We Need to Talk About Kevin (2011.)

Piše: Decadent Sympozium

U jeku recentne eksplozije svađa oko teško poremećenog djevca ubojice dotaknuo sam se We Need to Talk About Kevin u potrazi za odgovorima, još uvijek svježeg filma snimljenog prema istoimenom romanu iz 2003. godine. Osim što nam priča o Kevinu daje dovoljno materijala da pronađemo odgovor na mnoge moguće razloge adolescentskih puknuća (mada čine to i nedavno otkrivene bilješke iz djevčeva dnevnika), također sam film o Kevinu dolazi kao lekcija iz režiranja. Drugim riječima, bilo je potrebno napregnuti analitičke stanice da bi se dohvatila fina kompleksnost u naizgled jednostavno oblikovanom filmu.

Sjajna pojava u We Need to Talk About Kevin pomna je briga o upotrebi svih sastavnica koje stapaju film u smisaono iskorištenoj cjelini. To znači da kadrovi ne sadrže sliku, boju, zvuk, objekte, simbol i kretnju kamere tek po osnovi filmske realistike – boja je ovdje jer vidimo svijet u nijansama, zvuk je ovdje jer u stvarnosti objekti stvaraju zvukove, simbol je ovdje jer vam nešto želim reći, kamera se kreće jer je to ono čime dinamiziramo iskustvo – već svaki od elemenata eksplicitno nosi estetski upotrjebljenu dimenziju prisustva u kadru, spajajući se u apstraktnoj mreži motiva u jedno gusto, ali pitko štivo značenja. Drugim riječima, ako bi zvuk trebao biti prisutan tek po realistici, onda ga u kadru neće biti. Slojevita povezanost svih sastavnica počinje se primjećivati s uočavanjem npr. usklađenosti korištenih zvukova s obzirom na mjesto i vrijeme događaja unutar filmske radnje te s obzirom na ponavljajuće motive kod činova i likova, ali koji opet nisu prisutni tek na općoj razini filma, nego unutar svijeta We Need to Talk about Kevin poprimaju značenja za same likove. Na primamljivo osebujan način opća filmska razina i unutarsvjetovna razina likova stapaju se audio-vizualnim sastavnicama u životnu masu motiva.

WeNeedToTalkAboutKevinPic#09

Poligon za takvo ozbiljenje motiva čini svježa suradnja načina izlaganja priče, pri čemu prvenstveno mislim na nelinearno paralelno pripovijedanje, te pomno promišljena upotreba tehnika kadriranja i montaže,  pri čemu prvenstveno mislim na stilske pokrete kamere, odnosno fokusiranja objekata, kompozicije kadra te izbor montažnih spona unutar sekvence, koji nose logične funkcije i održavaju estetsku razinu. Zahvaljujući inteligentnoj upotrebi prostora i prisutnosti likova te „školski“ valjano odabranoj metodi spajanja kadrova (karakterističan pokret nosi njemu pripadnu funkciju), nelinearno pripovijedanje i montažno eksperimentiranje ovdje je posve nenametljivo, a ostavlja snažan utisak vještom dinamikom između prošlosti, sadašnjosti, mjesnosti te učestalosti događaja. Bogata asocijativna simbolika s naglaskom na fenomenu krvi omogućuje nam osjetiti unutrašnju opipljivost cjelokupne redateljeve igre.

Poštujući show, don’t tell kao rijetko tko, autori nonšalantno ali duboko grebu po odnosu roditelja i djeteta te pred gledatelja postavljaju upitnost paradigme o svetosti djece. U neku ruku film prokazuje pozadinu koje je svaki predani odgojitelj u dječjem vrtiću svjestan u nemalom broju obiteljskih slučaja, ali iza leđa ipak stoje prekriženi prsti, propust naših razmatranja na koje film svraća pozornost. Već je prema naslovu i uvodnoj sceni lako shvatiti tko je u priči nasilnik, a tko žrtve, no film fantastično uspijeva pokazati da u suštini, barem većina nas, nemamo pojma na koji je način odnos zlostavljač-žrtva strukturiran. Ne tek po sadašnjosti odnosa, kada je sve gotovo, nego po genezi nastanka odnosa. U tom smislu film izlaže mnoštvenost pitanja, a na svako daje spekulativne odgovore. Manjak ljubavi ili loše sjeme? Loš roditelj ili inherentna malicioznost? Pogreška odgoja ili pogreška prirode? Vrlo dobar Ezra Miller kao Kevin i sjajna Tilda Swinton kao majka Eva ne dopuštaju kraći put do odgovora. Odista je mučno promatrati kakvu nepravdu trpi majka, bolno dok nastojimo ustanoviti zašto se uopće događa što se događa, zašto se uopće postupa na način na koji se postupa? U jezgri, film je o majčinstvu, a ono što se događa nije lako pretrpjeti.

2

Postoje tri manja problema koji film sputavaju u recepciji. Oko sredine filma sjajan ritam priče i režije otkrije nam sve karte odnosa, sve motive i uglavnom iskoristi sve stilske materijale namijenjene predočenju teme. Svjesni što će se dogoditi i s već jasnom vizijom ishoda, film zapada u svojevrsnu ping-pong partiju između Kevina i Eve, a koja po sebi ne provodi kontinuiranu ekspanziju odnosa, već se više ponaša kao repetitivno utvrđivanje već sasvim jasnog stanja. Zbog toga se, osim blagog utonuća u nezainteresiranost, počinju u pitanje dovoditi granice tolerancije jednog i drugog. Drugi problem izvire ovdje negdje, naime nakon prilično teškog slučaja maltretiranja u trećem činu filma, za koji bismo teško mogu prihvatiti istovrijednost stanja, odnosno za koji bismo teško mogli prihvatiti toleranciju/sljepoću članova obitelji, film načas izgleda pretjeran i popustljiv prema nepotrebnom doklesavanju već sasvim izoštrenog Kevinova karaktera. Lako primjećujemo slabu postojnost i povezanost druga dva člana obitelji, oca i kćeri, a koji u cjelokupnoj priči nose zapravo važne trenutke za pokretanje priče naprijed. Treći je problem konačno vrijeme predano Evi. S obzirom da je Kevin prije sablast koja katalizira cijeli film, nego li doista kakav centralan lik, u trećem činu Eva pred Kevinom gubi vrijeme i prostor potreban da se i njena konačna priča zaključi, pa se na određeni način dovršetak filma ispostavlja krajnje jasnim za Kevina, ali nedorečenim za majku, za lika s kojim kao gledatelji razvijamo odnos. Posljednja je sekvenca svakako razumljiva i daje nam do znanja što je bila poanta cijelog filma, ali čini da je tu još nešto za Evu trebalo sjesti da u potpunosti zatvori krug patnje. Možda je, međutim, ta otvorenost trebala biti namjerna, u kom slučaju bi se „treći problem“ svakako mogao obrisati, a funkcija otvorenosti nanovo promisliti.

2benedict

Zaključno, ovu psihološku dramu s usjekotinama trilerske napetosti vrijedi pogledati iz dva razloga: najprije zbog zanimljive, intrigantno ispričane slojevane priče s mnoštvom postavljenih pitanja i praktičkih dilema koje pitanja otvaraju, a potom i zbog finoće mnogih filmskih tehnika kojima se redateljica poslužila da nam istovremeno pokuša dočarati psihološko stanje lika, socijalno stanje društvenih odnosa i estetsko stanje filmske izražajnosti.

10 komentara za “We Need to Talk About Kevin (2011.)

  • DS says:

    Ajoj nisam znao da je već recenzirano, nisu mi kolege ništa spomenule. Da sam znao pisao bi o nečemu drugom.

  • Sven Mikulec says:

    Ništa ne smeta. :)

  • Gjuro says:

    FAK uvodi revolucionarnu novinu u svijet medija – paralelne tekstove (jedan za mase, drugi za dase, tj. ljude s Filozofskog). 😛

  • Decadent Sympozium says:

    Komentar na Gjurin komentar s Vanjine recenzije: istraživanja posljednjih 50 godina pokazuju da genetska šifra pojedinca većinski utječe na njegov životni karakter.

  • Gjuro says:

    I nebeska tijela. Ne zaboravimo nebeska tijela.

  • Decadent Sympozium says:

    Čitanje knjiga i članaka te praćenje recentne znanosti je dobar način obrazovanja, kažu nebeska tijela. Ne preporuča se izvlačenje mišljenja iz crijevnog etera.

  • Decadent Sympozium says:

    Ustvari, kada bolje razmislim, za očiglednost predispozicionalnosti ni ne trebaš biti obrazovan. Dovoljno je malo relfektirati o tome kako društvo funkcionira.

  • Gjuro says:

    Da, ali predispozicije u pravilu traže neki okidač u okolnostima, tj. društvenoj komponenti (kaže ona druga polovica knjiga i članaka), a kod Kevina toga nema. Zato je kao lik srodan Skeletoru ili Gargamelu. Zao je jer je zao. OK, moguće je, ali dramski neuvjerljivo. Diabolus ex machina, jebiga.

  • Decadent Sympozium says:

    “Okidač” je:

    1) sekundarno relevantan, čak i kada se uzme u obzir utjecaj odgoja, i uopće ne mora postojati da bi se nešto činilo;
    2) po sebi se odnosi samo na nekakav ‘konačan’ trenutak kojem prethodi proces navođenja.

    Odgoj može raditi na ublažavanju ili izražavanju pojedinih karakternih crta ili ponašanja, uvijek s obzirom na zadani, normativni model ili ideju koja se želi ostvariti, te je dijete više u konfliktu s njime, što se ideja manje slaže s njegovom ličnošću i iskustvom. Zato matematski modeli propadaju. Društvena situacija i životno iskustvo drugi je faktor potencijalnih korekcija ili eksplikacija karakternih crta ili ličnosti. Stvar je u tome što oba faktora u svojim učincima zavise o našem inherentnom genetičkom, tj. neuroničkom određenju. Maliciozna osoba ili sebična osoba ili altruistična osoba je najčešće maliciozna, ljubomorna ili sebična od rođenja do smrti, pitanje je samo do kojeg stupnja će se to izraziti s obzirom na život, a u povijesti čovječanstva gotovo i ne postoji pokušaj sustavnog rada na prihvaćanju i samo-osvještavanju uvjetno društveno problematičnih karakternih crta.

    U slučaju filma, (1) je prisutno od početka filma kao:

    a) ezgistencijalni nesklad djeteta, koje se hoće roditi, i majke, koja ga nije htjela roditi. Ovaj nesklad ne bi bio problem da nema:
    b) nesklada karaktera majke, koja je inteligentna, ali ga odgaja po dužnosti, odnosno djeteta, koje je maliciozno i zbog inteligencije zna kako je odgajano.

    Njihov odnos, kako je prikazan filmom, je realan. Što se tiče uloga elemenata, Kevinovo stanje je definitivno promiješano elementom odgoja i elementom gena. Naglasak na genima možemo vidjeti u četiri veća dijela/scene/koncepta filma:

    1. Majka na egzistencijalnoj razini osjeća da nešto s djetetom nije u redu, zato potiskuje. Ovaj faktor može i ne mora biti realističan. S obzirom na kompleksnost psihofizičkog odnosa majke i djeteta, njene potencijalne prekognicije su u najmanju ruku upitne. Upitno je također je li potiskivanjem trudnoće utjecala na kemiju djeteta koje majku koristi da dođe na život. Ni u filmu ni u stvarnosti ne možemo znati u kojoj mjeri jedno (majka ili dijete) svojom pukom mentalnošću utječe na kemiju drugog (dijete ili majku).

    2. Kevin upravlja ocem i sestrom podjednako maliciozno.
    3. Majka trpi društvenu nepravdu za nešto za što nije kriva. Cijeli kompleks društvenih odnosa u filmu sjenčanje je istančane činjenice da nije kriva što je rodila zlog čovjeka, koje je odgajala maksimalno korektno.
    4. Na kraju filma, kada Kevin postane svjestan da će mu životu skoro postati veoma težak – što mu nikada do tada nije bio – shvaća da a) nema pojma zašto je učinio to što je učinio i b) da to možda ipak nije bilo u redu. Ova posljednja činjenica filma – možda nije bilo u redu – je istovremeno argument za njegovu genetičku predispozicionalnost (jer maliciozni ljudi doista nisu sigurni zašto to što čine možda nije u redu), kao i argument za mogućnost da se odgojem provode korekcije. Ali to što mogućnost postoji, ne znači da za to postoje i uvjeti.

    (2) je prisutno u filmu u čitavom procesu masovnog ubojstva. Budući da je underline filma genetika, tada okidač nije potreban zbog odgoja, društva ili čega drugog, nego se događa sam od sebe – iz razvoja ličnosti ili bolesti. Klasičan primjer za to biti će ovaj momak kojeg spominjem na početku recenzije, jer on je bio upravo to: problematična ličnost koja je razvijala psihozu i koja nije imala nikakav izravan okidač u odgoju ili društvenoj situaciju, već je samu sebe na to navela.

Leave a Reply

Your email address will not be published.