Vi živi

[R. Andersson, 2007.]

10

REŽIJA

Roy Andersson

SCENARIJ

Roy Andersson

GLUME

Elisabeth Helander, Jörgen Nohall, Jan Wikbladh, Jessika Lundberg

SAŽETAK

Uzmemo li da Pjesme postavljaju dijagnozu težih oboljenja vrlog novog doba, Vi živi onda dramatiziraju kako se ona ogledaju na ljudsku psihu, u njezinoj ogoljenosti i krajnjoj neusmjerenosti, u njezinom nadanju i nemogućnosti istog.

9,5

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Miro Frakić

Sedam godina nakon što je Pjesmama s drugog kata dao ćušku kapitalističkom i prevladavajućem estetičkom ukusu, zauzvrat dobivši nagradu kanskog žirija, švedski provokator donosi sljedeću epizodu u svojoj trilogiji o mizeriji ljudske egzistencije. “Čovjek je čovjeku radost”, posve se iskreno naslađuje Roy Andersson, a tu radost naprosto treba podijeliti. Vi živi označava povratak u taj (dobroznani) crnohumorni laboratorij, univerzum ljudskih ljubimaca koji se vrzmaju u svojim ćibama, opterećeni svojom egzistencijom, nezadovoljni, banalni, ali još uvijek, na neki uvrnuti način, nepokolebani.

Na prvu bi se moglo zaključiti da Živi utvrđuju već Pjesmama usvojeno gradivo ― ta opet je tu riječ o oronulim individuama u oronulim gradovima koje svoje jadne živote oplakuju u stotinama nijansi sive, uz malo para i puno muzike. Međutim, koliko god da se na površini radilo o Anderssonovom prepoznatljivom vizualnom jeziku, stanoviti pomak od Pjesama postoji te, s obzirom na redateljevu notornu minucioznost, on je vrlo jasno namjeran i, štoviše, od presudne važnosti.

112

Spomenuti se pomak nazire već u prvim minutama filma. Dok u parku neugodna pijandura (Elisabeth Helander) otjerava mrcinu od svog dugokosog partnera (Jörgen Nohall) i s njime mirno psetance Bobo, na deblima stabala, kao i na zidovima zgrada u pozadini, daju se zamijetiti tragovi boja sunca na zalazu. U bilo kakvom drugom kontekstu taj maleni znak ne bi imao puno težine, ali nakon svog sivila i vremenske monotonije Pjesama, bilo kakva naznaka sunčeve svjetlosti hipnotičkog je značaja. Kadar se upotpunjuje kada ljupka pijanica započne žalopojku o motoru kao bijelom konju koji će je odvesti u bolje sutra.

Nije slučajnost što kadrovima općenito počinju vladati nježnije, pastelne boje, nauštrb dotadašnjeg plavičasto-sivog tonaliteta prvog dijela trilogije. Pojavljuje se veća (u nedostatku bolje riječi) šarenolikost kostima; tako platno nije više zagušeno isključivo birokratskim kostimima, već se sada tu znaju pronaći i kojekakve ružičaste čizme, smeđa kožna jakna, dječji kostimi življih boja i raznobojni tepisi. Kroz tematsku monotoniju sadržaja Gustav Danielsson, fotograf, uspijeva na pažljiv i suptilan način provući tračak živosti, time ujedno naglašavajući tu nesavladivu i jalovu nadu običnih smrtnika za “novim danom” i za obećanom “zemljom bez suza, bez tuge, bez nevolje, bez borbe”. A Roy ne bi bio Roy da njihovu čežnju u ironijskom klimaksu nije transfomirao u tanatos.

23

Eskapistički se moment na narativnom planu manifestira i u obliku snova. Teško da se o ljudskom rodu, najsentimentalnijem od svih, uopće može štogod reći a da se zaobiđu njihova nadanja, aspiracije, imaginacija. Tako snovi znaju biti noćne more, kao kod bauštelca kojeg smaknu zbog neuspjelog mađioničarskog trika. S druge strane, snovi mogu hraniti naše iluzije i davati osjećaj posebnosti, kao kod sirotice Anne (Jessika Lundberg) nesretno zaljubljene u glazbenika (Erik Bäckman). U snu njih dvoje taman vjenčani, on sjedi u odijelu i svira, a ona u vjenčanici otvara darove, dok ih na kolodvoru dočekuje oduševljena ruljetina. Scena sna završava, nju opet gledamo osamljenu u baru. Kada pijanica sa strane upadne sa svojim snom, radnja se vraća na zemlju. Istom postaje jasno koliko je snivanje univerzalno, a samim time i neposebno.

Vi živi prepoznaju ljudsku moć imaginacije, odnosno tu (navodno) jedinstvenu ljudsku mogućnost da se zamisli izvan okvira sadašnjosti. (Čak bih se usudio konstatirati da se ta moć, u okviru intimnijeg i ponešto humanijeg pristupa ljudskoj psihi, otkriva u većim pokretima kamere nego što je to bio slučaj u Pjesmama.) Poražavajuća je to pobjeda uma, kao da Andersson poručuje, poražavajuća ali, također, ključna. Jer naposljetku ispada da je bijeg od opore stvarnosti moguć jedino kao zamišljaj, što je istodobno snaga i slabost uma.

11

Nadalje, relativni je iskorak učinjen i u auditivnom pogledu. U Pjesmama s drugog kata glazba je služila u prvom redu kao poveznica među kadrovima, mada uz određenu metafizičku težinu. Kod Vas živih ona, pak, postaje integriranija u samu priču. Izuzmemo li rijetke trenutke prelijevanje glazbe iz jedne scene u drugu, mahom svi glazbeni trenuci imaju svoje logično mjesto nastajanja na ekranu/u priči (npr. pogreb ili sviranje gitare). Film čak prati muzikante, limene glazbenike koji svojim uvježbavanjem iritiraju ukućane, već u drugom im trenutku pružajući odmor od neumornog nevremena. Važnost glazbe postaje razvidna i u kratkoj sceni koračnice. Povorka kreće i muzika se razliježe. Atmosfera se nakratko doima dosta živom. A onda povorka napušta kadar, a s njime i poveću grupu ljudi koji bezizražajno stoje na sada ispražnjenoj ulici. Ukratko, imaginacija u svojoj moći i ograničenosti.

U filmu se Živi samo nižu, prividno bez ikakvog reda. Među njima nema slučajnih susreta, kao kod Pjesama, likovi tek nastanjuju isti (šire definirani) prostor te isto vrijeme. Pripovjedna je struktura u tom pogledu olabavila; sve te različite besjede, u nekoj mjeri idejno povezane, svoja puna značenja dobijaju logikom montaže. Primjerice, nakon sna o obiteljskoj večeri na kojoj je nepopravljiva šteta učinjena, jer je fina keramička, preko dvjesto godina stara posuda nastradala, slijedi scena u staračkom domu, gdje crvenokosa žena pokušava izvući iz majke da nariče o svom teškom životu i bratu kojeg je izgubila. Starica se, očekivano, ničeg ne sjeća. Te dvije različite nezgode postavljaju se u perspektivu.

111

Sve u svemu, Vi živi nemaju gorljivu i grotesknu političnost svog prethodnika, već ponajprije problematiziraju pitanja sušte egzistencije. Iako se ne libi od provokacija, što svastikama koje se kriju ispod stolnjaka fine obitelji, što rasistički nastrojenim Šveđanima, Andersson se koncentrira na priče o srcolomu, o neshvaćenim odmetnicima, koji kenjcaju da ih nitko živ ne razumije, o svakodnevnim nesporazumima i banalnostima. Švedski auteur s njima suosjeća i njih izvrće ruglu. Ljudi su (koliko znamo) jedine budale koje se hrane nadom u bolje sutra (jer “sutra je novi dan”). Drugim, Goetheovim riječima, prije nego što vas smrt snađe, vrijedi radovati se, vi živi, u vašem ugodno ugrijanom krevetu.

Uzmemo li da Pjesme postavljaju dijagnozu težih oboljenja vrlog novog doba, Vi živi onda dramatiziraju kako se ona ogledaju na ljudsku psihu, u njezinoj ogoljenosti i krajnjoj neusmjerenosti, u njezinom nadanju i nemogućnosti istog. Da je svršetak već u početku Beckett je nimalo iznenađeno ustuknuo, dok živi svejedno (uporno) nastavljaju. I upravo ta donkihotovska (ne)odlučnost, koliko god sumanuta bila, iskupljuje čovještvo, vrijedno dubokog poštovanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.