Vječni sjaj nepobjedivog uma

[M. Gondry, 2004.]

9

REŽIJA

Michel Gondry

SCENARIJ

Charlie Kaufman

GLUME

Jim Carrey, Kate Winslet, Elijah Wood, Mark Ruffalo, Kirsten Dunst, Tom Wilkinson

SAŽETAK

Glumački fino popunjen, režijski i scenaristički toliko originalno maštovit i zaigran, a istovremeno tematski tako pronicljiv, težak i dubok.

8,9

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Koraljka Suton

Charlie Kaufman osoba je koja je u proteklih 15 godina svoga djelovanja napisala šest filmskih scenarija i u tom procesu pobrala tri nominacije za Oscara. Potonji podatak nimalo ne čudi, jer Kaufmanove scenarije, među kojima su onaj za Biti John Malkovich, Adaptaciju, Sinegdohu, New York te moj osobni favorit Vječni sjaj nepobjedivog uma, kojem i posvećujem ove retke, krase nevjerojatna originalnost i maštovitost kada je u pitanju način na koji se Kaufman odlučio pozabaviti određenim problematikama.

Tako je, ruku na srce, ljubavna bol jedna od vjerojatno prožvakanijih tematika u umjetnosti bilo koje vrste. No kada oko toga sagradiš priču čija je glavna postavka ta da osobu koja te boli možeš trajno izbrisati iz sjećanja, a glavninu radnje smjestiš u podsvijest čovjeka koji prolazi upravo kroz taj proces, postaje jasno kako je Kaufman, uz to što je imao sjajnu ideju, odlučio zaći puno dublje i prenijeti nešto daleko kompleksnije od uvjerenja da je ljubav patnja, a da od boli treba bježati kao vrag od tamjana.

eternalsunshinebdcap1_original

Joel Barish (Jim Carrey) i Clementine Kruczynski (Kate Winslet) potpuno su različiti karakteri – ona neukrotiva i emocionalno nestabilna, on introvertiran i pomalo plah – no ipak završe u dvogodišnjoj ljubavnoj vezi. Nakon svađe koja rezultira prekidom, Joel sazna kako je Clementine otišla u Lacuna, Inc., firmu koja se bavi brisanjem sjećanja na osobu koje se, jel’, više ne želiš sjećati. U napadu očaja i bijesa, Joel se odluči za isti postupak, koji podrazumijeva to da, tijekom sna, prolazi kroz sve zajedničke trenutke, koje mu stručnjaci Lacune onda retroaktivno brišu uz pomoć najnovije tehnologije. No usred same procedure, kada dođe do ”dobrih dijelova”, Joel shvati kako bi neka sjećanja ipak rado zadržao…

Osim što ga krasi nelinearna struktura pripovijedanja, čiji je cilj upravo taj da priču učini još snažnijom i poantiranijom jer omogućuje ”aha-momentima” da sjednu k’o budali šamar, Vječni sjaj trijumfira inovativnom i ludo kreativnom igrom na  vizualnom planu – interijeri i eksterijeri urušavaju se sami u sebe i pretapaju iz jednog u drugi, Clementine nestaje i pojavljuje se ni od kuda, lica drugih ljudi ne mogu se razaznati. A prostor za tu igru otvoren je upravo činjenicom da nas se vodi u šetnju kroz ljudsku podsvijest, koja sa svjesnim dijelom uma i komunicira putem asocijativnih slika serviranih u snovima. Time je i nama omogućeno da po prvi puta vidimo razvoj njihove priče i to ne samo obrnutim redoslijedom, već i kroz filter Joelove podsvjesne percepcije i uvida koji mu dolaze dok, poprilično doslovce, putuje kroz samoga sebe i tijekom tog putovanja pokušava spasiti Clementine kakva postoji u njemu.

bath-eternal-sunshine-of-the-spotless-mind

Ono čega Joel kroz postupak brisanja postaje (podsvjesno J) svjestan dok ponovno proživljava svoju ljubavnu priču jest, najjednostavnije moguće rečeno, da ga toliko boli upravo zato što toliko voli te da bi radije osjećao tu bol, nego prisilno iz sebe iščupao sve što ga povezuje s osobom koja je postala integralni dio njega. I to je ono čarobno kod samog koncepta Vječnog sjaja – činjenica da istražuje, odnosno ”oživljava” jednu od učestalih ljudskih ”kada bi barem…” maštarija, i to s jako istančanim razumijevanjem principa po kojem naše emocije i naša psiha funkcioniraju.

Koliko je puta bol zbog takvog tipa gubitka bila tolika da smo poželjeli ”da možemo izbrisati sve, radije nego proživljavati ‘ovo”’? Kaufman je svjestan činjenice kako je ta bol posljedica (gubitka) intimnosti koja se stvara kada se u nekoga zaljubimo, pri čemu dolazi do zrcaljenja i ispoljavanja svih lijepih i manje lijepi aspekata naših osobnosti, i koja otvara jedan poseban mikrokozmos u koji se rado ukorjenjujemo. Što će reći da je sve što smo s drugom osobom proživjeli, podijelili i sve što smo od nje dobili, u konačnici zaslužno za cjelokupnost onoga što nazivamo ”sobom” tj. individualnim iskustvom bivanja upravo ovom nakupinom atoma, sjećanja, podražaja, emocija i iskustava. Hipotetskim ”brisanjem” osobe koja je na takav način doprinijela upotpunjavanju, rastu i širenju našeg unutarnjeg svemira, otkinuli bismo dio sebe, no problem od kojeg smo bježali ne bi bio riješen u korijenu, već bismo samo odrezali pokoju granu. Nove grane u vidu drugih, (jednako) disfunkcionalnih ljubavnih odnosa ionako bi izniknule, a Vječni sjaj pametno sugerira i da bi nas, izbrisana ili ne, ionako ponovno privukla ista osoba, kada sve ono što ona jest očigledno rezonira sa svime što mi jesmo.

Jim-Carrey-In-Eternal-Sunshine-of-the-Spotless-Mind-Stills-Wallpapers

Još jedan dodatan plus, barem meni, leži u tome da Joela i Clementine igraju Jim Carrey i Kate Winslet koji ovdje kao da su ”obrnuli uloge” po pitanju typecastinga – i to potpuno uspješno. Tako je Carrey ovim filmom nastavio niz započet Trumanovim showom i Čovjekom na mjesecu, kojima se počeo profilirati kao karakterni glumac, te dokazao da je sposoban za daleko više od igranja komičnih uloga koje su često podrazumijevale prekomjerno kreveljenje (koliko god ga ja oduvijek voljela takvoga; a i nije mala stvar znati igrati komediju!), dok je Winsletica za promjenu pristala na ulogu koja joj je omogućila da bude šašavija i razigranija nego ikad prije. Tom popisu glumaca pribrojimo još Kirsten Dunst koja je odradila lijep posao, Elijaha Wooda koji je krasno ljigav te Marka Ruffala i Toma Wilkinsona koji ne mogu ne biti super i imate kvalitetnu ekipu koja je s velikom lakoćom oživjela galeriju likova od kojih je svatko za sebe samostojeći pojedinac, a istovremeno i važan djelić mozaika potreban kako bi slika bila šarena, cjelovita i svrhovita.

I što za kraj reći o filmu koji je glumački fino popunjen, režijski i scenaristički toliko originalno maštovit i zaigran, a istovremeno tematski tako pronicljiv, težak i dubok? Mislim da ću ostati vjerna ”cjelokupnosti onoga što nazivam sobom”, barem što se tendencija u (razmišljanju i) pisanju tiče, te se vratiti na ”ljudsku komponentu” ilitiga poantu koja je uspješno iznesena, prenesena i obrađena upravo svime gore navedenim. Riječ je, dakle, o filmu svjesnom činjenice da prekid svakog snažnog ljubavnog odnosa rezultira osakaćujućom vrstom boli, no koji zagovara to da svejedno treba imati dovoljno muda dopustiti si je proživjeti, jer je ona posljedica (i dio!) bogatstva koje nam samo značajne, intimne i emocijama potkovane interakcije mogu donijeti. A za to se ne bismo trebali zakidati.

4 komentara za “Vječni sjaj nepobjedivog uma

  • Gjuro says:

    Vječni sjaj nepobjedive Koraljke. :)

  • hik says:

    Sry! Možda cjepidlačim ali orginal ideja je od Pierre Bismutha Gondrijevog frenda pa su je onda dali Kaufmanu da to razradi te sretno i veselo sva trojica dobila Oskara.

  • Koraljka Suton says:

    hik, ne cjepidlačiš nimalo, dapače! Hvala na ovom info-u.

  • Katarina says:

    Divno sažeto! :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.