da dođu do broda prije američke posade. Ipak, u duhu međunarodne suradnje (i činjenice da o operativnim sustavima nemaju blagog pojma) predlažu rusko-američku suradnju kako bi dobili odgovore. Svi zajedno. Rusi tako postaju međuplanetarni taksisti za tri člana američkog space programa, koji ustvari nemaju nikakve veze s istim. Jedan od njih ide tamo da vidi može li doznati zašto je famozni kompjuter HAL doživio živčani slom, jedan ide vidjeti može li Otkriće otparkirati i vratiti natrag na Zemlju, a treći član odlazi na putovanje zbog osobne grižnje savjesti pošto je on poslao prvu ekspediciju prema Jupiteru. Pronaći izgubljeni brod nije teško, kao ni ponovno preuzeti kontrolu nad njim, gdje čak i HAL pokazuje sklonost suradnji, ali baš kad se pomisli kako posvuda cvjetaju ruže, počinju se javljati novi problemi. I povezani su sa misijinim starim poznanikom: crnim monolitom.

Da bi nastavak bilo kojeg filma uspješno funkcionirao treba napraviti sljedeće: ponuditi nešto drugačije. Ako uspijete, naravno, suzbiti instinktivnu odbijajuću pomisao da je ovo nastavak 2001: Odiseje, bez problema se uočavaju dvije stvari koje 2010 razlikuju od toga da bude još samo jedan bezlični nastavak u nizu. Jedna su odgovori. Sva pitanja imaju svoje odgovore i poigravanje s pružanjem istih može dovesti do zanimljivih rezultata. Redatelj Peter Hyams nije išao nekakvom sporednom prečicom i odlučio ponuditi gledateljima svoje viđenje stvari, već se, kao i njegov prethodnik, odlučio držati pisane riječi slavnog Arthura C. Clarka. No, samo pružanje odgovora na to zašto je superkompjuter HAL odlučio… malo prorijediti svoju posadu povezano je s drugom stvari dodanom u filmu: dobrim starim misterijem. Brod Otkriće postao je nešto kao olupina Titanica, sveti Gral svih istraživača, i ponovno reaktiviranje njegovih pogona, upotpunjeno s kadrovima praznog, hladnog i mrtvog broda, bez muke ostvaruje pravi omjer jeze, napetosti i dobre svemirske avanture. Cijeloj priči pomažu i više nego dobri specijalni efekti, od kojih ”svemirske šetnje” djeluju itekako uvjerljiv čak i danas. Ali tu postoji i još jedna različitost jer 2010: Druga Odiseja svoj vizualni identitet temelji na konceptu realnosti te unutrašnjosti svemirskih prostora (Leonov, Otkriće) djeluju mračnije, prljavije, više kao nešto što se upotrebljava na redovitoj bazi, a ne samo pokaznoj. Film time dobiva dosta, ali ujedno se uklapa i u tadašnji trend science fiction interijera koje je prve predstavio Alien, a koji danas više gotovo da ni ne postoje.

No efekti, kao i popratne pogodnosti koje pružaju, bili bi zanemarivi da ovaj put glumačka ekipa nije popunila one elemente koji su mogli ostati prazni. Helen Mirren, Roy Scheider, John Lithgow (malu povratničku ulogu ima i akter prvog dijela – Keir Dulea)… samo su neki od onih koji su se isprsili i odradili junački posao, vjerujem, potpuno svjesni da će ih dočekati nož kritike što god da naprave. Svjestan da radi nastavak nečega što sasvim sigurno neće nadmašiti, Hyams se ne libi upotrijebiti svoje junake kao još jednu prednost, ocrtavajući im karaktere u kratkim ali efektnim crtama te uspijeva ubaciti i malo zdravog humora, tipa da svemirski inženjer (Lithgow) ima fobiju od – svemira. Treba biti iskren i reći da film ima i jednu… pa, ne toliko strukturalnu manu, koliko tehničku nezgrapnost. Uvođenjem stare rusko-američke hladnoratovske igre imamo lijepi, skoro pa sentimentalni, podsjetnik na prošlost, ali u smislu radnje baš i ne funkcionira osim da podigne napetost. Nepotrebno jer 2010 ima ono što 2001 nema: utrku s vremenom, koja je direktno povezana s odgovaranjem na pitanje o crnom monolitu. Iako, zamjerka toj nadogradnji Clarkova predloška i nije velika jer je i on ubacio dobro staro rivalstvo u knjigu, no, da se spomene u kontekstu završnog proizvoda. Možda nije tako psihodeličan, mističan i impresivan kao slavni prethodnik, 2010 svejedno nepotrebno nosi teret neželjenog nastavka jer, gledano by the book pravilima, njegova prednost leži u drugim, možda prizemnijim stvarima, i to je jedini način na koji bi ga se trebalo gledati. Jer, ako ste filmski snob i skloni omalovažavanju svega što ne nosi potpis nekog filmskog velikana, može se dogoditi da propustite komad intrigantnog science fiction materijala koji, skoro trideset godina kasnije, još uvijek nije počeo pokazivati tragove starenja i zamor materijala. Intrigantan, vizualno dostojan, pa čak i napredan, fino ispričan i pregledno režiran… samo su neke od prednosti koje vrijedi spomenuti u završnom slovu, jer ako vas to ne privuče da se otisnete u drugačiju odiseju onda ništa drugo ni neće.

Jedan komentar za “2010 (1984.)

  • TonyBiH says:

    Volio bih vaše viđenje završetka filma. Moj osobni zaključak je kako je Europa ustvari raj ili mjesto gdje odlaze naše duše ili prebiva Bog ili bogovi ili neko veće izvišenije biće. Zaintrigirala me zadnja poruka HAL-a kako su svi naši svjetovi osim Europe saturnovog mjeseca. Na Europu tek možemo u miru tj kad cjela Zemlja dostigne taj stupanj mira a ne potpunog kaosa. Naš sadašnji kaos nam je preko monolita samo donijeo destrukciju u vidu crne rupe na Saturnu stvorenu monolitima koje sami sebi stvaramo kroz religiju. Monoliti mogu biti i naši religiozni pogrebi koji očituju stanje duša cijelokupnog čovječanstva. Takvo stanje je dovelo do Crne rupe umjesto do puta na mjesec Europu kojoj ovakvi kakvi jesmo nemamo pristupa. Eto volio bih da se još kogod javi na ovaj moj komentar.

Leave a Reply

Your email address will not be published.