Vojničina (1986.)

Piše: Danijel Špelić

Vojničina (Heartbreak Ridge, 1986., 130 min.)

Redatelj: Clint Eastwood

Glume: Clint Eastwood, Marsha Mason, Everett McGill, Moses Gunn, Mario Van Peebles
Što se tiče filmografije starog Clinta, tu obično koristim princip pikada. Uzmem listu njegovih filmova, postavim je na pikado ploču i onda – što pogodim. Jednostavan princip, jer o svakom njegovom filmu mogao bih napisati nešto (OK, OK, nisam gledao dva, možda tri naslova), no nekako uvijek završim na drugom dijelu Dirty Harry serijala ili Vojničini (fakat volim te naše lokalne prijevode) jer oduvijek mi djeluju kao jako zanimljivi naslovi o kojima vrijedi nešto reći. Nije da je u njima nešto drugačije nego u drugim filmovima, stari Clint, koliko god mi bio drag kao lik, glumio je jednu te istu ulogu u skoro svakom naslovu (jedno sam vrijeme mislio da je lik iz Gran Torina ustvari lik iz ovog filma), tako da po tom pitanju na Zapadu ništa novog. No, ima drugih stvari koje vrijedi spomenuti, podjednako zanimljivih, a kako mi se ovaj vikend našao pri ruci, nisam odolio tome da ga odmah i pogledam. Prošlo je već neko vrijeme otkako sam ga posljednji put gledao. Treba ponoviti gradivo. Kako je u igri i jedna prehlada, naslovi o kojima ne trebaš previše razmišljati jako su dobar izbor za takve prilike.

Priču, vjerujem, znate svi. Ali, ako ne znate, malo podsjećanje. Thomas Highway je ona vrsta vojnika koju popularno nazivamo “izumrlim dinosaurima” jer on iznojava i krvari vojnički život iz sebe. On je ostarjeli vijetnamski veteran, problematičan tip sklon cinizmu, sarkazmu, kočijaškom rječniku i nepoštivanju bilo kakvog autoriteta, napunjen s toliko šrapnela da aktivira svaki alarm na aerodromima, a noćenja u gradskim pritvorima zbog alkoholnih isparavanja stvar su rutine. Polako već na zalasku karijere, pronalazi utočište u vojnoj bazi gdje mora obučiti vod razmaženih zabušanata kojima je do vojske stalo koliko i do lanjskog snijega, a da bi to uspio upotrijebit će… neuobičajene metode. Gunny Highway još je jedan u nizu klasičnih Eastwoodovih likova: neprilagođen, izvan svojeg vremena, grub u ponašanju, oštar na jeziku te sklon svemu i svačemu. Metode obučavanja mladih vojaka ovdje uključuju par zanimljivih rješenja kao što je stalno mijenjanje majica kako bi naučio dečke da se prilagode situaciji (što je ustvari poprilično dobra scenaristička fora) do puškaranja na njih živom municijom da nauče kako zvuči AK-47 jer je to, citat, „oružje broj 1 njihovih neprijatelja“. Htjeli mi to ili ne, ali ti vojnički drilovi uvijek ispadnu smiješni ili barem polusmiješni čak i kad im to nije namjera. Eastwood je ovdje ciljao komediju, da ne bude zabune, poprilično dobro parodirajući strogi vojni lik, jednako kao i mlade generacije koje dolaze na mjesto starih,  ujedno odavajući i malu počast voljenim marincima jer je i sam bio dio od njih (radio je kao instruktor plivanja dvije godine), tako da sve to funkcionira na puno više razina nego što se na prvi pogled može zaključiti.

Također, nemoguće je ne zamijetiti početak one poznate samoironije na račun vlastitih godina koja će tek u kasnijim filmovima dobiti puni zamah. I ovdje je on čovjek izvan vremena, no koji svejedno pokušava uskladiti samog sebe sa stvarima o kojima se prije nije pričalo (čitanje ženskih časopisa da bolje razumije bivšu ženu geg je samo takav). Ipak, ne zaboravlja ni macho stranu cijele priče te na kraju imamo mali oružani sukob njega i njegovih vojaka protiv tamo nekih neprijatelja (iako je sukob u Grenadi bio stvaran te je iskorišten i kao povijesna referenca) u kojima će razmaženi dečki pokazati kako su dorasli zadatku, ali i da je Gunny Highway još uvijek alive and kicking. Teško da se taj dio može nazvati baš nešto posebno atraktivnim, pa ako još niste pogledali film i krenete ga gledati u svojstvu ratnog filma – nemojte to raditi. Teško da će vas zadovoljiti po tom pitanju. Ne shvatite to krivo, pirotehnika je zgodna, scene pucnjave isto, ali ima i boljih filmova na tu temu. Likovi su površni, posve očekivano, i ocrtani su kartonski, no ovdje ionako nije toliko bitna karakterizacija koliko šarenilo razmažene grupe (i sam lik Highwayja uglavnom je sastavljen od klišeja) i jedini kojeg vrijedi izdvojiti jest mladi (barem tada bio) Mario Van Peebles kao napušena verzija rock’n’roll Hendrix/Michael Jackson lajavog tipa koji postaje vojnik.

Gledano iz perspektive običnog gledatelja, film proleti dok si rekao keks, dva sata čiste zabave namijenjene praktički svima (iako baš ne i ženskom spolu, ako ćemo iskreno) i lakoća pripovijedanja je takva da se odmah vidi zašto je Clint jako dobar kao redatelj, jer film, iako je sastavljen od izmiješanih motiva raznih žanrova, nema praznog hoda. Možda danas i nije tako aktualan jer ne šalje poruku “rat je sranje”, no to je stari Clint, kojeg je uvijek užitak gledati kao velikog majstora na djelu, i u vrhunskom poletnom izdanju – koga briga ako i nema poruke. Ponekad je dovoljno da film funkcionira kao vrhunska zabava.

Jedan komentar za “Vojničina (1986.)

  • Sylvia says:

    Clint uvijek – u svim žanrovima u bilo kojoj dobi. (Opraštam mu i kad se raspjeva).

Leave a Reply

Your email address will not be published.