Zvjezdane staze V: Posljednja granica (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Zvjezdane staze V: Posljednja granica (Star Trek V: The Final Frontier, 1989., min.)

Režija: William Shatner

Scenarij: David Loughery

Glume: William Shatner, Leonard Nimoy, DeForest Kelley, James Doohan, Walter Koenig, Nichelle Nichols, George Takei, David Warner, Laurence Luckinbill

 

Svaka vožnja mora imati barem jednu rupu na svojoj ruti, to je kao činjenica zapisana u kamenu, a filmski serijali, pogotovo oni dugovječniji, nisu nikakva iznimka od tog pravila. Nakon četiri nastavka koji su lijepo zaradili, pokrenuli serijal, dobili i ponešto finih kritika, bilo je i za očekivati da će se kad-tad pojaviti jedan koji će biti sve suprotno od toga. U Star Trek svemiru, Posljednja granica obično ima počasno mjesto… kao najlošiji dio. Što je istina, ako ćemo iskreno, film je loš, no nije katastrofalan i cijela ta priča ima svoje zašto i zato te bi bilo nesportski barem naglasiti te dijelove da se dobije cijela slika. Iako je možda najlakši put svaljivanje krivice na Williama Shatnera, koji je odlučio preuzeti redateljsko kormilo Enterprisea iz ruku Leonarda Nimoya, to je samo jedan dio problema koji su uspjeli udariti u film, a oni najjači obično su još naglašeniji: ambicija i tanka priča. Sada, netko će reći da Star Trek serijal i duboke priče nikad ni nisu bile par iz snova, ali to je daleko od istine. Hard science fiction materijal oduvijek se znao skrivati u pozadini, no ležište je obično bilo prebačeno na nešto jednostavnije stvari, svakodnevnije (osveta, humor, društvene razlike), dok je tek prvi dio išao linijom manjeg otpora. Posljednja granica pokušala je vratiti se na taj put i doživjela gadno izlijetanje iz tračnica. Ambicioznost i tanke priče nikad nisu išle zajedno, za to treba jak scenarij, što peti dio franšize nije imao. Ali… idemo redom.

Nakon što je Povratak kući postao najgledaniji film serijala (130 milja čistog profita), producenti su odlučili staviti dodatni pritisak na Shatnerova leđa, da nastavak bude barem blizu tog financijskog rezultata. Nakon što je akcija već prošla kroz dva nastavka, pa onda humor, netko je odlučio napraviti malo tvrđi SF film, da bude raznolikosti, vjerujući da ozbiljnost pogoduje uspješnosti. Priča koja govori o Vulkancu, Spockovu izgubljenom bratu, koji otme Enterprise da bi krenuo u epsku potragu za – Bogom? – na papiru je možda djelovala dobro, onako, žestoko filozofski, ozbiljno i sve to, ali u cijelom tom procesu zaboravilo se na jednu stvar. Filmovi temeljeni na jednoj ideji nikad ne prođu tako dobro jer kad se stvari ograniče na jednu ideju, onda se ograniči i kreativnost, što je ovdje i više nego očito. A izostanak kreativnosti doveo je do toga da film nema centralnog negativca, pošto Sybocka ne možemo mrziti (iako ima nešto univerzalno što imaju svi vjerski fanatici), ali ga baš i ne možemo razumjeti. Čak i cijela ideja oko određene točke na kojoj ”završava” svemir djeluje previše smiješno (nekako u stilu da je Zemlja ravna ploča i da se na njezinu kraju nalazi gadan vodopad), gotovo kao da je osnovnoškolac smislio zaplet te ga popunio s prvim idejama koje su mu pale na pamet.

Scenarij je sam po sebi, odmah u početku, postao velik dio problema, ali i njegova realizacija se nadovezala na to kao šumski požar jer ambiciozna ideja zahtijeva i opasno dobru izvedbu, što je nemoguće za izvesti ako nemate pravu podršku. Stalni suradnik na efektima ILM ovaj put je uzeo pauzu (štrajk, lova, kamatari, što god) i film je vizualno ispao na razini obične epizode originalne TOS serije. Kad se tome pridoda Shatnerova drvena režija u dijelovima koji bi svoju atraktivnost trebali temeljiti na vizualnom, nije nikakvo čudo što film djeluje najmanje tri stepenice ispod ostatka serijala. Potpuni promašaj ipak je izbjegnut dopadljivošću uvodnog dijela, gdje je interakcija među glumcima opuštenija te se provuklo i ponešto humora i film ustvari drži vodu dok se ne otkrije pravi motiv otmice Enterprisea. U tom trenutku, međutim, prestaje sva inspiracija (scenaristička) i započinju narativni problemi. Publika je to odmah uvidjela, a nije pomogao ni izostanak specijalnih efekata te je konačni score filma bio debelo ispod očekivanja (oko 50 milja zarade). Vrlo važno upozorenje prije gledanja ide nekako da se očekivanja drže stvarno nisko, da se ne gleda na uspješnost prijašnjeg dijela serijala i tek onda se može dobiti prolazna ocjena. Ali, ista ta ocjena nikako ne bi bila prolazna da se radi o filmu koji nema veze sa Star Trek serijalom, to je stavka koju vrijedi naglasiti, i teško da bi dobio ikakvu preporuku za gledanje. Ovako je skup poznatih lica, poznate terminologije i poznatog okružja samo donekle spasio stvar od generalne propasti, a tko zna… ako niste baš previše zahtjevna publika, možda vas i na trenutke zabavi. Samo možda.

Jedan komentar za “Zvjezdane staze V: Posljednja granica (1989.)

  • Marko Pojatina says:

    Kao i u svim tvojim recenzijama ST-a, i ovdje ti je svaka na mjestu. 😉 Što jest, jest, među obožavateljima vlada konsenzus da je TFF najlošije filmsko izdanje. Izuzetak je naravno vrhunska glazbena podloga Jerryja Goldsmitha.

    Slažem se s tobom da je to nepoštena ocjena. Trebalo bi uzeti u obzir da je filmski proračun više puta rezan, što je malo neozbiljno ponašanje za jedan tako ozbiljan projekt kao što je tema potrage za Bogom. Škrtarenje na efektima je nešto što se u ZF filmovima ne radi, napose ne u ovakvom filmu. Mnogo Shatnerovih zamisli nije dospjelo u konačnu inačicu (npr. borba s oživljenim kamenim golemima), a i Harve Bennett (kojem inače kapa dolje za njegov doprinos franšizi) u montaži je filmu napravio medvjeđu uslugu i njegove bih rezove nazvao pravim zločinom. Sve u svemu, mislim da je u usporedbi s, primjerice, jednim Nemesisom na koji je uludo potraćeno 60 milijuna, TFF za svoja tadašnja 33 milijuna (s inflacijom o. 48 mil. 2002.) dao mnogo više, makar u izgradnji likova, ako već ne pričom. Još kad bi zelenokrvni Vulkanci znali uživati u „Row, row, row your boat“.

    P.S. Ako smijem pocijepati jednu dlačicu, ne radi se o točki u kojoj završava svemir (što bi zaista bilo smiješno), nego koja je u središtu naše galaktike (što je malo antropocentrično). Tada, doduše, nisu znali za supermasivnu crnu rupu koja se ondje nalazi pa nam i to izgleda smiješno, ali smatrat ću to dražesnim anakronizmom poput spomena Lenjingrada u TVH. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.