Završni udarac (2005.)

Piše: Vedrana Vlainić

Završni udarac (Match Point, 2005., 124 min.)

 

Redatalj: Woody Allen

Glume: Jonathan Rhys Meyers, Scarlett Johansson, Matthew Goode, Emily Mortimer, Brian Cox, Penelope Wilton

 

Što reći o Woodyju Allenu? Često svrstavan uz bok najcjenjenijim filmašima Hollywooda, svestran umjetnik karakteristična stila koji, iskreno, ne „sjeda“ baš svakome. Osobno, iako nisam od onih koji ga izbjegavaju, činjenica je da moram zbilja biti posebno raspoložena odgledati njegov film, a da mi ne bude, jednostavno, prenaporan.

Upravo zbog toga mi je, kao osobi s takvim jednim specifičnim odnosom prema gospodinu Allenu, od silnih njegovih „poznatih“ filmova baš Match Point ostao u posebnom sjećanju. Doista, nakon prvog gledanja nisam uopće niti registrirala da se radi o njegovom uratku. Čak i kada se nađem u prilici razgovarati o Woodyju, Match Point mi niti ne padne na pamet, što dovoljno govori o tome koliko je posve netipičan. Užurbani New York se preselio u dekadentni London, umjesto ekstrovertiranih energičnih dijaloga, ovdje je više cijenjena introspekcija, a Allen je čak izbjegao i ono karakteristično projiciranje samog sebe kroz glavnog junaka. Da, neke osnovne teme poput životne filozofije, seksualnosti, nevjere i opći cinizam s kojim se njima pristupa mogu navesti na zaključak tko stoji iza kamere, ali vrlo suptilno i nenametljivo.

Naracija u prvom licu odmah uvlači gledatelja u život Chrisa Wiltona (Rhys Meyers), tipičnog pripadnika srednje klase, solidno obrazovanog bivšeg tenisača i na prvi pogled hodajuće reklame za opću apatiju prema apsolutno svemu. Od sporta je odustao, ne zbog nedostatka talenta, već čisto zato što mu se nije dalo pokušavati biti novi Sampras ili Agassi – a ne da mu se, realno gledajući, baš ništa. Dobro, tu je skrivena želja za stjecanjem fine visoke pozicije u društvu i lagodnog života bez previše truda, jer, eto, možda mu se posreći (a, ako je Chrisu vjerovati, sreća igra vrlo važnu ulogu u svačijem životu). Za prvu ruku, zapošljava se kao instruktor tenisa u jednom ladanjskom klubu gdje upoznaje Toma Hewetta (Goode), šarmantnog upper class bonvivana s kojim se brzo sprijateljuje. Tomova sestra Chloe (Mortimer) topla je i draga djevojka, ali pomalo dosadna i razmažena tatina curica, koja nije nimalo ravnodušna prema Chrisu, dok ju on više-manje shvaća kao casual zabavu. No, sreća doista igra veliku ulogu u Chrisovom životu. On čini mezimicu Hewettovih sretnom te mu se oni odužuju jedino kako znaju – lijepim uredskim poslom, brzim napredovanjem u obiteljskoj firmi, dovoljnim prihodima za luksuzan stan, bijesnim autom, osobnim vozačem i još koječime. I sve bi to bilo divno i krasno, samo kad ne bi bilo Nole (Johansson), Tomove zaručnice, atraktivne, pametne i duhovite, kojom Chris ubrzo postaje potpuno opsjednut.

Film je gotovo u cijelosti orijentiran na razvoj lika, dok se konkretna radnja naglo razvija i raspliće tek na samom kraju. No, u tome je i cijela ljepota (koju čovjek shvati kod, recimo, drugog ili trećeg gledanja), jer tek nakon što odgledaš film do kraja, shvatiš koliko je bitno obraćati pažnju na neke, naizgled nebitne, sitnice na početku. Likovi su vrlo realni i lako se uživjeti, čak i poistovjetiti se s njima do određene razine. Chrisova apatija i nezainteresiranost i Nolina drskost i samouvjerenost kao paravan dubokoj nesigurnosti u oštrom su kontrastu s Tomom i Chloe, njihovim finim manirima i nehajnim načinom života. Oboje su neodoljivo privučeni njihovom bezbrižnošću, svojstvenom tetošenoj djeci bogatih roditelja, ne primjećujući zamor takvog života punog pretvaranja, plitkih zadovoljstava i bez pravih interesa.

Strast prema Noli vjerojatno je jedina istinska strast koju je Chris ikada osjetio, ali opet oklijeva izgubiti novostečeni status, koji ga, u biti, uopće ne uveseljava (barem ne onoliko koliko je očekivao). Nola je nestabilna i nezadovoljna samom sobom i svojim životom uopće, ali unatoč tome ipak ostaje relativno vjerna sebi i sa svim svojim manama daleko je karakterno superiornija Chrisu.

Allen uzima naizgled banalnu temu koju, kroz sjajno strukturirane likove, uzdiže na jedan posve drugi nivo. Zato, neka Vas početna predvidljivost ne obeshrabri, radi se o filmu koji svakako vrijedi pogledati do kraja. Priča napreduje u finom ritmu, pametno je osmišljena i ama baš nimalo nema veze s Allenom kakvoga smo navikli gledati. Eventualno na kraju, nakon onih fantastičnih posljednjih desetak minuta, gledatelj će se možda sjetiti redatelja i jednostavno si sve objasniti riječima „Ah, pa da. Woody Allen.“ Jer, iako kreće kao obična ljubavna zavrzlama, gledateljev interes sve više raste kako se otkrivaju fini slojevi Chrisove naizgled dosadne osobnosti. Što se mene tiče, ovo je Woodyjevo remek-djelo, koje teži biti ujedno ležerno i ozbiljno te uspijeva na oba polja.

Iako na prvi pogled izgleda kao očiti hommage Dostojevskom, podrobnije razmišljanje (ili pak drugo gledanje i nehajan tatin komentar) daje naslutiti kako je Match Point, u biti, neka vrsta Allenove verzije Dreiserove Američke tragedije. Smještena u Engleskoj, da, i vjerojatno namjerno obrnutih uloga, ali dovoljno da se čovjek zapita: je li baš to ono na što je Allen ciljao? Iz te perspektive, lako je u sceni prvog susreta Chrisa i Nole umjesto stola za stolni tenis vidjeti biljarski stol i Elizabeth Taylor i Montgomeryja Clifta (A Place in the Sun, 1951.), a kraj protumačiti kao ironiju modernog društva u kojemu se dovoljno moralno labilna osoba može izvući iz apsolutno svega – samo ako ima malo sreće.

Glumačke izvedbe vrlo su kvalitetne. Rhys Meyers pokazuje izniman talent (nažalost, nedovoljno iskorišten u ostatku njegove karijere), Johansson odlično manevrira između neodoljive femme fatale i emocionalno krhke, vječito podcjenjivane djevojke. Emily Mortimer, iako tehnički sporedan lik, izvrsna je i pamtljiva Chloe Hewett. Uvjerljivi likovi, krasan soundtrack i izostanak Allenovih karakterističnih živčanih verbalnih dijareja čine ovaj film, i bez odličnog twista na samom kraju, vrlo ugodnim, nenapornim i svakako vrijednim gledanja.

Nekad, u tenisu, dogodi se da loptica udari o mrežu. Jedan trenutak ostaje lebdjeti u zraku, trenutak koji će odlučiti hoće li prijeći na drugu stranu ili pasti natrag. Ako prijeđe – pobjeđuješ. Ako padne natrag – gubiš. Ali, je li uvijek tako? Sve ovisi koliko imaš sreće…

3 komentara za “Završni udarac (2005.)

  • maxima says:

    Allen je kao redatelj bio i ostao “svoj” pa iako “Match Point” odista odskače nečim što ja baš i ne znam riječima uobličiti – potpisujem onu Vedraninu izjavu “gledatelja” kad film završi – ah, pa da, to je Woody, a stoji i činjenica da sam valjda tri puta gledala taj film bez ikakve lampice u glavi “čiji” je 😀 (Allena nekad shvaćam, nekad ne, nekad mi sjedne, nekad ne – čudan je i svoj, cijenim ga zbog toga.)

    Krasan film, neobično lagan i lepršav iako kroz cijelu radnju, osobito rasplet, bremenit, dobar odabir likova i vrlo fino odrađene role, nema se tu što dodati.

    Krasna recenzija, a od mene također preporuka.

  • Jelena Djurdjic says:

    “(…) Allen uzima naizgled banalnu temu koju (…) uzdiže na jedan posve drugi nivo.(…), msm da je to ključ, to je želeo, da iz priče koju bi 9/10 drugih reditelja uništili, razvodnili i banalizovali, on izvuče ovakav film

  • Izabela says:

    aspulutno netipičan allenov film, izvrstan svaki puta. super si sve posložila u recenziji:)

Leave a Reply

Your email address will not be published.