Vremenski zločini (Los Cronocrímenes, 2007.)

Piše: Sven Mikulec

Vremenski zločini (Los Cronocrímenes, Španjolska, 2007., 92 min.)

Režija: Nacho Vigalondo

Scenarij: Nacho Vigalondo

Glume: Karra Elejalde, Candela Fernández, Bárbara Goenaga, Nacho Vigalondo

 

Koliko motiva u svojoj srži posjeduje takvo uzbuđenje, tajanstvenost i privlačnost poput putovanja kroz vrijeme? Pričali mi o književnom klasiku H.G. Wellsa, neuništivom Deloreanu u kojem se Michael J. Fox dovezao do vrha svoje prekratke karijere ili onom simpatičnom poglavlju u kojem Harry i Hermiona uz pomoć magičnog sata spašavaju Kljunoslava, ovaj je motiv desetljećima inspirirao autore i gradio, da prostite na lejm igranju riječima, baš bezvremenske priče. Svoj je mali doprinos ovom opusu znanstveno-fantastičnog pripovijedanja 2007. dao i tada 30-godišnji španjolski redateljski debitant, izvjesni Ignacio „Nacho“ Vigalondo iz Kantabrije. Njegov prvijenac Los cronocrimenes, usprkos svim očekivanjima i vjerojatnim upozorenjima okoline, uspio je podžanru dati nešto o čemu, primjerice, Time Machine s Guyjem Pearceom može samo sanjati – dašak svježine i poštenu dozu motivacije kolegama-filmašima da pokušaju biti kreativni.

Hector i njegova supruga Clara tek su se doselili u idilično španjolsko predgrađe. Okružen zelenim brdima i gustim šumama, Hector će dosadu pokušati utažiti igranjem svojim dalekozorom, sve dok njegovim lećama ne uhvati prizor koji će mu okrenuti život naopačke. Jedan lijepi par sisa koje uočava u šumi uvući će ga u svijet putovanja kroz vrijeme, a sa svakim potezom koji povuče nesretni će sisoljubac upadati iz jedne katastrofe u drugu. Može li popraviti situaciju i vratiti svoj život u normalu? Na kraju krajeva, koliku je štetu uopće uspio prouzročiti u vremensko-prostornom kontinuumu, kad je u prošlost otputovao svega sat vremena?

Priča započinje prikazom suburbane idile, a mračni događaji osjećaju se u zraku iako Vigalondo napetost gradi polako. Film se tada transformira u jedan oblik psihološkog slashera, da bi već u sljedećem trenutku postalo jasno kako stvari nisu onakve kakvima se čine. Neki će Vremenskim zločinima zamjeriti predvidljivost (moja malenkost nije među njima), predbaciti istu nelogičnost koja mrlja obraze mnogo glomaznijih filmova o putovanju kroz vrijeme – dovoljno je sjetiti se Loopera – ali dok sam uvučen u Vigalondov svijet stajao usred kaotičnih događaja i pokušavao razriješiti zagonetku, filozofska raspravljanja o paralelnim vremenskim tokovima i esencijalnoj neodrživosti koncepta mjenjanja sadašnjosti diranjem prošlosti nisu mi bila ni na kraju pameti. Činjenica je, međutim, da u samoj srži filma leži paradoks ili, u najmanju ruku, nerazrađeni dio radnje koji strši kao prst u oko, ali ako to, poput mene, jednostavno prihvatite, mogli biste si priuštiti prilično zabavno filmsko iskustvo.

Lišen budžeta koji bi mu osigurao Javiera Bardema, Gaela Garciju Bernala, Penelope Cruz ili dahooduzimajuće efekte i raskošne setove, Vigalondo je snimio maleni film s dušom i atmosferom toliko opipljivom da se može škarama rezati. Intrigantna priča, pozitivno neupečatljivi, obični glavni glumac koji izgleda kao vaš susjed s trećeg kata s kojim vam je tlaka voziti se u liftu, i jedna iznenađujuće efektna krpa boje mesa zamotana oko glave bili su mu dovoljni da za male pare stvori napetošću nabijeni SF triler koji se u celuloidnu povijest neočekivano upisao kao uradak vrijedan svačije pozornosti, i pritom okupi publiku koja će njegove iduće projekte, poput najavljenog pokušaja osvajanja Zapada filmom Open Windows, svakako pažljivo pratiti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.