Werckmeisterove harmonije (2000.)

Piše: Antonija Zubčić

Nakon što je 1994. godine snimio svoje remek-djelo Sotonski tango, Béla Tarr, filozof na velikom platnu, ponovno je osvojio kritiku i publiku šest godina poslije. Riječ je o djelu Werckmeisterove harmonije, a u odnosu na prethodno spomenuti film, velika mu je prednost što ne traje sedam i pol sati.

Radnja je smještena u neimenovani mađarski gradić, a prati mladog poštara Jánosa Valusku (Lars Rudolph), dobru dušu tog zagubljenog mjesta i zagubljenih ljudi, negdje bogu iza tregera. U slobodno vrijeme Valuska pomaže starijem glazbeniku i intelektualcu Györgyu (Peter Fitz), a i ostali ga mještani zbog njegove neiskvarenosti rado susreću kako bi s njim nabacili kakvu ćakulu ili ga u zgodnoj prilici iskoristili za kakve svoje zakulisne igre. Zbivanje počinje kad u mjesto stigne cirkus kojem su glavna atrakcija veliki preparirani kit i Princ koji navodno ima sposobnost da navodi mase na zlo. Po dolasku cirkusa u grad, malomišćanski duh daje maha svom ukorijenjenom praznovjerju pa kuharice i portiri već pričaju o posljednjim danima, jer eto, razbili su prozor lokalnog dućana.

1

Prvo bih se osvrnula na ono što čini Tarrov prepoznatljiv stil (izuzev crno-bijele tehnike), a to su dugi kadrovi sporednih scena koji retardiraju radnju i pridonose kontemplativnom duhu njegovih filmova. Zapravo, cijeli film sastoji se od 35 srednjih i dugih kadrova, čime pojedini prizori postaju mini filmske razglednice, a neki od njih uvjerljivo prenose emociju i svojom naglašenom sugestivnošću mogu stajati i izvan matičnog konteksta. Ipak, takvo neočekivano ”odugovlačenje” pojedinih scena, gledatelju sviklom na to da filmsko djelo konzumira kroz lakše probavljive manje porcije, prizore izlomljene u kraće kadrove koji se nižu brzinom kojom i predmeti na montažnoj traci, moglo bi, poput preobilnog ručka, teško pasti. Takvim postupkom postiže se efekt očuđenja, ali i lucidnosti kako film odmiče, te ostvaruje interakcija s recipijentom koji je prisiljen promišljati ono što vidi i, prije svega, emotivno sudjelovati, jer ovo nije film radnje već stanja. Kao što gomila čeka na trgu (a ne zna točno što), čekamo i mi (a ne znamo točno što). Svima nama barometar najbrže skoči kad moramo čekati, i sigurno ćemo se radije dobro nasmijati ili pošteno zaplakati nad nekim filmom nego ostajati trajno zbunjeni i frustrirani.

O čemu on to tamo pjeva? Nitko pravo ne zna, a kako nisam Béla Tarr, ne znam ni ja. Ipak, osvrnut ću se na scenu koja otvara film i u kojoj Tarrov mitski realizam, sposobnost da svakodnevno i prozaično prikaže kao manifestaciju univerzalnog reda, dolazi do punog izražaja. Prizor u kojem vidimo krčmu i pijanu, mlitavu starčad kako izvodi igrokaz kozmičke tematike pod vodstvom redatelja Jánosa Valuske, osim što je najljepša uvodna scena u povijesti, funkcionira i kao sinopsis cijelog filma. Ono što će se dalje događati samo je parafraza i razrada tog igrokaza, ali iz dijametralno suprotne perspektive. Igra zrcala uvijek je rado viđen gost svake umjetnosti pa tako i Tarr primjenjuje tehniku zrcaljenja zbog koje ćemo morati naučiti čitati s desna na lijevo, i pomaknuti malo svoje učmale granice shvaćanja (a možda nam se i svidi biti malo ”pomaknut”). Kompozicijski gledano, centralna pozicija koju u igrokazu zauzima ”sunce”, u filmu će pripasti kitu oko kojeg se stanovnici mjesta ”uzvrte”. Analogijom, uloga ”mjeseca” (koji zasjeni ”sunce”) pripast će Princu (vidimo ga kao sjenu na zidu). S druge strane, pomrčina koju Valuska inscenira, gotovo molitvenog karaktera, uopće ne narušava harmoniju igrane strukture već joj pridonosi, čime se potvrđuje njezina nužnost i prirodnost. No, kad ta ista baci sjenu na malo mjesto i njegove stanovnike, ona postaje krivo pogođen ton, neuštimana žica. Takav (anti)paralelizam navodi na surovi zaključak kako je ono što je prema ljudskim mjerilima tragedija, sa stajališta prirode i evolucije tek kolateralna šteta. Ipak, rekla bih da odnos igrokaz – film (pretpostavimo da takav postoji) funkcionira kao sudar teorije i prakse, fikcije i fakcije, radije nego dobra i zla.

11

Ono što mi se posebno dopada je to da film nije samo jalova filozofija, i unatoč relativizmu, ne zapada u rezignaciju i ne isključuje ljudsku odgovornost. Na tom tragu, djelo se može iščitavati i kao politička alegorija (iako se sam redatelj od toga ograđuje) – apokaliptična atmosfera o kojoj se šuška ”od usta do usta” poprima obrise rata i opsadnog stanja, a pokušaj očuvanja reda i discipline konotacije fašizma. Princ sa svojim floskulama i parolama predstavlja tiraniju i strahovladu svih ideologija koje slijepe mase slijede, dok se u tim situacijama intelektualna elita drži po strani nastojeći očuvati svoj osobni komoditet kako bi u miru proučavala umjetnost. I što onda preostaje mladima ”na kojima svijet ostaje”?

Pri tom, zanimljivo je da je Valuska jedino mlado lice u filmu. On, koji u uvodnoj sceni dirigira tim pijanim orkestrom, u samom se filmu prometnuo u pasivnog promatrača-svjedoka. Također, sukladno svom zanimanju poštara, njegova uloga na društvenoj sceni naprosto je kurirska – on zapravo ne učestvuje u međuljudskim odnosima – on je tek posrednik među različitim stran(k)ama (György i Tünde Eszter). Njegova infantilna pojava i nedostatak svijesti naveli su me na pomisao da bi se sam film moglo tumačiti i s aspekta njegove ličnosti (sukoba nad-ja i nesvjesnog), ali  to bi nepotrebno odužilo recenziju.

2

Da zaključim, ovo nije film koji će vam ozbiljnu temu upakirati u humorističan diskurs kako bi stekao vaše simpatije. Kombinacijom realističkih prizora i fantastičnog, povijesno-političkog i univerzalnih zakona, kolektivnog i individualnog, Werckmeisterove harmonije otvorene su za različite interpretativne pristupe i nikad se potpuno ne iscrpljuju u niti jednom od njih, opravdavajući time u potpunosti epitet enigmatičnog filma. Iz tog razloga želim naglasiti kako moje shvaćanje nipošto nije jedino moguće, a još manje ispravno. Dodala bih kako je za moj ukus film ipak malo predugačak, odnosno radnja teče p-r-e-s-p-o-r-o, no to je, ruku na srce, bilo i za očekivati. Budući da je ocjena filma subjektivna stvar (a opet treba je nekako opravdati), moram reći da sam nakon uvodne scene očekivala više od ostatka filma i možda je, eto, taj mali raskorak najviše utjecao na konačan brojčani sud.

Jedan komentar za “Werckmeisterove harmonije (2000.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.